Srećko JurdanaSpoznaja da su diletantski ekshibicionisti u stanju ruinirati i najveće priredbe svečano se potvrdila na ovogodišnjem Roland Garrosu, gdje je redatelj-umjetnik, nižući dvostruke ekspozicije i totale stadiona, gledaocima gotovo potpuno uskratio mogućnost promatranja igrača pri servisu. Svašta se može probiti na televiziju, ne samo u Hrvatskoj koja je na svojoj koži vrlo solidno iskusila tu činjenicu. Kad je o televiziji riječ, utakmica Austrija - Hrvatska vidjela se u svakom detalju odlično, čak i u naprednoj tehnologiji, što nije doduše podiglo razinu događaja kao takvoga. Ako novine masovno ističu da su “pobijedili navijači”, jasno je da se radilo o poluočaju. Što se navijača tiče, Europsko prvenstvo evidentno donosi lovu i Vlatko Marković je s tog aspekta vjerojatno bio u pravu kad je svojedobno izjavio da bi se “zbog njega i prostituirao”.

Što se tiče konkretne utakmice, u njoj se slaba Hrvatska nemaštovitom igrom provukla zahvaljujući slabom protivniku. Ivu Sanadera smjestili su u naknadnome televizijskome komentaru između Nike Kovača i Joea Šimunića u dresovima, kao da pokušava impersonirati Slavena Bilića. Referirajući se u podtekstu na zadnje Svjetsko prvenstvo, premijer je ispravno zaključio kako je jedina dobra stvar u svemu tome da je Hrvatska pobijedila, jer je slične utakmice u prošlosti uglavnom gubila. Sanader se - zbog hrvatske kakve-takve pobjede - ovaj put nije morao skrivati od kamera, za razliku od Dublina kad Hrvatska nije dobila organizaciju Europskog prvenstva 2012. iako mu je gospodin Vlatko Marković dobitak unaprijed jamčio.

Svome boravku u Beču premijer je udario i određenu ekonomsko-političku intonaciju, najavljujući zajedničke austrijsko-hrvatske ekonomske nastupe na trećim tržištima, čime je možda diskretno pokušavao opravdati odlazak na nogometnu utakmicu državnim avionom. Putuje se luksuzno jer nismo mi tu samo zbog nogometa, nego i radi općih narodnih interesa. Poštujući pravilo da se političari moraju zateći tamo gdje je narod, u Beču se - u pauzi svoje intenzivne borbe protiv korupcije - pojavio i predsjednik Mesić. O utakmici nije izjavio ništa senzacionalno, ali prije toga je na Brijunima obavijestio ambasadore da se u Hrvatskoj jedino on bori protiv kriminala i korupcije, što je analitičara Žarka Puhovskog ponukalo na zaključak da se Mesić ponaša ne kao predsjednik države nego kao predsjednik nevladine udruge. Predsjednik - tvrdi Puhovski - zapravo kaže da ne može obavljati svoj posao. Njegov posao je koordiniranje sustava, te ako ga nije u stanju koordinirati jer nema podrške, on bi - umjesto donkihotskoga pjevanja žalopojki - morao zatražiti promjenu tog sustava i potporu građana za temeljito reformiranje besplodnih institucija.

---

Ništa od svega toga. Izvjesno je da će Stipe Mesić svoju borbu protiv korupcije, koja ga ne košta ništa, nastaviti i u penziji, kao što je izvjesno da Hrvatska s igrom lišenom duha i maštovitosti protiv Njemačke ponovno može računati na “pobjedu navijača”, ali na “aktivan rezultat” jedva. Osim kombinatorike, hrvatskoj reprezentaciji evidentno nedostaje i realizator, dakle Eduardo. Na drugoj strani, situacija u kojoj se Hrvatska prinudno mora izliječiti od paradoksa ovisnosti o jednom Brazilcu vjerojatno može donijeti i nekakvu psihološku korist, iako se još ne zna točno kakvu. Za televizijske persone Božu Sušeca i Igora Štimca glavni hrvatski neprijatelj bio je sudac Pieter Vink, čovjek koji je dosudio penal kojim je Hrvatska pobijedila. Vikali su na “policajca Vinka” preko mikrofona, zgražali se, snebivali i prijetili mu prijavama Uefi, iako je njegova odluka da ne dodijeli drugi žuti karton austrijskom igraču - procjenjujući da bi penal i isključenje bili prejaka kombinacija protiv domaćina - bila zapravo jedini potez kojim je oštetio Hrvatsku.

Gospodin Štimac, kralj narodnjačkih klubova, čvrsto je za sebe rezervirao komentatorsko mjesto na HTV-u, i u svojoj statusnoj nedodirljivosti ponekad nastupa impulzivno preko svake mjere i granice. Neki bi možda na njegovu televizijskom položaju radije vidjeli Ćiru Blaževića, kralja hrvatskoga marketinga koji je nešto manje sklon podlijeganju ultrapatriotskoj atmosferi. Blažević se, međutim, navodno utješio potpisom za TV Al-Jazeeru, a samo on i dragi Bog, koji se za njega temeljito brine, znaju na koji se način uspio dočepati i plodova nafte s Arapskog poluotoka. Marketing je, inače, svakako jedna od najiritantnijih strana hrvatskoga nogometa, koji se pretvorio u scenski dekor za populariziranje najlošijeg piva na svijetu.

Publika je prisiljena uoči utakmica beskrajno dugo promatrati bjesomučnu alkoholičarsku eksploataciju nacionalnih amblema, slušati pijane urlike rodoljubnoga sadržaja i cijeli taj necivilizirani krčmarski karneval kontrolirano prihvaćati kao samorazumljivu popratnu pojavu vrhunskoga sportskoga događaja. Na kugli zemaljskoj nema takvoga agresivnoga primitivizma, a ni ozbiljne televizije koja bi mu širom otvorila prostor. Kad je osvajao položaj glavnog ravnatelja HRT-a, Vanja Sutlić nastojao se predstaviti kao seriozan građanski lik koji će na nacionalnoj televiziji proizvesti zapažene kulturološke promjene. Sve što je dosad postigao svodi se na produbljivanje uloge HTV-a kao propagandnoga poligona za dvije bačvarske tvrtke, koje naciju nastoje otrovati i duhovno i doslovno.

Neki promatrači tvrde da je Europsko prvenstvo Vladi idealno palo kao oblik skretanja javne pažnje s drastičnoga poskupljenja struje, što je nesumnjivo točno. Mnogi će prežaliti i struju uđe li Hrvatska nekim čudom u polufinale ili finale, ali pošteno je reći da utakmica s Austrijom malo nade daje za to.

Vreća gluposti na Novoj TVBaveći se pitanjem kakav to organizirani kriminal stoji iza premlaćivanja novinara Dušana Miljuša, Nova TV je preko Mirjane Hrge analitički prostor ustupila ni više ni manje nego osuđenome kriminalcu, koji je Jadran film u ime Miroslava Kutle oštetio za pedesetak milijuna kuna. Taj bizaran sudski lik, koji usput bolesno mrzi Nacional i sve što je povezano s njim, jedva je dočekao priliku da javno otvori svoju pozamašnu vreću gluposti u kojoj je kao vodeće organizatore kriminala u Hrvatskoj naveo Stipu Mesića i redakciju Nacionala. Mesićev bivši tajnik i bivši šef tajne službe dogovarali su - prema spomenutoj vreći - s Nacionalom nekakve članke o mafiji. Potrebna je solidna doza misaone patologije da se takve prepoznatljive laži prezentiraju kao činjenica i vrijednosni sud, no patologija je nešto čega u vreći tradicionalno ne manjka.

Voditeljica Hrga, dosljedna samoj sebi, uspjela je izabrati najkarikaturalniji od mogućih načina da se Nacionalu pokuša osvetiti zbog razotkrivanja njezinih osobnih švalerskih motiva u nečuvenome tretiranju obitelji Pukanić u nedavnoj emisiji, a medvjeđu uslugu napravilo joj je pritom i mudro rukovodstvo Nove TV, koje joj otvara prostor za ispade i bezobrazluke bez premca.