Objavljeno u Nacionalu br. 653, 2008-05-19

Autor: Damir Radić

Film

Lijep i prazan makedonski horor

BORČE NACEV kao Lazar i Vesna Stanojevska kao Menka u filmu 'Sjene'BORČE NACEV kao Lazar i Vesna Stanojevska kao Menka u filmu 'Sjene'Milčo Mančevski proslavio se 1994. debitantskim ostvarenjem “Prije kiše”, snimljenim u makedonsko-britansko-francuskoj koprodukciji. Film je poharao festivale, u Veneciji podijelio Zlatnog lava sa Tsaijevim uratkom “Živjela ljubav”, okitio se nominacijom za Oscara i Nezavisnim duhom za najbolji strani film, te doživio aklamacijski prihvat od kritičara. Od raspada Jugoslavije do danas, samo je još jedan film s ovih prostora (ne računajući radove Emira Kusturice koji spada u zasebnu kategoriju svjetski kanoniziranih velikana) polučio takav međunarodni odjek (“Ničija zemlja” Danisa Tanovića), no silan uspjeh Mančevskijevog ostvarenja manje je posljedica njegovih (dvojbenih) kreativnih dometa, a više tajminga i na zapadnjačkoj kulturnoj sceni prevladavajućeg svjetonazora. Takozvanoj međunarodnoj zajednici, festivalskoj ‘eliti’ i publici u to je vrijeme, naime, jako pasao film koji inicijalnu krivicu za raspad neprežaljene Jugoslavije i ugrozu novopečene nezavisne Makedonije baca na (albanske) brđane opsjednute porokom nacionalizma, a uz to efektno koristi balkansku egzotiku i tada iznimno aktualne narativne preplete.

No zapravo, od tri međusobno povezane priče filma, samo je ona prva, o progonjenoj albanskoj djevojci i mladom makedonskom pravoslavnom redovniku koji joj pruža zaštitu (fascinantno su ih utjelovili Grégoire Colin i Labina Mitevska u debitanskoj roli), donijela ekstraordinarnu kakvoću, dok se preostale dvije, u kojima su dominirali pokojna Katrin Cartlidge odnosno Rade Šerbedžija, nisu izdigle iznad razine prosječnosti. Ipak, dizajnerski i narativno atraktivan, politički jednodimenzionalan, debi Mančevskog impresionirao je lijevo-liberalnu art publiku i istovrsno orijentiran kulturni establišment, koji su u tada 35-godišnjem Makedoncu prepoznali veliku nadu svjetskog filma.

No sljedeći Mančevskijev uradak ih je demantirao. Bila je riječ o šest godina kasnije nastalom ostvaraju “Prašina”, prozvanom “balkanskim vesternom” i nastalim u makedonsko-britansko-njemačko-talijanskoj koprodukciji. Mančevski je sad kombinirao dvije priče: suvremenu, smještenu u New York, i s njom povezanu prošlosnu, situiranu u Makedoniju krajem 19. stoljeća, gdje se usred makedonskog ustanka protiv Turaka zatekao američki revolveraš, a onda i njegov mlađi brat kojeg je utjelovio Joseph Fiennes, tada u zenitu popularnosti. Reputacija stečena razvikanim prvijencem omogućila je Mančevskom da novim filmom otvori venecijansku Mostru, no kritike su redom bile porazne. Prigovarala mu se derivatnost (oponašanje “Divlje horde” te “Butch Cassidyja i Sundance Kida”) i osobito neuvjerljiva motivacija i plošna karakterizacija likova, a uočeno je i da osim dojmljive vizualnosti i nema što drugo za ponuditi. Nakon fijaska uslijedila je sedmogodišnja pauza, da bi prošlog ljeta Mančevski snimio svoj treći film, ovog puta u makedonsko-njemačko-talijansko-španjolskoj koprodukciji. “Sjene” su prvi film Milča Mančevskog ispričan lineralnom naracijom i drugi u kojem snažno koketira sa žanrom.


Dok se u “Prašini“ radilo o vesternu, “Sjene” uspostavljaju poveznicu s fantastičnim trilerom hororskih natruha i podžanrom filmova o duhovima. Ako je “Prašini” prigovoreno da je derivatan film, onda bi se za “Sjene” moglo reći da su hiperderivatne. Ako su tamo orijentiri bili novohollywoodski i špageti vesterni, ovdje na pamet mogu pasti razne inačice tzv. filmova tajne koji u konačnici otkrivaju da su njihovi protagonisti duhovi (npr. “Šesto čulo” ili “Uljezi”), a izravnije Carpenterova “Magla”, čija se ključna tajna, otprilike kao i ona “Sjenki”, ne sastoji u razotkrivanju protagonista kao duhova, nego u onome što duhovi iz prošlosti traže od živih, ili Nakatine “Mračne vode” (i njihov istoimeni hollywoodski remake), gdje je duh vođen željom za ostvarenjem intimnog odnosa s glavnim likom (kod Nakate roditeljskog, kod Mančevskog erotskog).

SEKSUALNE prizore Mančevski je odlično režiraoSEKSUALNE prizore Mančevski je odlično režiraoTakođer, Mančevskijev film svojom eshatološkom dimenzijom, kao i općom koncepcijom značenjske (simbolističke, metafizičke) preuzetnosti i vizualne brižnosti, može asocirati na završni rad igranog opusa Ante Babaje “Kamenita vrata” (dijele i čest eshatološki motiv tunela na čijem je kraju svjetlost, kao i motiv junakova susretanja idealne žene naspram seksualne predatorice), a jednako tako i na Noline “Same”, još jedan film tajne s kojim osim spomenute kombinacije semantičke (simbolističke, metafizičke) pretencioznosti i dizajnerske posvećenosti dijeli i intenzivan tretman seksualnosti. Tanki, jedva razabirljivi politički sloj “Sjena” (koji je Mančevski, međutim, u intervjuima volio isticati) upućuje pak na pokušaj koketiranja s Hanekeovim remek-djelom “Skriveno”, gdje vrlo konkretni, ‘poniženi i uvrijeđeni duhovi prošlosti’ dolaze da uruče moralni račun dobro situiranoj buržoaziji. No sam Mančevski nijedan od spomenutih filmova nije naveo kao svoj mogući orijentir, nego ultrakanoniziranog megaklasika Shakespearea, govoreći kako je njegov film svojevrstan spoj “Hamleta” i “Macbetha”. Očito, ciljao je vrlo visoko. Na žalost, ponovo se pokazalo da mu ambicije nisu sukladne s mogućnostima.

U središtu “Sjena” mladi je liječnik Lazar (Borče Nacev), ‘ustao iz mrtvih’ (nomen est omen) nakon što je preživio tešku automobilsku nesreću. Lazar je u nezadovoljavajućem braku sa seksepilnom ‘kučkom’ Gordanom (Filareta Atanasova), a bitna osoba u njegovu životu je i dominantna majka Vera (Sabina Ajrula-Tozija), ugledna i korumpirana liječnica te upraviteljica bolnice u kojoj je zaposlila sina, tipična dobrostojeća buržujka čiji je suprug, Lazarov otac (Dime Ilijev), slabić i papučar kakvim je na najboljem putu i Lazar postati. Godinu dana nakon nesreće, Lazar počinje susretati tajanstvene osobe - staricu koja govori nerazumljivim dijalektom (Ratka Radmanović), susjeda koji nosi dijete ostavljajući za sobom krvave otiske (Salaetin Bilal), te mladu i lijepu suprugu mnogo starijeg profesora filologije. Ona, Menka (Vesna Stanojevska), pomaže mu prevesti ono što mu je starica govorila, i on shvati da ta stara žena govori zaboravljenim dijalektom egejskih Makedonaca te da od njega traži da vrati ono što mu ne pripada.

Lazar ne zna o čemu bi mogla biti riječ, ali želi to saznati, a potraga za odgovorom zbližava ga s Menkom, ali i dovodi do sumnje da su njegovi roditelji nekako u sve to upleteni, da su nekoć uzeli nešto što nije bilo njihovo. “Sjene” su dakle mišljene kao film s tajnom koju protagonist nastoji razriješiti, i u tom nastojanju bi trebao sebe sama bolje spoznati, obračunati se sa sputavajućim avetima prošlosti i sadašnjosti, odbaciti buržujsku ispraznost i pronaći smisao u pravoj ljubavi. Individualistički egzistencijalistički pristup pritom je alegorijski nadopunjen političkom (nacionalnom i klasnom) dimenzijom, a sve je snažno prožeto metafizičkom sugestijom. Problem filma leži međutim, staromodno govoreći, u suprotstavljenosti autorovih formalnih i sadržajnih potencijala. Na planu vizualnostilskog oblikovanja Mančevski je suveren, pa gledatelj doista može slikovno uživati (pogotovo kad su u kadru prirodne ljepote, od prekrasnih pejzaža ohridskog kraja do redom izuzetno atraktivnih djevojaka, uglavnom snimanih u minicama, badićima i ‘kao od majke rođenih’) te respektirati autorova užerežijska rješenja, međutim negdje u zadnjoj četvrtini filma čak i to postane zamorno, jer Mančevski u nepotrebnom razvlačenju radnje sasvim gubi osjećaj za ritam.

Sadržajno, pak, njegov film uglavnom nudi tipove umjesto likova, povišenu semantiku što tendira apstraktnoj plošnosti umjesto slojevitosti i konkretnosti, te naposljetku potpunu neartikuliranost sramežljivo prisutne političke dimenzije i stereotipnost protagonistovih reakcija u završnici. Mančevskom kapa dolje za seksualne prizore, osobito larpurlartističku doggie scenu na kiši i threesomeu s lezbijskim začinom, kao i na otkriću Vesne Stanojevske, još jedne izuzetne debitantice nakon Labine Mitevske, međutim poslije tri filma čini se posve jasnim da su njegovi kreativni dometi jako ograničeni. Lijepo i prazno sažet je opis “Sjeni”, što srećom nije najgore što se za neki film može reći.

Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika