Svaki je projekt dobrodošao-Igor Dekanić kaže da se Hrvatska mora uključiti u sve međunarodne energetske projekte koji joj se nudeNakon što je u prvom predsjedničkom mandatu Stjepana Mesića bio njegov savjetnik za unutarnju politiku, Igor Dekanić vratio se poslu predavača na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu. U rujnu prošle godine objavio je knjigu “Nafta - blagoslov ili prokletstvo” u kojoj je opisao povijest nafte u 20. stoljeću i predstavio energetske probleme svijeta. Proteklih tjedana ponovo je u velikom poslu, jer sudjeluje u izradi nacrta Strategije energetskog razvitka RH koja bi trebala biti dovršena do listopada. U intervjuu za Nacional Dekanić opisuje energetsku situaciju i analizira energetske projekte o kojima se posljednjih godina govori u hrvatskoj javnosti.
Ruska i kazahstanska nafta

NACIONAL: Posljednjih dana premijer Sanader aktualizirao je projekt Družba Adria koji je svojedobno zagovarao predsjednik Mesić. Sve se više govori i o drugim projektima poput izgradnje plinovoda, naftovoda, LNG terminala. Treba li sve to prihvatiti?
- Na žalost, Hrvatska je neoprezno odbila Družbu Adriju, po onoj da je put u pakao popločen dobrim namjerama. Ekološke udruge su na tome stekle samosvijest, dio struke i javnosti smatrao je da bi Hrvatska previše ovisila o jednom dobavnom pravcu, treći su to koristili u predsjedničkoj kampanji nastojeći učiniti predsjednika Mesića ranjivijim. A planeri projekta podcijenili su utjecaj javnosti, pa je projekt de facto je odbijen. U međuvremenu se situacija promijenila, gepolitički položaj Rusije je strahovito ojačao na skupoj nafti, pa je taj pravac Rusiji postao manje važan i danas Hrvatskoj Družba Adria treba mnogo više nego što se mislilo. Na žalost, mi smo propustili pravo vrijeme za taj projekt. Nedavno je premijer cijelu priču vratio u igru i to pokazuje realnost naših energetskih problema. Naime, nama treba Družba Adria, to bi Janaf učinilo fleksibilnijim, jer bi, metaforički govoreći, jedan njegov pravac, od jednosmjernog autoputa postao dvosmjeran. Nama bi dobro došao i projekt Paneuropskog naftovoda (PEOP) od Konstance u Rumunjskoj, preko Srbije i Hrvatske prema Trstu i time bi se prevozila ruska, azerbejdžanska i kazahstanska nafta. Trebali bi nam i plinovodi, sjeverni spoj preko Mađarske s ruskim plinovodom, što bi nam jako dobro došlo jer naš dugoročni ugovor za uvoz ruskog plina od milijardu i sto milijuna kubičnih metara godišnje traje do 2010. a onda treba sklopiti novi ugovor. Drugi je južni, jadransko-jonski uvozni pravac, što razrađuje Plinacro u suradnji sa švicarskim partnerima, gdje bi se azerbejdžanski plin uvozio preko Grčke, Crne Gore i Albanije do nas. I naravno, LNG južnim pravcem, s plinom iz Bliskog istoka ili sjeverne Afrike. LNG kao veliki međunarodni projekt koji ne bi osiguravao plin samo za Hrvatsku, nego i transfer za Italiju, Austriju, Bosnu i Hercegovinu, Mađarsku. Kad bi se svi ti projekti ostvarili, Hrvatska bi dobila šansu za kreiranje energetskog čvorišta na jugu Europe. Od toga bismo imali višestruku korist ako bismo to znali iskoristiti. Gradnja tih plinovoda i naftovoda zahtijevala bi velik angažman domaće industrije. Drugo, vjerojatno bi naše tvrtke mogle raditi na održavanju tih sustava. Ekološki standardi zahtijevali bi monitoring, pa bi možda trebalo osnovati i desetak laboratorija za nadziranje, svi veliki energetski projekti pružaju veliku razvojnu šansu ako ju znate iskoristiti. Ako ne znate, onda vam drugi pokupe posao. Svim tim projektima Hrvatska bi bila uključena u europsku energetsku infrastrukturu, a to bi pak iznimno ojačalo gospodarski, geopolitički i sigurnosni položaj naše zemlje. Jer tamo gdje idu energetski putovi, štiti vas NATO i međunarodne organizacije.

---

NACIONAL: Koji je vaš zaključak u smislu buduće energetske strategije?
- Treba shvatiti da energija košta i da ju treba platiti. Treba nam dugoročno planiranje, dugoročne promjene, tehnološki razvoj i kombinacija marketinške promidžbe štedljivog ponašanja. Pojednostavljeno govoreći, Hrvati bi se trebali malo više ponašati kao Švicarci.

NACIONAL: Član ste stručnog tima koji upravo radi na dovršetku nove hrvatske energetske strategije. Nije li ipak prekasno za novu strategiju?
- I da i ne. S jedne strane je prekasno, jer mudre države i mudre vlade pokušavaju stvari predviđati unaprijed. S druge strane nije prekasno, jer Hrvatska u ovom slučaju nije iznimka. Mnoge vlade su kasno reagirale na promjene na energetskom tržištu, pa čak i većina europskih zemalja. Neke među njima, primjerice Francuska, još je iz energetske krize sedamdesetih zadržala čvrstu orijentaciju prema nuklearnoj energiji kao izvoru za proizvodnju električne energije. Njemačka je, primjerice, još od tada podržala dio svojih industrijskih kapaciteta na razvoju obnovljivih izvora energije i danas je jedan od nositelja tehnološkog razvoja i proizvodnje opreme za obnovljive izvore energije. Skandinavske zemlje ili Austrija, čim su počele rasti cijene nafte na svjetskom tržištu nakon 2003., počele su stimulirati razvoj obnovljivih izvora energije. Neke zemlje su unaprijed predvidjele kretanja, ali većina njih, kao i energetska strategija Europske Unije, išli su tzv. mainstreamom, odnosno slijedili su uvjerenje da će tržište regulirati sve - i cijene i potrošnju, te da neće doći do značajnijeg skoka cijena. U tom smislu je i EU zakasnila s promjenom svoje energetske strategije, pa tako i Hrvatska.

NACIONAL: Bez obzira na najave o poskupljenju energije, kakva je trenutačno energetska situacija naše zemlje?
- Činjenica je da Hrvatska veći dio energije uvozi: uvozimo četiri petine potrebne nafte, a kako ćemo se razvijati, trebat ćemo i više. Što se tiče plina, 60 posto proizvodimo sami, a uvozimo nekih 40 posto: treba nam 3 milijarde kubičnih metara prirodnog plina, a kako će se plinificirati jug zemlje, trebat će značajno više. Trebamo godišnje i oko milijun tona ugljena. S druge strane, imamo znatne kapacitete za proizvodnju električne energije iz hidroenergije. Dakle, Hrvatska bitno ovisi o uvozu energije. Kad se u javnosti govori o energetskoj neovisnosti, ona je nemoguća u smislu da bismo sami mogli proizvoditi na vlastitom teritoriju dovoljno za vlastite potrebe.

NACIONAL: Čak ni uz nuklearku?
- Čak ni uz nju. Uostalom, i za nuklearku bismo ovisili o uvozu nuklearnog goriva. Kad se sve zbroji, Hrvatska danas otprilike pola svojih potreba zadovoljava iz uvoza, a to će još i rasti. Zbog toga se pri spominjanju energetske neovisnosti zapravo misli na sposobnost da vlastitim tvrtkama obavljate energetsku djelatnost. To znači da, ako uvozite energiju, to radi hrvatska tvrtka. Ako istražujete naftu i plin, da to radi hrvatska tvrtka. Trenutačno plin uvozimo iz Rusije preko Austrije i Slovenije, naftu uvozimo s Bliskog istoka preko mediteranskih tržišta, derivate iz Bugarske i Rumunjske. Dakle, glavni hrvatski problem je uvozna ovisnost, što znači da će Hrvatska i ubuduće biti relativno ranjiva prema svim poremećajima u cijenama na svjetskom tržištu. A to onda znači da moramo kreirati otvoreni energetski sustav, koji je izložen tržištu, da moramo osigurati što veću sigurnost opskrbljivanja tako da imamo što više različitih izvora energije i iz više pravaca. I naposljetku, vlastiti energetski sustav moramo internacionalizirati, odnosno izgraditi strukturu koja će se uključiti u međunarodne tokove energije. Zato energetičari stalno ističu da treba izgraditi LNG terminal, a naftovodima i plinovodima se povezati s više različitih izvoznika energije iz više pravaca, da ne bismo ovisili o jednom. Sve to podrazumijeva da će hrvatski proizvodi u budućnosti imati ugrađene skupe troškove energije. Sve to će nas dovesti do mjera poput štednje energije, učinkovitog korištenja, stimuliranja novih tehnologija - sve što mi Hrvati inače ne radimo, jer smo izrazito neštedljiv narod. Mi smo dosad bili skloni iracionalnoj potrošnji, mnoge poslovne zgrade u Zagrebu danas imaju klimu i širom otvorene prozore, a to je nedopustivo. Kupujemo automobile, pa se u njima vozi samo vozač. Takvu praksu bi trebalo preokrenuti promidžbom štednje i racionalnog ponašanja i stimuliranjem politike učinkovitijeg korištenja energije.

NACIONAL: U posljednje vrijeme mnogo se govori o ideji izgradnje nuklearne elektrane. Bi li to Hrvatskoj dalo neku vrstu relativne neovisnosti?
- U struci ima različitih mišljenja. Jedni zastupaju izgradnju nuklearke i tumače to kao mogućnost vlastite neovisnosti u pogledu transformacije energije. Međutim, Hrvatska ne raspolaže sirovinama uranova oksida, nema ni tehnologiju proizvodnje nuklearnog goriva, ni znanje izgradnje nuklearnih elektrana, a nema ni kapitala. U tom smislu sve bismo to morali kupiti, zadužiti se i kupiti tehnologiju, organizirati dugoročnu nabavu sirovine, skladištenje nuklearnog otpada. Jedina samostalnost bila bi u tome što bi veliki izvor za proizvodnju električne energije bio lociran unutar hrvatskih granica, ali gotovo sve što bi se događalo u smislu know-howa bilo bi iz uvoza. Ipak, značajan dio struke zalaže se za gradnju nuklearke. Drugi dio struke ističe da se ista količine energije, pa i električne energije može dobiti i iz uvoznog plina. Kako bismo uvozili nuklearno gorivo, isto tako možemo uvoziti i plin koji je jeftiniji, čišći, fleksibilniji, i ne ovisi se o jednoj elektrani, nego se može izgraditi pet manjih elektrana. Trebalo bi povesti javnu raspravu o nuklearnoj energiji. Ona je nakon černobiljske katastrofe u Europi bila masovno napuštena, ali sad se neke zemlje vraćaju izgradnji nuklearki: Finska je počela graditi, Velika Britanija ih je najavila, dok neke poput Francuske nikad nisu ni prihvatile moratorij na nuklearnu energiju. Loše je što se o svemu tome posljednjih desetak godina u Hrvatskoj uopće nije govorilo.

NACIONAL: A što je s obnovljivim izvorima energije?
- Oni su jedan od ključnih izvora europske energetske strategije. Unija bi do 2020. trebala smanjiti potrošnju za 15-ak posto i imati oko 20 posto energije iz obnovljivih izvora. To su jako teški ciljevi i vjerojatno će EU i Hrvatsku prisiliti da te principe ugradi u svoju energetsku strategiju. U Hrvatskoj je počela izgradnja vjetroelektrana, proradili su vjetroparkovi kod Šibenika i na Pagu, postoji više od 200 novih zahtjeva. Što se tiče solarnih sustava, imamo dobre šanse i trebalo bi poraditi na stimuliranju. Sve će to dovesti do velikih promjena, primjerice, projektanti će morati projektirati drukčije zgrade, poduzetnici će morati shvatiti da će u novom hotelu više koštati izgradnja energana, a manje luksuzno uređenje soba. Obnovljivi izvori su značajan dopunski izvor energije, ali ipak ne mogu zamijeniti temeljne elektrane. Još nisu realna alternativa, nego samo dobrodošla dopuna.