Veljko BarbieriJednom davno, davno, kada su ljudi još mogli neko vrijeme živjeti pod morem, sve je u tom vodenom svijetu bilo po volji bogova. Kako strašne astečke Tlatlecutle koja je vladala Karibima i Atlantikom, ili onoga dobročudnoga Tune, gospodara golemog Tihog mora, zvanog još i Pacifik, baltičkog diva Goymira, kao i sredozemnih bogova podmorja Posejdona i Neptuna. Kao i uvijek kada se radilo o nezadovoljstvu dotad mirnim i uređenim poretkom stvorenim po volji bogova i besmrtnika, i ovaj put su ljudi odlučili uzeti stvari u svoje ruke i svrgnuti svoje gospodare s neba te urediti svijet i podmorje na svoju sliku i priliku. Prvo su posijali kaos na čvrstom tlu i stali nemilice ubijati i porobljavati sve živo, životinje, ptice, biljke, čak i rijeke, tlo i stijenje, a onda, budući da im je podmorje oduvijek bilo priraslo srcu, nasrnuli su na stvorove pod površinom i krenuli napadati ribe i uništavati njihova mrijestilišta, izvrtati i kopati staništa školjaka pod morskim dnom, te špilje i usjeke u hridima, ta prastara utočišta svih rakova i koralja.

Činilo se da njihovoj jari i nemilosrdnosti nitko ne može stati na kraj. Pa su se duboko pod Oceanom, tamo na rubu svijeta, sastali svi bogovi podmorja i stali vijećati kako obuzdati ljudski rod. Iako je i među njima oduvijek bilo razmirica i teško su zajednički donosili odluke, ovaj put su bili jednoglasni. Ovaj soj ljudi valja uništiti i zauvijek zbrisati s lica zemlje i podmorja. No ta zadaća nije bila laka i bezbolna. Bogovi su ipak više voljeli ljude nego druge stvorove jer su ih stvorili na svoju sliku i priliku i to tako vjerno da je ponekad bilo teško prosuditi tko je koga stvorio - bogovi ljude ili ljudi bogove. Pa čak i kad su preboljeli svoju naklonost, nisu gospodari svijeta, neba i svemira mogli sa sigurnošću odlučiti kako provesti u djelo svoju nemilu zadaću. Pa ipak, nakon duga vijećanja donijeli su odluku. Navalit će na zemlju veliki potop, a kako su ljudi pod morem mogli živjeti samo od kisika koji je u ta davna doba kuljao s morskog dna, pozvali su ribe da uz njihovu pomoć zapriječe pristupe morskim zračnim izvorima. Ali nije bilo ribe koja bi mogla živjeti samo na dnu, budući da su sve plivale i hitale modriljem i samo ih je kretanje održavalo u životu. I kad su već bogovi htjeli odustati, javi se vrsta malih oblih riba koja je bila spremna staviti svoj život na kocku i tako spasiti svijet, zemlju i podmorje od ljudske pošasti: “Udahnite nam sposobnost, Nebeski Gospodari, da barem na nekoliko dana pokrijemo morsko dno i zapriječimo okrutnom ljudskom rodu pristup izvorima podmorskog zraka, pa makar poslije toga i same skončale.” Kako nisu imali kud, prihvatili su bogovi prijedlog požrtvovnih ribica i udahnuli im sposobnost da bez opasnosti pokriju cijelo podmorje: “Dobit ćete novi oblik, drage ribice, i nećete poginuti vršeći svoju plemenitu zadaću. No morat ćete prihvatiti kob da zauvijek ostanete na morskom dnu jer više nikada nećete moći vratiti svoj stari oblik. Od sada ćete se stoga zvati Lišće s morskog dna i zauvijek će vas štovati svi bogovi i ljudi koje ćemo opet stvoriti kad uništimo ovaj opaki naraštaj.” To rekoše Gospodari i od onih malih oblih ribica stvoriše prve rombove, listove ili švoje, iverke i patarače. Polegli su oni tada po svim izvorima zraka na morskom dnu, a bogovi udariše ljude Velikim potopom i njihov rod nestane s lica svijeta. A plosnjače, kako ih danas nazivaju, ostale su zauvijek vladari morskog dna i novi ih ljudski naraštaj smatra jednima od najukusnijih riba te ih jede s velikim poštovajem, budući da samo kad se tek izlegu plivaju kao druge ribe i imaju oči s obje strane, a već nakon nekoliko tjedana, upravo onoliko koliko je trajao Veliki potop, polegnu kao lišće po morskom dnu, čuvajući ga s dva oka na gornjoj strani, kako podmorje ne bi više nikada podleglo zloj ljudskoj čudi.