Zoran FerićJedna od najstrašnijih stvari koja se mogla dogoditi svijetu u eri globalizacije i metastaziranih sistema za distribuciju i razmjenu informacija jest trgovina ljudima. Trgovina ljudskim bićima najsramniji je izum “civilizacije” i tužna hipoteka starih kultura kojima imamo zahvaliti i svoj sadašnji stupanj razvoja. Sav sjaj i civilizacijska dostignuća, primjerice, staroga Rima kao što su umjetnost, graditeljstvo, vodovod, pravni sustav, sve je to iz očišta današnjega čovjeka pomućeno i gotovo zagađeno jednom jedinom činjenicom: Rim je bio robovlasnička država u kojoj se s robovima postupalo naročito okrutno. Robovi su služili za najteži rad, za kamenolome, rudnike i galije. Vijek trajanja nije im bio naročito dug, ali su ih uvijek zamjenjivali novima. Ljudski je materijal bio, zapravo, vrlo jeftin. Robovi su služili i za podučavanje, za rad u kući, za seksualna iživljavanja na orgijama i za krvoločne predstave u arenama. Robovima su čak hranili i murine u carskim bazenima. Ljudima se trgovalo stalno i kupoprodaja ljudskih bića bila je u toj civilizaciji svakodnevna. Od velikih civilizacija staroga vijeka, pa sve do kolonijalističke trgovine crncima u Americi, robovi se pojavljuju kao važna činjenica pojedinih svjetskih ekonomija. Čak i kao povod za jedan važan rat. Međutim, razvoj suvremenih demokracija i sve veće inzistiranje na ljudskim pravima uspjeli su uvjeriti čovječanstvo da je vrijeme sistematske prodaje ljudi konačno završilo i da predstavlja samo onu mračnu i sramnu stranu razvoja ljudskoga roda. Kraj dvadesetoga stoljeća u tom je smislu donio ozbiljno otrežnjenje.

Pojačana i masovna trgovina ljudima koja je zadobila i razmjere svjetske epidemije krajem prošloga stoljeća iznenadila je izgleda i analitičare i kriminaliste i sve one koji su se ovim problemom prisiljeni pojačano baviti. Činjenica da je trgovina ljudima jedna od opsežnijih djelatnosti organiziranoga kriminala u svijetu te da zaradom staje uz bok trgovini drogom i oružjem, pred svakog stanovnika novoga tisućljeća stavlja ozbiljna pitanja. Fotografije crnih robova na jugu Amerike djeluju naročito šokantno upravo zato što su fotografije. To što su ropstvo i fotoaparat, izum koji smo smatrali čedom novoga doba, gotovo njegovim simbolom, suvremenici govori samo o relativnosti onoga što često kolokvijalno volimo nazivati razvojem čovječanstva ili razvojem civilizacije. A što danas reći na činjenicu da su suvremenici ropstvo i internet? Divljačke navike staroga vijeka i mediji 21. stoljeća supostoje u začuđujućoj simbiozi. Jesu li znanstvenici i futuristi pedesetih i šezdesetih mogli i pomisliti da će se neki takav medij kao što je mreža koristiti za trgovinu ljudima? Vjerojatno nisu. I to zbog jedne činjenice. U razvoj tehničkih znanosti i dostignuća ugrađen je neki kratkovidni optimizam koji se sa svakim novim stoljećem raskrinkava kao utopija. Ni fotoaparat, ni internet nisu poboljšali čovjeka. Samo su povećali njegovu moć. Koliko robova svakodnevno možemo pogledati na internetu? Od očajnoga svijeta porobljenih ljudskih bića dijeli nas u principu samo nekoliko klikova mišem. U svijetu traje panična potraga za internetskim pedofilima i za onima koji seksualno iskorištavaju djecu, često prodanu i pretvorenu u seksualno roblje. I to je u redu. No čini se da policije pojedinih zemalja, Interpol i tajne službe koje se bave borbom protiv organiziranoga kriminala stoga ne pridaju dovoljno pažnje jednoj očitoj činjenici: usred čitave te poplave internetske pornografije ugroženi su i odrasli ljudi. Ili oni koji tako izgledaju. Pa čak i starci. Među milijunima fotografija i filmova, u koliko njih glume seksualne robinje iz Indije, Pakistana, Moldavije, Ukrajine? Kad se sve to uzme u obzir čini se logična čak i reakcija njemačkih vlasti koje su preuzele skrbništvo nad sedmomjesečnim dječakom otkrivši da su ga roditelji pokušali prodati na internetu za jedan euro.

Problem je jedino u tome što dječakovi mladi roditelji tvrde da je oglas u kojemu na eBay-u nude dijete na prodaju bila šala. Sam tekst oglasa tako je i sročen. “Nudim svoje gotovo novo dijete na prodaju jer je postalo preglasno. To je muško dijete, gotovo 70 centimetara dugo, a možete ga koristiti ili u nosiljci ili u kolicima.” Što sad s tim? Mladi par napisao je zajebantski oglas, po svoj prilici da se našali sa svojim prijateljima, a odjednom su ostali bez djeteta. Tekst oglasa, koji je očita zajebancija, nije mogao nekoga u socijalnoj službi uvjeriti da roditelji ne misle ozbiljno. Naime, internet je široki i nesagledivi prostor slobode i neslućenih mogućnosti. I najčudnije tamo, vidjeli smo, nije čudno. Tamo građanin koji voli jesti ljude može naći partnera koji želi biti pojeden. I sve završi zločinom. Međutim, u tom prostoru ima i strahovito puno šala, nevjerojatno puno duhovitosti i oglas o prodaji djeteta nije ništa čudno.

Jedino što čudi jest da ozbiljne institucije reagiraju na očito neozbiljan oglas i što smatraju internet prostorom na kojemu svaku riječ treba tretirati ozbiljno. Možemo li zamisliti očaj mladih roditelja koji su se malo našalili i odmah ostali bez djeteta? I mogu li oni uopće, usred čitave te histerije, dokazati da su se šalili i vratiti dijete natrag kući? Ukoliko su se stvarno šalili, a sve se pretvorilo u jedan grozomorni kafkijanski nesporazum, poruke toga slučaja su krajnje uznemirujuće. Čini se kako ljudski rod sve ozbiljnije nastoji šalu i humor prognati iz društva i svesti ih na razinu opasnih djelatnosti za koje valja odrezati drastične sankcije. A temeljno nerazumijevanje svake šale karakteristično je za autokratska društva, diktature s jakom sveprožimajućom ideologijom. I tako zapravo živimo u paradoksu. Ropstvo je posvuda oko nas, ne može ga se iskorijeniti zbog korupcije u policiji i visokoj politici, a roditelje koji se očito šale s takvim svijetom kažnjavaju oduzimanjem djeteta. Kunderin roman “šala” nastao je u doba jake ideologije i jasne blokovske podijeljenosti svijeta, a govori o praksi komunizma u Češkoj da proganja sve one koji se šale s autoritetima. Danas, roman s takvim naslovom ne bi mogao govoriti samo o nekom segmentu svijeta i konkretnoj diktaturi, nego o svijetu samom. Svijet sve više postaje neslana šala u kojoj nikakva šala nije moguća.