VERA I VLADIMIR VELEBIT, kći i unuk slikara Vladimira Becića, u zagrebačkom stanu pokazuju njegove ratne crteže i fotografije objavljene u časopisu L'illustration“Malo tko zna da je moj djed Vladimir Becić, poznati hrvatski umjetnik, za vrijeme Prvog svjetskog rata bio vojni slikar i fotograf, koji je u tada uglednom francuskom časopisu L’illustration objavljivao ratne izvještaje”, otkrio je za Nacional Becićev unuk Vladimir Velebit, poznati švicarski kardiokirurg i sin jednog od najbližih Titovih suradnika, prigodom jednog posjeta Zagrebu.

“Te reportaže su vrlo duboke i jako su me se dojmile, a u njima je opisivao svakodnevni život vojnika, njihov jad, tugu i žalost, nostalgiju koja ih je mučila, ali i elan s kojim su se borili protiv Austrije”, nastavio je doktor Velebit. “Budući da je bio umjetnik, imao je prirođeni talent za scenu i kompoziciju pa ti crteži vojnika, ranjenika i izbjeglica nisu samo vizualna svjedočanstva o ratnim događajima nego i vrlo uspješni umjetnički radovi. Zato sam neizmjerno sretan što je moja majka uspjela nabaviti izdanja tog časopisa u kojem je objavljivao svoje ratne reportaže.”

Vera Velebit, njegova 86-godišnja majka i kći slikara Vladimira Becića, objasnila je da je neka izdanja časopisa L’illustration vidjela prije puno desetljeća u domu svojih roditelja, no nakon očeve smrti 1954. godine ti su listovi zagubljeni. Odlučila ih je potražiti kod bukinista u Parizu kako bi ih poklonila svojim sinovima Vladimiru i Dušanu i tako upotpunila dokumentaciju o malopoznatom fotoreporterskom radu svog slavnog oca. Za sada je uspjela pronaći desetak izdanja, a ostale će i dalje tražiti jer bi htjela skupiti sva izdanja tokom njegova trogodišnjeg izvještavanja s fronta. Zanimljivo je da se Becić ispod fotografija, crteža i izvještaja potpisivao kao Vladimir Betzitch i da ta izdanja L’illustrationa nisu nikada bila predstavljena u hrvatskoj javnosti. Do sada je samo nekoliko originalnih ratnih crteža i fotografija bilo prezentirano na izložbi u Vojnom muzeju u Beogradu početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kaže, gdje se i danas čuvaju, te nekoliko na davnoj zagrebačkoj retrospektivi.

“Prve fotografije prikazuju poznato povlačenje srpske vojske preko Albanije tokom strašne zime 1915/1916. godine”, nastavio je Velebit listajući L’illustration. “Nakon što su austrijske i njemačke trupe ušle u Beograd, kralj Petar i njegov sin, prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević, počeli su se povlačiti s vojskom i izbjeglicama dolinom Morave. Cijelo ih je vrijeme pratila austrijska vojska, a zatim su ih s istoka pritisnuli bugarski vojnici, koji su ih natjerali na bijeg preko Kosova za Albaniju. Bila je zima, puno je ljudi poginulo od hladnoće, gladi i bolesti. Konačno su stigli do albanske luke Dureš, u blizini Krfa. Tada su prognanici uz pomoć francuske mornarice 1916. godine prebačeni na Krf da se oporave, a vojnici na solunski front. Zatim su se 1917. godine probijali kroz vrleti planine Kajmakčalan kod Prespanskog jezera, stigli do Bitole, pa 1918. godine uz dolinu Vardara do Skopja i dalje uz Moravu do Beograda.”

SLIKAR VLADIMIR BECIĆ oslikavao je svakodnevicu vojnika u Prvom svjetskom ratu za francuski L'illustration Vera Velebit se prisjeća obiteljskih kazivanja po kojima se njezin otac slikar 1914. godine prijavio kao dragovoljac u rat, a zatim je već iduće godine postao slikar srpske vojske. Časopis L’illustration bio je u to doba jedan od najuglednijih u Europi. Imao je veliki A3 format i bio tiskan na dobrom papiru, a postao je slavan po objavljivanju vrlo kvalitetnih ratnih fotografija i ilustracija s raznih frontova na početku 20. stoljeća, od rusko-japanskog sukoba preko Mandžurije do Balkana. Imao je golemu nakladu - prije rata oko 80 tisuća, a za vrijeme rata varirao je između 300 i vrtoglavih 400 tisuća primjeraka. U redigiranju ratnih reportaža, kaže, Beciću je pomogao tadašnji dopisnik Haubert Vaucher, kojeg je upoznao u Rimu, a kako je suradnja s časopisom L’illustration napredovala sprijateljio se s obitelji tadašnjeg direktora magazina Mauriceom Normandom. Becićeva supruga čak je neko vrijeme stanovala kod njegove kćeri učeći francuski jezik. “Bile su velike prijateljice i do kraja života su se dopisivale”, kaže. Becić je u L’illustrationu objavio i portret kralja Kraljevine SHS Petra i njegova sina, prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića, s kojima je bio u prijateljskom odnosu i igrao šah.

“Kad su jednom igrali šah, Aleksandar je rekao: ‘Ako ja pobijedim, dat ćeš mi jednu svoju sliku, a ako ja izgubim, poklonit ću ti svoj zlatni sat Patek Philippe’, ispričala je Vera Velebit. “Tata je pobijedio i zaista je dobio taj skupocjeni zlatni sat Patek Philippe na kojem su se nalazili kraljev grb i posveta. Sat još uvijek čuva naš rođak Ljubomir Becić, iako nas je skoro stajao glave. Naime, za vrijeme NDH-a prokazala nas je ustašama naša djevojka, rekavši im da imamo odlikovanje kralja Aleksandra. Ustaše su tražile to odlikovanje, međutim, moja majka ih je uvjerila da je riječ o zabuni.”

Vladimir Becić (1886. - 1954.), jedan od najpoznatijih slikara hrvatske moderne te jedan od najtraženijih i najskupljih PORTRET VERE VELEBIT, Becićeve kćeri, koju je umjetnik naslikao prije više od 60 godinaumjetnika, predstavnik minhenskog kruga, rođen je u Slavonskom Brodu u obitelji suca, koji je zbog službe često mijenjao mjesto boravka, od Osijeka i Požege preko Novog Vinodolskog i Kraljevice do Zagreba gdje je bio sudac Vrhovnog suda. Otac je želio da studira pravo, međutim, njega je zanimalo jedino slikarstvo pa je počeo učiti kod Bele Čikoša Sesije i Klementa Mencija Crnčića. Kako se prisjeća kći Vera Velebit, imućni ujak omogućio mu je odlazak u München gdje je završio likovnu akademiju. Tamo je upoznao Mirka Kraljevića i Josipa Račića, koji su postali poznati kao hrvatska škola. Zatim je otišao u Pariz gdje je radio kao crtač u časopisu Rire, a za njim su došli Kraljević i Račić. Nažalost, Kraljević je umro od tuberkuloze, a Račić se ubio pa se Becić vratio iz Pariza, iako mu je u Francuskoj, kaže, jako dobro išlo.

“Kad je počeo Prvi svjetski rat, odlučio je otići u samostalnu Kraljevinu Srbiju kao dobrovoljac, jer je bio protiv Austro-Ugarske”, kaže Vera Velebit. “I tamo je, u Beogradu, upoznao moju majku Ljubicu, mladu apotekaricu iz Sarajeva koja je u Beču kao prva žena iz Bosne diplomirala farmaciju. Budući da je Bosna u to vrijeme bila u sklopu Austro-Ugarske, bilo je uobičajeno da studenti odlaze u Beč. Nakon završetka studija 1914. godine vratila se u Sarajevo, ali je uvidjela da u Bosni nema perspektivu. Naime, Austrijanci su se strašno ponašali u Bosni: pljačkali su trgovine, a neke nedužne ljude ubijali, primjerice, ubili su supruga moje tetke koji je imao veliki dućan s engleskim štofovima. Otac joj je savjetovao da ode u Beograd gdje je odmah dobila posao u apoteci u središtu grada i upoznala brojne književnike i slikare, pa tako i mog oca. On se odmah zaljubio u nju i nakon samo 15 dana, dok su šetali Kalemegdanom, on ju je zaprosio. Zatim je dobio mjesto učitelja slikanja u Bitoli pa su se preselili u Makedoniju gdje se ona zaposlila kao apotekarica. Kad je počeo 1. svjetski rat prijavio se kao dobrovoljac i otišao na front, započevši karijeru ratnog reportera sa solunskog fronta.”

Čitajući ratne izvještaje i gledajući fotografije vojnika, Vladimir Velebit najviše se fokusirao na njihov povijesni aspekt; zanimalo ga je “kako spojiti povijest Prvog svjetskog rata s poviješću njegove obitelji”. Kaže da ga je najviše fascinirao utjecaj tadašnjih svjetskih događaja, kao što su rat i stvaranje Kraljevine SHS, na sentimentalnu priču njegova djeda, hrvatskog slikara Vladimira Becića iz Slavonskog Broda, i njegove bake iz Sarajeva. Posebno je istražio kako je njegova baka usred ratnog vihora iz Bitole dospjela u Nicu. Zato o povijesti svoje obitelji i njihovim putešestvijama priprema knjigu.

“Moj djed Vladimir Becić otišao je s vojskom na ratište, a kako je baka bila sama i trudna, pobjegla je u Solun gdje je rodila moju tetu Miru, kojoj su danas 92 godine”, kaže unuk Velebit. “Zatim je s malom bebom, preko Krfa, uz pomoć francuske mornarice prebačena u Nicu, u zemlju čiji jezik nije govorila. To je za ono vrijeme bio nevjerojatan podvig, koji me fascinirao. Bila je hrabra i inteligentna žena, brza hoda i čim je stigla u Nicu počela je učiti francuski jezik kako bi što prije mogla početi raditi u apoteci. Čim je za moju tetu pronašla guvernantu, jednu malu Afrikanku, počela je raditi. A djed je za toVLADIMIR BECIĆ, SLAVNI HRVATSKI SLIKAR, s 18-mjesečnim unukom Vladimirom Velebitom potkraj 40-ih u Zagrebu vrijeme bio na solunskom frontu i povremeno dolazio u Nicu te Pariz.” Vera Velebit je zaključila da je njezin otac “bio veliki idealist i Jugoslaven što se poklapalo s tadašnjom težnjom južnih Slavena za oslobađanjem od Austro-Ugarske te je zato i otišao u samostalnu Kraljevinu Srbiju. No, nakon Prvog svjetskog rata, kaže, jako se razočarao.

“Kad je vidio da su nakon rata srpski prvoborci dobili visoke položaje, posjede i novac i tako unovčili svoje ideale, odlučio je napustiti Beograd jer nije želio u tome sudjelovati”, kaže. “Rekao je da ne želi zarađivati na svojim idealima i zajedno s obitelji preselio se u Blažuj kraj Sarajeva. Tamo, na velikom imanju moje bake i djeda, svećenika i vrlo poduzetnog čovjeka, izgradio je svoj prvi atelje. Više nije htio ići ni u kakvu službu nego je htio samo slikati. Po nacrtu zagrebačkog arhitekta Huga Erlicha izgradio je jako lijepu kuću s ateljeom, a zatim je osnovao Blažujsku likovnu koloniju, jednu od prvih u Bosni, u kojoj su bili Karlo Mijić, Vilko Šeferov, Lujza Kuzmić Mijić i Adela Ber. Moj je otac tamo bio jako sretan. Mislio je da će moći živjeti od slikarstva, međutim, nije išlo. Tada su mu ponudili mjesto profesora na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, što je prihvatio i tamo ostao do mirovine 1947. godine. Ubrzo nakon dolaska u Zagreb 1930. uslijedila je poznata izložba Grupe trojice - Babića, Becića i Mišea što je bio veliki kulturni događaj, prava senzacija,” zaključila je Becićeva kći Vera Velebit.