Može biti da Ivo Sanader stvarno smatra kako mu gostovanja na HTV-u u ulozi sportskog komentatora povećavaju popularnost, ali sadašnjost, a vjerojatno i budućnost HDZ-ove vlade, jednostavno obiluje problemima. Najnoviji su izazvali predstavnici nacionalnih manjina, koji su najavili mogućnost izlaska iz vladajuće koalicije. Iako su realno gledano male šanse za takav rasplet, manjinski zastupnici otvorili su novi problem za Sanaderov kabinet.

Odnos HDZ-a i manjina ionako je među najintrigantnijim pojavama na ovdašnjoj političkoj sceni. Još od devedesetih i vremena Franje Tuđmana ove odnose obilježavalo je duboko nepovjerenje i česte optužbe za etničko čišćenje i odgovornost za rat. Ali, paralelno, Milorad Pupovac, Milan Đukić, Furio Radin ili Njegovan Starek gotovo su redovito u svim krucijalnim situacijama glasovali u skladu s vladajućom strankom.

Verbalno suprotstavljanje i kritike HDZ-ove vlasti nisu ih spriječavali da podrže ili ostanu suzdržani prilikom izglasavanja ustavnih promjena kojima se suprotstavljala cjelokupna opozicija. U razdoblju 2000. - 2003. formalno su podupirali i vladu Ivice Račana, međutim bilo je očigledno nezadovoljstvo manjinskih zastupnika tadašnjom vlasti lijevog centra.
Zato nikoga nije iznenadilo kada su Pupovac, Radin i ostali “manjinci” krajem 2003. podržali izbornog pobjednika Ivu Sanadera i sasvim zaboravili njegovu bliskost s radikalnom desnicom ili huškački nastup na splitskoj Rivi.

U međuvremenu, Sanader se stubokom promijenio i definitivno distancirao od radikala, a i prijašnja i sadašnja vlada pod njegovim je vodstvom povukla nekoliko izuzetno važnih poteza s ciljem uključivanja ponajprije ovdašnje srpske zajednice u hrvatsko društvo. To što napadači na Srbe, poput onih u zadarskom zaleđu, obično ostaju nekažnjeni predstavlja odgovornost lokalne policije i pravosuđa, a tek djelomično i države. Koliko god je proces rekoncilijacije nužnost, besmisleno je manjinska prava povezivati s dvostrukim pravom glasa.

Takvo što ne provodi se ni u jednoj važnijoj europskoj državi, a teze o pozitivnoj diskriminaciji obična su demagogija. Osim toga, na svim dosadašnjim izborima za manjinske liste glasovalo je najviše četvrtina pripadnika nacionalnih manjina, dok se velika većina opredijelila za takozvane hrvatske stranke. Njihova odluka pokazuje kako se najveći dio pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj krucijalno identificira s ovom državom, a ne zemljama ili narodima iz kojih vuku podrijetlo.

Dvostruko pravo glasa predstavlja legitiman, ali u biti demagoški politički zahtjev, čije bi usvajanje moglo bitno utjecati na regularnost budućih izbora. Nema niti jednog opravdanog argumenta da desetak posto državljana samo zbog svog podrijetla imaju mogućnost duplog glasa, a ostali to mogu učiniti samo jednom. Umjesto eksperimenata ove vrste, kada se radi o izbornom sustavu, puno bolje bi bilo usmjeriti se na smanjenje broja zastupnika iz dijaspore jer je nedopustivo da ovdašnje zakone donose predstavnici stanovnika Toronta ili Žepča.