HARRISON FORD, Shia LaBeouf i Ray Winstone u filmu 'Indiana Jones i kraljevstvo kristalne lubanje'Prošli tjedan u Zagrebu obilježilo je zanimljivo filmsko dvojstvo. S jedne strane prvo izdanje Subversive Film Festivala (posvećeno 40. godišnjici tzv. šezdesetosmaške revolucije), s druge premijera četvrtog dijela serijala o Indiani Jonesu. Na jednoj strani poimanje filma kao političkog čina i geste par excellence, na drugoj film kao čisti entertainment. Na jednoj strani Godard, Marker, Bertolucci, Pasolini, Debord, Makavejev, Jancsó, francuski filmski kolektivisti i prvaci Novog njemačkog filma, na drugoj Spielberg i Lucas. I Slavoj Žižek kao poveznica dvaju svjetova, vjerojatno najveći subverzivac na sceni, koji je u radikalni program Subversive Film Festivala (na kojem je superiorno opravdao reputaciju najspektakularnijeg gosta) ubacio Carpenterov trash film „Oni žive“, upozoravajući festivalske organizatore na ono što vjerojatno i sami znaju, ali nisu primijenili u praksi - (interpretacijski) vrijedne umjetnine mogu se naći i tamo gdje ih se najmanje očekuje, npr. „u raljama zvijeri“ kako bi to formulirao iznova omiljeni Che Guevara.

Stoga srce i um valja uvijek držati širom otvorenima, ne upadajući u predrasudne zamke poput bitnog uvažavanja produkcijskog zaleđa ili imena autora, a pogotovo (eksplicitnih) autorskih namjera, jer kako god okrenuli ipak smo na tlu umjetnosti, a tu su namjere u krajnjoj liniji irelevantne, računa se samo konačan rezultat. A kad je on u pitanju, dolazimo do možda čudnog, ali istinitog zaključka - najnoviji „Indiana Jones“ nije kreativno inferioran bilo kojem filmu prikazanom na Subversive Film Festivalu, iako je taj festival bio ugodno popunjen i intrigantnim i odličnim ostvarenjima (iz tzv. bolje filmske prošlosti). Jer koliko god se netko trudio razlikovati „film kao čin“ naspram „filma kao artefakta“, činjenicom ostaje da je svaki film, pa i onaj mišljen kao „čin“, „gesta“ ili „oruđe“, naposljetku uvijek ipak ‘samo’ umjetnina, jer to je njegova ontološka nužnost. Stoga su na temeljnoj razini Godardovo i Gorinovo „Pismo Jane“, primjerice, te Spielbergov i Lucasov „Indiana Jones i kraljevstvo kristalne lubanje“ od iste vrste, a njihov subverzivan potencijal ovisan je o kontekstu. No kako kontekst nikad nije samo jedan, odlučujuća je perspektiva iz koje se djelo, zbivanje ili stavovi sagledavaju.

Tako se npr. može uvjerljivo tvrditi kako prezir tzv. akademske kritike prema tzv. popularnoj umjetnosti nije posljedica mišljenja otpora koje je izbjeglo sveopću kontaminaciju navodnim profanim sadržajima, nego notorno konzervativna gesta zasnovana na skučenosti senzibiliteta koji rezultira jednako skučenim poimanjem estetskih vrijednosti. Desetljećima stvarajući od modernističke poetike nedodirljivi kanon, tzv. akademska kritika nekadašnju je diverziju pretvorila u dogmu, pa ako akademski establišment uzmemo kao glavni orijentir, onda je tvrdnja kako je reprezentativan proizvod komercijalne (hollywoodske) mainstream kinematografije poput četvrtog „Indiane Jonesa“ vrijedno umjetničko djelo istinski subverzivna. S druge strane, svaki će hollywoodski producent, odnosno poimatelj kinematografije kao industrije zabave, takvu izjavu smatrati podrazumjevajućom. Sve ovisi o tome gdje, kada i kome upućujete svoje slike, riječi, akcije.

Ako određenje subverzivnosti ovisi o širim kontekstima, vrijednosne procjene umjetničkih djela stvar su recepcijskih koncepcija, no dubinski, ukoliko je izrečen vrijednosni sud iskren, ovise dominantno o individualnim doživljajima recipijenata. Takozvani objektivan iskaz bio bi da je četvrti „Indiana Jones“ izdanak larpurlartističkog entertainmenta, subjektivan da je riječ o vrhunskom predstavniku takve umjetničke orijentacije. Dio kritike film je zgazio, veći dio ga je podržao, ali najčešće bez posebnog oduševljenja. Većina je ustvrdila da je film dobar, ali je prednost obično davala prethodnim izdancima serijala. Meni se pak čini da se radi o najboljem nastavku, posve usporedivim s otvarujućim „Otimačima izgubljenog kovčega“ iz davne 1981., s tom razlikom da su „Otimači“ bili apsolutna novost u tom vremenu i stoga im je svježina bila apriorno zagarantirana, dok „Kraljevstvo kristalne lubanje“ dolazi na odavno poharan teren, no s takvom superiornošću da lakoćom baca u sjenu sve aktualne baštinike Indiana Jones tradicije i iznova pruža svježinu koju je izvornik ponudio u puno povoljnijim okolnostima.

Doista, doseg vrijedan svakog poštovanja. A sve je počelo u drugoj polovici 70-ih, kad je ultranačitani George Lucas odlučio definitivno raskinuti s tada dominirajućom realističko-naturalističkom i dekonstrukcijskom kreativnom praksom Novog Hollywooda i vratiti hollywoodsku kinematografiju u njezino prirodno stanište - tzv. svijet snova, odnosno kreirati suvremene mitove. Lucas se pritom odvažio za do tad neviđenu praksu - vođen sentimentom za trivijalnu književnu, filmsku i stripovsku produkciju koja je obilježila njegovo djetinjstvo, te oslonjen na mitološke analize Josepha Campbella, a vjerojatno i Tolkienova „Gospodara prstenova“, posegnuo je za tzv. niskim žanrom akcijskog SF-a u stanovitoj ga mjeri kombinirajući s pustolovnom fantazijom, te ga iz tzv. B-produkcije preveo u najprestižniji produkcijski rang.

Tako su nastali „Ratovi zvijezda“, prijeloman film za uništenje koncepcije Novog Hollywooda u čijem je stvaranju Lucas i sam sudjelovao modernističkim SF-om „THX 1138“, a kojoj je završni udarac zadao svojim drugim čedom, „Otimačima izgubljenog kovčega“ (čiju je režijsku realizaciju prepustio skromno obrazovanom, ali redateljski darovitom Stevenu Spielbergu). Akcijsko-pustolovni SF zamijenjen je klasičnom pustolovinom s fantazijskim elementima, a uzor su bili filmski i stripovski serijali iz 30-ih i 40-ih, da bi korak dalje Lucas otišao ranih 90-ih, kreiravši zanimljivu tv-seriju „Mladi Indiana Jones“, u kojoj se na popularan način bavio nekima od najinteresantnijih osobnosti i događaja opće povijesti 20. stoljeća. No do tad je šteta već bila učinjena, Lucas i Spielberg utrli su put intenzivnoj infantilizaciji suvremenog Hollywooda, iako su oba ključna filma za odlazak u tom smjeru zapravo u svojoj suštini bili plemeniti ostvaraji koji su dali izvanredan prilog postmodernističkom duhu vremena.

Srećom, nakon desetljeća posvećenih tehničkim inovacijama, Lucas se u novom tisućljeću ozbiljno upitao i o vlastitom umjetničkom nasljeđu, a rezultat toga dva su iznimna filma - maestralna alegorijsko-autobiografska „Osveta Sitha“ i tek nešto manje impresivan „Indiana Jones 4“. S tim da za potonji uradak silne zasluge idu Spielbergu i njegovoj superiornoj režijskoj izvedbi (ingeniozna koreografska rješenja) koncepcije virtuoznog rollercoastera koju je Lucas smislio. U užem smislu priča filma posve je nevažna, jer zapravo je riječ o nečem nalik ideji filma kao čiste dinamike, gdje naracija, glumci i ambijenti funkcioniraju otprilike kao (ultraekspresivan) figurativni ekvivalent apstraktnih animiranih crteža njemačkih avangardnih sinesta iz 20-ih godina. S tim da Lucasov i Spielbergov film ima daleko razvedeniju prostornu i vremensku dimenziju, što ga s njegovim figurativnim maskiranjem koncepcije čistog filma i hiperhumornošću dovodi u blisku vezu s Mackom Sennettom i ostalim genijalcima američke nijeme burleske, odnosno Jackiejem Chanom kao njihovim sjajnim azijskim baštinikom.

U filmu je prisutno i nasljeđe američke popularne kulture 50-ih, s obzirom da je radnja smještena u to razdoblje, kao i opće (nostalgično) nasljeđe starinskog pulpa (s pripadajućim, fascinantno rekreiranim dizajnom i ugođajem), što ga sve zajedno čini vrlo primamljivim širokoj publici i krajnje sumnjivim tzv. ozbiljnoj kritici. Lako je naime previdjeti kreativnu ambicioznost i vrhunsku izvedbu u kontekstu na koji ste apriori alergični, no to je ona predrasudnost o kojoj je ranije bila riječ. Gledatelji bez takvih opterećenja, koji su u svijet umjetnosti ušli prirodnim putem, inicijacijski dragocjenim trivijalnim stazama prepunima nesputane maštovitosti, a potom neustrašivo širili prostore vlastitih duhovnih prodora, u „Indiani Jonesu i kraljevstvu kristalne lubanje“ moći će samo uživati.