Zoran FerićPreuređenje gradskih trgova oduvijek je u nas povod za žestoke polemike, najčešće nakon što se ti gradski prostori promijene i počnu u nama stvarati drugačiju atmosferu i drugačiju emociju od one na koju smo navikli. Tako je bilo nakon preuređenja tadašnjeg Trga Republike, još onda davno, prije Univerzijade. Slično se dogodilo i nakon ozbiljnih promjena Cvjetnog trga, jednog od popularnijih zagrebačkih sastajališta koje je imalo specifičnu atmosferu i pozitivan štih koji su arhitektonske intervencije zauvijek uništile. Isto se dogodilo i nedavno kad je preuređena splitska riva.

To znači da sasvim sigurno postoji kod nas izvjesna tradicija kukanja i, kad se radi o našem gradu, našem kvartu i našem trgu, prilično smo konzervativni kad treba prihvatiti nova rješenja i nove vizije. Sigurno smo i nostalgični pa u prostore projiciramo sve ono lijepo i dobro što nam se na njima i u njima dogodilo, pa nam je svaka promjena ozbiljan neprijatelj. Upravo zbog toga pokušao sam biti smiren, trezven i staložen u komentiranju novopreuređenog Kvaternikova trga. Uostalom, prema vlastitom kvartu smo uvijek sentimentalni i po svoj prilici subjektivni. Ipak, otkako je ovaj trg nakon opsežnog preuređenja pušten u promet, primijetio sam da ga sve više izbjegavam. Kad idem u grad, ne odlazim više na tramvajsku stanicu na Kvatriću, koja mi je puno bliža, nego onu kod Petrove crkve, koja je na pola puta do Jelačić-placa.

I to se događa spontano. Trebalo je proći izvjesno vrijeme da napokon shvatim: želim izbjeći užas u koji se nakon preuređenja pretvorio moj najdraži trg. Neko vrijeme mislio sam da je to moje spontano izbjegavanje rezultat zabrinjavajuće činjenice što ne mogu prihvatiti promjenu i da sam se prije vremena pretvorio u čangrizavog starca koji uvijek hvali ono što je bilo, a ne ono što jest ili će tek biti. Međutim, ni među susjedima, od kojih mnogi također spontano izbjegavaju susret s tim prostorom, nisam našao ama baš nikoga kome bi se svidjelo novo preuređenje i regulacija prometa. Za nas koji stanujemo blizu Kvatrića njegovo novo lice prava je katastrofa. Projektantu je uspjelo nešto što nije uspjelo ni srpskom agresoru u Domovinskom ratu: jedan prostor potpuno očistiti od ljudi. Jer Kvaternikov trg postao je zona opasno izolirana od ljudskih bića. Nitko se na njemu ne sastaje, samo rijetki čekači tramvaja sjede na klupicama, još rjeđi preko njega prolaze. I to je za većinu nas koji tu stanujemo postalo, nažalost, nešto već sasvim normalno.

Upravo zato članak u subotnjem Jutarnjem listu “Nova lica starih trgova”, u kojem se kaže da je dovršenje Kvaternikova trga odličan primjer uspjele i kreativne transformacije od trga tržnice u opremljen i uređen gradski trg koji će postati generator cijele četvrti, za nas koji tu živimo prilično je iritantan. Jer ne treba biti ni stručnjak ni arhitekt da se, jasno kao dan, vidi da spomenuti trg nije ni u čemu uspjelo rješenje. Jedan od najvažnijih prigovora svakako je to što nitko od građana nema razloga uopće doći pa se čitav središnji dio pretvorio u sablasnu pustoš s drvenom pozornicom i fontanom. Na sjevernoj strani nalazi se tramvajska stanica i kiosci za cvijeće.

Kiosci su preglomazni pa, iako su udaljeni od same stanice, progutaju čitav prostor tako da se čovjek osjeća nekako nelagodno skučeno, iako se nalazi na prilično velikom trgu. Čak ni to što su stakleni i što se sa stanice može vidjeti široka površina trga ne pomaže dojmu koji ima pješak koji se tu nađe. Drugo, iz čitave organizacije prostora vidljivo je da su prednost imali automobili, a ne ljudi. Jedna od najfrekventnijih komunikacija, ona iz Domjanićeve prema trgu, naprosto je prerezana, kao kirurškim nožem, a ljudi su nepotrebno stjerani u pothodnike.

Maksimirska se ne čini ni tako brza ni tako frekventna da bi trebalo rješavati stvar pothodnicima i liftovima. S te strane sada na prostor trga dolazi neusporedivo manje ljudi, a i oni samo da bi došli do tramvaja. To je postalo mjesto s kojeg se ljudi trude što prije otići. Treće, nema ni jednog kafića ni restorančića, čak ni kioska za brzu prehranu. Praviti trg za ljude, a onda im ne dati razlog da budu na njemu, prilično je utopistički projekt i bojim se da je unaprijed osuđen na propast. Tko će uložiti u poslovni prostor na mjestu koje izgleda kao da je netko izrezao 1000 m2 pustinje Gobi i instalirao ih usred Zagreba. Četvrto, regulacija prometa oko trga, blago rečeno, idiotska je. Čovjek vozeći se iz Šubićeve mora skrenuti u Heinzelovu i obići oko trga da dospije, recimo, do Domjanićeve i Maksimirske. Ulaz u podzemnu garažu posve je progutao tu komunikaciju i nalazi se na sasvim neprimjerenu mjestu.

Peto, desna strana Trga i ulaz u Šubićevu komunikacijsko je slijepo crijevo i jako malo ljudi ima potrebu uopće tuda prolaziti. Osim toga, tramvajska pruga i prostor za pješake nalaze se u istoj razini, nema one psihološke granice koja pješaku kaže: “Pazi, sad si na kolniku.“ Rezultat je osjećaj nelagode i straha. Šesto, tamna boja okvira za kioske i vijenci izloženi u cvjećarnicama neodoljivo podsjećaju na mrtvačnicu. Sedmo, ljudi se gube po pothodnicima i, kad uđu u podzemlje, ne znaju gdje će izići. Srećem susjede koji se popnu stepenicama iz pothodnika, promole glavu da vide gdje su, a onda se vrate u podzemlje jer nisu našli ono što traže. Sva okolina trga podsjeća na labirint s dvije razine, podzemnom i nadzemnom, koji u sredini ima golem prazan prostor. U podzemlju praznjikave garaže, a gore pust središnji dio.

Ne mogu se oteti dojmu da je Kvatrić bio nekako uspjeliji kad je bio zapušten. Bilo je švercera cigaretama i žena koje su prodavale rabljenu odjeću. Taj je golemi prazni prostor barem nečemu služio i okupljao ljude. Sad ne služi ničemu i ne okuplja nikoga. A što se tiče pohvala nečemu što se ne može pohvaliti, dosta je toga da nam stručnjaci govore kako je lijepo ono što nije lijepo i kako je funkcionalno ono što nije funkcionalno. U ovakvim slučajevima presudu trebaju donijeti građani za koje je trg i napravljen. A ona će, bojim se, biti vrlo neugodna za sve one koji su sudjelovali u tom projektu.