Filmaš Rajko Grlić, snimljen u središtu Zagreba, u rodni grad dolazi kada snima filmove u Europi, a radi u Americi kao redovni profesor na Sveučilištu OhioZagrebački redatelj Rajko Grlić - koji se početkom ‘80-ih kao vrlo mlad redatelj proslavio filmom “Samo jednom se ljubi”, početkom ‘90-ih pokrenuo Motovun Film Festival, a 2001. snimio prvi dokumentarni film koji je igrao u Hrvatskim kinima “Novo, novo vrijeme” - uskoro počinje snimati novi igrani film imena “Neka ostane među nama”. Riječ je o još jednoj njegovoj suradnji s Antom Tomićem, kao što je bio i njegov posljednji igrani film “Karaula” iz 2006. Razlika je jedino u tome što je “Karaula” nastala na temelju Tomićeve knjige “Ništa nas ne smije iznenaditi”, a scenarij za “Neka ostane među nama” plod je njihovih zajedničkih ideja. To je već drugi zaredom Grlićev igrani film u posljednje vrijeme, nakon što se 10-ak godina nije bavio tim filmskim žanrom. Osim filmskih hitova, taj 60-godišnjak iz središta Zagreba iza sebe ima i dugogodišnju karijeru profesora na američkim sveučilištima te nagradu za američki proizvod 1998. za interaktivnu filmsku školu na CD-ROM-u “Kako napraviti svoj prvi film”, za koji je dobio i Grand Prix New Yorka, tzv. Oscara za multimedijska izdanja.

NACIONAL: Na pomolu je početak snimanja vašeg novog filma. Spominjali su se ginekolozi, urolozi i slična ekipa - o čemu je riječ?
- Film je o Zagrebu i Zagrepčanima, koji bi se mogao svrstati u hibridni žanr erotske melodrame. Prati priče petero današnjih Zagrepčana i govori o njihovim intimnim životima: o ljudskoj potrebi za erosom, o tome kako živjeti s erosom građanski život - izvana izgledati pristojno, a iznutra biti ono što jesmo. To će biti film o Zagrebu kakvog ga danas osjećam, ali i o pričama kakve slušam oduvijek. Zagreb je mjesto koje ima bezbroj urbanih legendi s tom temom i svaka starija osoba može ispričati priču o nekome tko je vodio dvostruki život i imao troje djece za koje se saznalo tek nakon njegove smrti. Živeći u Zagrebu i slušajući 50 godina takve legende, činilo mi se da jedan ogroman sloj tzv. građanskog Zagreba živi u svojoj podzemnoj, nevidljivoj verziji takav život i da bi valjalo o tome ispričati priču.

SVOJ PRVI FILM 'Kud puklo da puklo' Rajko Grlić snimio je 1974., s 27 godinaNACIONAL: Koji je razlog tako duge pauze između dvaju igranih filmova, “Čaruge” iz 1991. i “Karaule” iz 2006., i što vas je potaklo da se vratite tom filmskom žanru?
- Nakon “Čaruge” sam zaključio da više ne bih snimao. Činilo mi se da vrijeme i prostor nisu skloni nekome tko želi misliti na svoj način, jednostavno nisam netko tko može raditi propagandne filmove. Naša kinematografija je desetak godina bila i u rukama onih koji su smatrali da mi kroz svaki film moramo reći svoju istinu - a ja nisam siguran da filmska vrpca trpi nečiju istinu protiv istine nekog drugog, nego da je ona stvorena za individualne priče a za kolektivni duh postoje papiri, oglasi, reklame i mnogo drugih medija koji su puno bolja sredstva za propagandu od igranog filma. No onda sam, radeći pet godina u SAD-u na interaktivnom CD-ROM-u “Kako napraviti svoj prvi film”, za njega snimio više materijala nego za igrani i radeći na tome ponovo osjetio glad za režiranjem igranih filmova. Tako sam nakon duge pauze prvo 2000. radio u Hamburgu i Pragu njemački film “Josephine”, a prvo što sam ovdje radio nakon te pauze je bio dokumentarac o hrvatskim političarima ‘Novo, novo vrijeme’ s Igorom Mirkovićem 2001. - imao sam potrebu prvo se kroz dokumentarni film očistiti i onda krenuti dalje.

NACIONAL: Devedesete ste uglavnom proveli u SAD-u, gdje ste i danas sveučilišni profesor. Kako je do toga došlo?
- Nakon što smo završili “Čarugu”, dobio sam najveću američku stipendiju Fulbright na University of California u Los Angelesu, gdje sam kao gost na tom sveučilištu prikazivao svoje filmove, držao predavanja i radio sa studentima. Istovremeno sam gostovao na još nekim sveučilištima i tako su me jednom nakon projekcije “Čaruge” i gotovo trosatne diskusije sa studentima, dekani odveli na večeru i ponudili mi da sutra ujutro dođem raditi na NYU Tisch School of Art - tada vjerojatno najbolju filmsku školu u SAD-u. No meni se činilo da nema smisla tamo ostati i vratio sam se. Međutim, ovdje sam shvatio da ne mogu nigdje proći sa svojim projektima, odnosno da bih za to morao sebe adaptirati na vrijeme i prostor u toj mjeri da bih poništio sve što sam dotad radio. Tako sam 1993. s obitelji ipak otišao u New York, gdje sam na poslijediplomskoj školi vodio Majstorsku radionicu režije na prvoj godini. Bilo je to zaista prestižno mjesto: na drugoj godini vodio ju je Spike Lee, na trećoj Arthur Penn. Raditi na NYU bila je velika šminka, a predavali su samo oni koji su imali konkretne filmove iza sebe. To je bilo vrlo zanimljivo jer sam tamo imao najbolje moguće studente: intervjuirali su ih diljem svijeta, tako da sam u klasi na kraju imao najveću rock zvijezdu Južne Afrike, prvog iz biznisa s Yalea, prvo čelo Newyorške filharmonije… Tamo se ne upisuju klinci nakon srednje škole, nego oni koji su u svojim profesijama napravili nešto.

U CANNESOVOJ konkurenciji bila su dva njegova filma: 'Bravo maestro' i 'Samo jednom se ljubi'; na slikama gore i lijevo u Cannesu s Goranom Karanovićem 1978.NACIONAL: No na tom se sveučilištu niste dugo zadržali.
- Provodio sam sa studentima u studiju i po šest sati pet dana u tjednu i prepao se da s tom satnicom neću imati vremena za svoje projekte. Istovremeno sam shvatio da tamo postoji čitavo tržište profesora, na kojem su oni s NYU-a lake mete. Tolika je čast tamo dobiti mjesto da si oni mogu dopustiti da očajno plaćaju profesore - koje zbog toga vrebaju druga sveučilišta i njihovi headhunteri sa zamamnim ponudama. Mene je već nakon dva mjeseca nazvala agencija koja je tražila direktora za Columbiju, jednu “undergraduate” filmsku školu u Chicagu, i to s takvom ponudom da sam bio siguran da me to netko iz susjedne sobe zafrkava. Odbio sam ih, kao i druge ponude, dok nakon godinu dana nije došla jedna koja je bila posve nadrealna. Ohio University ponudio mi je da mi financira projekt po mom izboru, da izaberem samo nekoliko studenata s kojima ću raditi te da je samo važno da ih uključim u svoje projekte. Otišao sam tamo raditi jedan vrlo komplicirani multimedijski projekt koji su oni pet godina financirali. Bio je to CD-ROM “Kako napraviti svoj film” - tada su na tržištu postojale samo kompjutorske igre u kojima nekog ubiješ i ideš dalje te one beskrajno dosadne pedagoške tipa kako postati medicinska sestra. Našao sam sredinu između te dvije varijante, koja se pokazala odličnom idejom: 1998. sam za to dobio Grand Prix New Yorka, što se smatralo Oscarom za multimediju, taj CD-ROM proglašen je iste godine američkim proizvodom godine, nagrađen je u još mnogo zemalja, a čak je i na multimedijskom box officu Amerike dva tjedna bio prvi i tukao Lucasove “Ratove zvijezda”. Od tada tamo imam potpuno slobodne ruke i iako radim kao redovni profesor, mogu raditi na svakom svom projektu, poput snimanja filmova u Hrvatskoj.

MOTOVUN FILM FESTIVAL ove godine slavi 10 godina postojanja; na slici u Motovunu Olinka Vištica, Stipe Mesić i Rajko GrlićNACIONAL: Jedan od vaših projekata iz tog razdoblja bila je i Imaginarna akademija u Grožnjanu, u koju ste dovodili američke studente i kolege filmaše i iz koje su izišli mnogi kvalitetni mladi hrvatski redatelji.
- Da, to je također nastalo u suradnji s Ohio Universityjem - sva američka sveučilišta vole imati svoje ogranke u Europi i Aziji poput ljetnih škola i radionica. Tako su mi dali novac da napravim ljetnu radionicu u Pragu, ali sam ih uspio nagovoriti da to bude u Grožnjanu. S Nenadom Puhovskim i Vjeranom Zuppom, koji su bili pri Sorošu, uspio sam namaknuti još nešto novca i otvoriti akademiju koja je trajala sedam-osam godina. Kroz nju je prošlo 300-tinjak studenata iz više od 40 različitih zemalja, a uspjeli smo dovesti čak i američke studente iako oni nisu imali osiguranje za ratne zone i bilo im je jako teško objasniti da u Istri nema rata. U to je vrijeme iz Hrvatske odlazilo mnoštvo klinaca koji su željeli raditi filmove, što je bilo vrlo teško bez neke osnovne mreže ljudi koje znaju i od koje mogu početi. Zato mi se činilo bitnim da im u Hrvatsku dovedem barem taj komadić svijeta, da se upoznaju s njim prije nego što grlom u jagode krenu van. U toj su akademiji svoje filmove napravili gotovo svi redatelji iz generacije Dalibora Matanića i Jasmile Žbanić.

S AMERIČKIM KOLEGAMA u radu na CD-ROM-u 'Kako napraviti svoj prvi film'NACIONAL: Iz Imaginarne akademije u Grožnjanu proizišao je Motovun Film Festival, koji ove godine slavi 10 godina postojanja i kojem ste od početka umjetnički direktor. Kako je on pokrenut i čime se može objasniti njegov uspjeh ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu?
- U Grožnjanu nije bilo mjesta za nas, postojao je samo jedan mali trg gdje nas je neka Slovenka svaku večer poslije 10 sati polijevala vodom. Budući da sam dio generacije koja je ‘70-ih godina u Motovunu mjesecima boravila pišući scenarije i snimajući filmove, bacili smo oko na njega. Osim toga, Motovun je bio najbliži grad Grožnjanu koji je imao veliki trg, bez stanara. Festival je nastao sasvim slučajno: zatekao sam se u Motovunu jednom s tadašnjim istarskim županom Stevom Žufićem i sadašnjim Ivanom Jakovčićem, gdje smo razgovarali o akademiji. Prolazili smo pokraj praznog kina koje je gotovo 30 godina bilo napušteno i rekao sam im, više iz šale, da ću im u Motovunu napraviti festival ako ikad obnove kino. Nedugo nakon toga su me nazvali i rekli: “Našli smo novac za kino, hoćeš ti napraviti taj festival?” Budući da sam odlazio u SAD, pozvao sam Borisa T. Matića, studenta Imaginarne akademije, da bude direktor festivala, a pridružili su nam se i Igor Mirković - koji je ostavio uspješnu televizijsku karijeru na HTV-u radi filma - zatim Olinka Vištica i Dana Budisavljević. Počeli smo raditi u gerilskim uvjetima; četiri čovjeka, vlažni podrum, jedan kompjutor i jedan štakor. Tri smo godine vodili paralelno i akademiju i festival, no onda je to postalo previše komplicirano i akademija se ugasila. Festival je postao tako uspješan iz dva razloga: što se tiče Hrvatske, ona je u to vrijeme bila beskonačno oficijelna, s tim pompoznim, dosadnim i prilikama neprimjerenim priredbama. Ideja je bila da se napravi nešto primjereno onom što jesmo - mali, siromašni, ali veseli. Upravo je to ono što nas je razlikovalo od drugih: mi smo probali napraviti kontru - umjesto da napravimo jedan od dva milijuna malih Cannesova, odlučili smo se za festival bez ikakve glamurozne forme, potpuno neslužben, gdje će se naći ljudi koji vole filmove i iskoristiti festival kao povod za jedan petodnevni tulum. Osim toga, htjeli smo napraviti mjesto gdje se mogu pogledati filmovi koji nisu iz velikih američkih studija, s obzirom na to da tada u hrvatskim kinima drugog nije bilo. To je završilo tako da su neka djeca počela gledati nešto drugo, da smo filmove iz Motovuna uspjeli dovesti u kina, ali i da smo pokazali da se može - svatko tko je došao u Motovun poželio je napraviti svoj festival. Danas u Hrvatskoj postoji 36 festivala, tada smo osim ozbiljne Pule i eksperimentalnog Splita bili jedini.

NACIONAL: Vaš prvi scenarij je 1973. tadašnji producent Jadran filma Sulejman Kapić bacio kroz prozor, a nakon što je ipak prikazan u Puli film je bio izviždan. Samo koju godinu kasnije s filmom “Bravo maestro” završili ste u Cannesu, kao i s filmom “Samo jednom se ljubi” nakon toga - što se dogodilo?
- Kapić je bio jedan od naših najvećih producenata, koji je kasnije proizveo sedam mojih filmova. Njemu sam odnio svoj prvi scenarij za film “Kud puklo da puklo”, koji mu se učinio previše eksperimentalnim za tada najveći filmski studio u Jugoslaviji. Na kraju sam ga uspio nagovoriti i kad sam ga na premijeri pitao zašto se predomislio, rekao mi je: “Zaključio sam da je to toliko jeftino, da mi se isplati riskirati samo da te se zauvijek riješim ako ne uspije.” Film je bio odlično prihvaćen u Puli, a vodi se kao izviždan jer su tada konkurentne filmske kuće imale običaj potplaćivati ljude u projekciji da zvuk ili slika konkurentskog filma bude loša. Nemojte zaboraviti da Pula tada nije bila samo festival nego, što je bilo mnogo važnije, i tržnica na kojoj su kinoprikazivači odlučivali o komercijalnoj sudbini filma. Tako je moj prvi film pušten bez zvuka prvih pet minuta i zato su ljudi zviždali. Film je u Puli dobio i hrpu nagrada, uključujući i nagradu kritike. Za klinca od 27 godina to nije bila mala stvar.

POKRETAČI motovunskog festivala Rajko Grlić, Olinka Vištica i Boris T. MatićNACIONAL: Film “Samo jednom se ljubi” bio je zabranjen, kao i njegovo prikazivanje u Cannesu. Kako je ipak stigao ne samo u Cannes, nego i u kina?
- Snimili smo film dok je Tito bio živ, a kad je film izišao, Tito je već bio mrtav. Politička situacija u zemlji bila je vrlo napeta i svi koji su nešto morali odobravati živjeli su u velikom strahu. Tako smo potajno napravili dvije kopije: kroz knjige Jadran filma se provela samo jedna, a drugu sam uspio preko jedne stjuardese prošvercati u Pariz k svojoj sestri. Ta kopija je poslana u Cannes. U tadašnjim filmskim kućama, pogotovo onim distribucijskim, uvijek je radio određen broj policajaca. Tako je i došlo do projekcije koja je napravljena za osmero glavnih ljudi u policiji i tajnoj službi. Kad je završila projekcija, digao se najmlađi od njih i rekao: “Da smo od ustaške emigracije naručili film o službi, ovo ne bismo dobili.” Budući da je “Samo jednom se ljubi” bio prvi jugoslavenski film u kojem je glavni lik policajac, i to policajac koji radi stvari koje ne bi trebao raditi, oni su to doživjeli kao atak na sebe. Negativ su zaključali, a meni i Kapiću je rečeno da se ne udaljavamo od Zagreba. No kad su nam iz Cannesa javili da smo ušli u službeni program festivala, jer su vidjeli prošvercanu kopiju, imali smo dva mjeseca da dobijemo zeleno svjetlo za prikazivanje u Cannesu ili da prikažemo film bez imena zemlje, uz objašnjenje da je u Jugoslaviji zabranjen - a tada se vjerojatno više nikad ne bih mogao vratiti u zemlju. Na kraju mi je pomogla pokojna Semka Sokolović-Bertok, koja je uspjela organizirati projekciju na jednoj kartaškoj igri i dovesti na nju političare koji su igrali bridž - a među njima je bio i Račan, koji je tada bio šef Ideološke komisije CK. On me odveo u šetnju i dao mi zeleno svjetlo, a s njim sam se uspio i pogoditi: nudio mi je Cannes, ali bez kina. Zatim je nudio kino Triglav, tri dana. Nisam se dao i na kraju mi je rekao: “Dobro, kino Zagreb, sedam dana. Ali zaboravi nagrade u Puli!” Nagrade nismo dobili, što nas nije potreslo, ali smo u kinu Zagreb igrali dulje od dva mjeseca i samo u njemu imali više od 100.000 gledatelja.

Od 15. se bavim samo filmomNACIONAL: Kako ste završili na uglednoj praškoj filmskoj akademiji, na kojoj su rijetki prolazili prijemni?
- Dolazim iz ozbiljne familije iz centra Zagreba, u kojoj se film ne smatra ozbiljnom stvari – djed je bio ljekarnik, otac filozof, a i od mene se očekivala ozbiljna akademska budućnost. No imao sam strica, koji je radio u UN-u u Ženevi. Bio je farmaceut, odličan stručnjak, koji je za zabavu radio neke svoje šašave filmove. Od njega sam u 15. godini za Božić dobio prvu kameru i od tog dana se samo time bavim. Počeo sam studirati filozofiju, ali sam odmah otišao u Prag na akademiju. Tada je ona bila vjerojatno najbolja filmska škola na svijetu i ja sam u njoj sasvim slučajno završio: na jednom festivalu amaterskog filma glavnu nagradu sam podijelio s momkom koji se zove Lordan Zafranović, koji je iza sebe tada već imao neke sjajne kratke profesionalne filmove. Kad smo je primili, prišao nam je Zlatko Sudović koji je radio u Ministarstvu kulture i rekao: “Dečki, ako položite prijemni u Pragu, ova nagrada vam može donijeti stipendiju.” To se i dogodilo.

BiografijaRođen 2. 9. 1947. u Zagrebu
1971. diplomirao na Filmskoj akademiji u Pragu
1974. snimio svoj debitantski film ‘Kud puklo da puklo’
1978. ušao u konkurenciju festivala u Cannesu s filmom ‘Bravo maestro’
1981. napravio jedan od najpoznatijih filmova ‘80-ih godina ‘Samo jednom se ljubi’
1991. završio je film ‘Čaruga’ koji se vodi kao prvi hrvatski igrani film
1992. počinje predavati na New York University
1993. odlazi na Ohio University gdje predaje i danas
1995. pokreće Imaginarnu akademiju u Grožnjanu
1998. dobiva Grand Prix New Yorka te nagradu za američki proizvod godine za interaktivnu filmsku školu na CD-ROM-u ‘Kako napraviti svoj prvi film’
1999. pokreće Motovun Film Festival kojem je umjetnički direktor
2001. snima prvi dugometražni dokumentarni film prikazan u hrvatskim kinima ‘Novo, novo vrijeme’ o hrvatskim političarima
2006. snima ‘Karaulu’