Objavljeno u Nacionalu br. 657, 2008-06-16

Autor: Dean Šoša

Video

Pad ideala nakon tridesete

'Kad je Harry sreo Sally' nimalo veselo prikazuje gubitak iluzija o životu 30-godišnjaka, a nije jeftina prilagodba poetike Woodyja Allena

Slavna četvorka predvođena Billyjem Crystalom iz hit filma s kraja 80-ihSlavna četvorka predvođena Billyjem Crystalom iz hit filma s kraja 80-ihBlu-ray kuca na vrata, no čini se da je ipak pomalo u defenzivi. Možda i zato što distributeri još trebaju izdati bezbroj starih filmova na DVD-u prije nego što ih počnu eksploatirati na novom mediju, pa onda za nekoliko godina na nekom još novijem, i tako unedogled. Jedan od tih filmova je “Kad je Harry sreo Sally”, silno popularna ljubavna komedija redatelj Roba Reinera, snimljena 1989., koja je premijerno objavljena u Hrvatskoj na DVD-u tek ovih dana.

Povijest ovoga filma mnogo je sretnija od one njegova autora. Dok se “Kad je Harry sreo Sally” još uvijek spominje u svakom drugom tekstu o muško-ženskom prijateljstvu na filmu ili raspravama o glumljenim ženskim orgazmima, posve je zaboravljeno da je Rob Reiner nekoć bio jedan od vodećih hollywoodskih filmaša. Tomu je, doduše, kumovao i sam Reiner, pretvorivši se u hollywoodskog štancera prosječnih djelaca, poput recentne komedije “Imaš petlju” s Jackom Nicholsonom i Morganom Freemanom. Doduše, čak i na vrhuncu karijere, u drugoj polovini 1980-ih, kada je nizao antologijske filmove (“This Is Spinal Tap”, “Ostani uz mene”, “Princeze nevjesta”, “KJHSS” i “Misery”), Reiner nije bio pretjerano razvikan.

Većini poklonika američkog i žanrovskog filma, odgojenih na “politici autora”, njegovi filmovi bili su odveć različiti, lišeni nekog tematskog i stilskog jedinstva. Dvadeset godina poslije, čini se da je tematski šarolik Reinerov opus ipak intrigantniji od opusa brojnih uglednijih autora koji su se kao pijani plota držali slične tematike. Upitno je i to koliko su zapravo njegovi filmovi različiti jer svi u velikoj mjeri tematiziraju sazrijevanje i razočaranje, bez obzira na to jesu li junaci djeca (“Ostani uz mene”) ili zreli ljudi (“Misery”).

U filmu “Kad je Harry sreo Sally” odrastaju i gube iluzije ljudi na pragu srednjih godina - mrzovoljni politički konzultant Harry i vječito vesela novinarka Sally. Harry je dobrim dijelom utemeljen na liku samoga redatelja a Sally je malčice uljepšana inačica scenaristice filma, kasnije proslavljene redateljice Nore Ephron (“Romansa u Seattleu”, “Michael”, “Imaš poruku”).

Harry i Sally upoznaju se kao maturanti, tijekom zajedničkog putovanja u New York, i sljedećih godina se usputno sreću, sve dok ušavši u tridesete, unatoč njegovu negiranju mogućnosti muško-ženskog prijateljstva, ne postanu najbolji prijatelji. Šira publika prigrlila je Reinerov film zbog humora i neizbježne romanse, no vrijednost filma leži ponajprije u nimalo veselom prikazu gubitka iluzija o životu koje doživljavaju ljudi na pragu tridesetih. Za razliku od goleme većine romantičnih komedija koje završavaju konačnim ujedinjenjem glavnih junaka, koji nakon toga ne bi trebali imati nikakvih problema, “Kad je Harry sreo Sally” čitavim trajanjem prijeteći i vrlo realistično nagoviješta da će se problemi Harryja i Sally nastaviti i nakon što se njih dvoje spoje. Sretan kraj ovoga filma, neopravdano osporavan, zapravo uopće nije sretan.

Druga kritičarska nepravda bilo je proglašavanje Reinerova filma jeftinom prilagodbom poetike Woodyja Allena manje obrazovanoj publici. Stvari se mogu okrenuti i naopako. “Kad je Harry sreo Sally” izgleda kao film koji bi Woody Allen režirao 80-ih godina prošloga stoljeća da nije imao kompleks Ingmara Bergmana i da se prepustio do kraja svojim likovima, razumijevajući ih iz ravnopravne pozicije a ne sudeći im s visine. Osporavati Reinera zato što je tobože pojednostavnio Allena bizarno je i stoga što je Allen dobar dio imidža izgradio na oponašanju Ingmara Bergmana, snimivši najbolje filmove, poput “Metaka iznad Broadwaya” i “Završnog udarca”, onda kada mu je najviše utekao.

Na više mjesta u filmu Rob Reiner i Nora Ephron daju posvetu možda i najboljem Allenovu filmu “Annie Hall”. “Kad je Harry sreo Sally” nije film te razine, no to ne znači da nije vrlo dobar. Samo ne treba podleći snobovskoj filozofiji da je ljubavi mjesto u trivijalnoj literaturi, a da je visoka umjetnost rezervirana za egzistencijalne muke. Uostalom, potonjima se bavi i Reiner, samo suptilno i vrlo zabavno, zbog čega vrijedi još jednom provesti večer uz njegove Harryja i Sally.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika