OSCAROVAC U BIJEGURoman Polanski u Parizu 70-ih kamo je pobjegao iz SAD-a nakon što je bio optužen za silovanje i u koji se više nikad nije vratio, čak ni kad je dobio Oscara za film 'Pijanist'U petak, 27. lipnja, u Dubrovniku počinje Libertas Film Festival koji će ove godine ugostiti američku redateljicu Marinu Zenovich (45) i prikazati jedan od najboljih ovogodišnjih dokumentarnih filmova “Roman Polanski: Wanted and Desired”. Film se bavi čuvenim sudskim slučajem iz 1977. godine, kada je Roman Polanski, tada 44-godišnji proslavljeni redatelj koji je režirao filmove kao što su “Rosemaryna beba” i “Kineska četvrt”, bio optužen da je seksualno iskoristio 13-godišnju Samanthu Gailey. Polanski je pitao njezinu majku može li Samanthu fotografirati za francuski Vogue. Majka je pristala, on ju je odveo u kuću Jacka Nicholsona gdje ju je, prema riječima Samanthe Gailey, napio i silovao.

Budući da mu je tijekom suđenja bilo omogućeno da putuje, on je otputovao prvo u London, a zatim u Pariz, odakle se više nije vratio u Ameriku. S obzirom na to da je imao francusko državljanstvo, a Francuska ne dopušta ekstradikciju svojih državljana u druge zemlje, Polanski se više nikad nije vratio u SAD, a sudski slučaj nije završen. U autobiografiji je Polanski napisao kako mu je sve namjestila majka Samanthe Gailey te da se radilo o klasičnoj ucjeni. Film je premijerno prikazan početkom godine na festivalu u Sundanceu a zatim u svibnju na festivalu u Cannesu, gdje smo razgovarali s Marinom Zenovich.

Njezino prezime upućuje na to da je podrijetlom s ovih prostora, što nam je ona, na iznenađujuće dobrom hrvatskom, i objasnila. “Moj otac je Crnogorac, a majka je iz Dubrovnika. Rođena sam u Kaliforniji, ali sam godinama s roditeljima ljetovala u Dubrovniku. Posljednji put ljetovala sam 1988. i nakon 20 godina prvi ću put doći u Dubrovnik, čemu se iznimno veselim”, rekla je Marina Zenovich.

NACIONAL: Jeste li se uopće susreli s Romanom Polanskim prije ili tijekom snimanja dokumentarnog filma?
- Susreli smo se kad je snimanje već bilo pri kraju. Na filmu sam radila pet godina. U početku se nisam usudila nazvati Polanskog, ali kako je vrijeme odmicalo, rekla sam “k vragu, probat ću ga dobiti”. On je znao da radim film jer sam mu preko posrednika poručila da bih ga željela imati u filmu. Čekala sam na odgovor, vrijeme je istjecalo, a željela sam film premijerno prikazati ove godine na festivalu u Sundanceu. Posljednji pokušaj bio je kad sam preko Pariza letjela za Italiju. Rekla sam sebi da je Pariz posljednja prilika. Tada su me nazvali i rekli da je Polanskom jako žao, ali se ne želi pojaviti u filmu jer bi to izgledalo kao samopromocija. Kad sam došla u Pariz, ipak sam ga nazvala, našli smo se i bila sam zadovoljna samim time što smo se sastali. Svi su me pitali, osobito trač-novinari u Americi, kakav je Roman Polanski. Odgovorila sam im: “On je Roman Polanski, 74-godišnjak, ali vrlo mlad 74-godišnjak. On je sve ono što očekujete od njega.”

MARINA ZENOVICH autorica je dokumentarca koji je izazvao oduševljenje publike i kritike na festivalu Sundance u SAD-uNACIONAL: Mislite li da je nepotrebna samopromocija jedini razlog zbog kojeg se nije želio pojaviti u filmu ili nešto drugo?
- Ne bih rekla. Steven Soderbergh je izvršni producent mog filma i odmah mi je rekao da Polanskog ne moram imati u filmu. Mislim da Polanski ima dobre instinkte. On mi nije bio potreban u filmu, ali željela sam ga intervjuirati jer je fascinantan. Nakon što sam intervjuirala sve one odvjetnike, razgovor s Polanskim bio je nešto osvježavajuće. Kad sam mu rekla da Soderbergh misli da ga ne moram imati u filmu, Polanski mi je odgovorio: “Znao sam.”

NACIONAL: Ovaj dokumentarac nije samo odlično filmsko djelo nego i novinarski pothvat. Jeste li se ikada bavili novinarstvom?
- Studirala sam novinarstvo, ali željela sam postati glumica. Pojavljivala sam se u nekim od svojih dokumentarnih filmova, ali zato što je to bilo nužno. Primjerice, 2001. sam snimila dokumentarac “Tko je Bernard Tapie?” Tapie je odbio razgovarati sa mnom i morala sam se pojaviti u filmu da bih opisala kako sam pokušala doći do njega, jer inače ne bih imala priču. Nikada se nisam bavila novinarstvom, ali rad na dokumentarcu je kombinacija novinarstva i glume. Udana sam za novinara, on je slobodni novinar koji radi za Channel 4.

NACIONAL: Je li bilo teže naći sve aktere sudske priče ili razgovarati s njima?
- Montaža je bila najteži dio jer sam imala životnu priču Romana Polanskog, njegove filmove koje nisam znala uklopiti i sudski proces o kojem sam imala mnogo informacija. Ništa nisam mogla izbaciti jer je sve povezano. Nije mi bio problem naći ljude iz sudskog slučaja, nego natjerati ih da govore u kameru. Nagovarala sam ih, a onda sam im pokazivala svoj film o Bernardu Tapieju u kojem se vidi kako sam ga pratila. Kad su vidjeli koliko sam uporna, odlučili su mi pomoći i govoriti o cijelom sudskom slučaju. Vidjeli su da nisam nikoga željela povrijediti ovim filmom.

NACIONAL: Je li vam bilo važnije napraviti film o slučaju Romana Polanskog ili o pravosudnom sustavu u Americi jer je odvjetnik Samanthe Gailey rekao da je dan kada je Roman Polanski pobjegao tužan dan za američki pravosudni sustav.
- Mislim da se tragedija dogodila svima koji su uključeni u slučaj. Život Romana Polanskog je tragedija koju je on preživio. Bez obzira na njegove pogreške, on je inspirativna osoba zbog sposobnosti preživljavanja, kao što je i sam spomenuo kada se iz Amerike vratio u Pariz. Ono što me doista zanimalo u cijeloj priči bio je sudski proces.

ROMAN POLANSKI, proslavljeni redatelj koji je osvojio Oscara 2002.NACIONAL: Kakav je bio vaš odnos prema cijelom slučaju, dok niste počeli istraživati detalje cijele priče?
- Stara sam koliko i Samantha Gailey, ali nisam živjela u Los Angelesu nego na sjeveru Kalifornije. Bila sam tinejdžerica i ne sjećam se tog slučaja. Bila sam veliki ljubitelj Romana Polanskog, čitala sam njegove knjige, ali nisam znala mnogo o seks-skandalu. Kad sam počela istraživati, nisam znala kako da pristupim temi jer sam se prije bavila zabavnim stvarima, a ovo je bilo vrlo ozbiljno. Toliko ozbiljno da sam odlučila da se ne pojavljujem u filmu. Ne želim govoriti o osobnim osjećajima vezanim za ovu temu, moj zadatak je bio napraviti film, a vi, novinari, donosite zaključke. Mislim da autor dokumentarca mora održati distancu spram teme koju obrađuje. Sve likove koje sam obrađivala u svojim filmovima volim kao da su likovi koje sam stvorila, manipuliram njima, određujem kako ću ih uklopiti u priču, ali ne osjećam potrebu da se osobno odredim prema temi koju obrađujem. Da je Michael Moore radio dokumentarni film o Romanu Polanskom, bio bi to drukčiji film, ali ja nisam Michael Moore.

NACIONAL: Jeste li, istražujući sudski slučaj Polanskog, naišli na nešto iznenađujuće, nešto što niste očekivali da ćete naći?
- Nisam znala ništa o sucu Laurenceu Rittenbandu i našla sam podatak koji je, zapravo, bio ironičan, a to je da je imao vrlo mladu djevojku. Bila sam iznenađena i time kako je Polanski bio osoba puna životne nade, osobito krajem šezdesetih, kad je snimio “Rosemarynu bebu” i živio u Londonu sa Sharon Tate. To je bilo čudesno vrijeme, on je bio jako zaljubljen u Sharon Tate, i zbog toga sam ga željela prikazati kao ljudsko biće. Zato nisam željela prikazati Sharon Tate mrtvu, ubijenu, nego živu, uz njega, zbog toga smo tražili takve njezine snimke.

NACIONAL: Je li Polanski, ponašajući se tako nakon bijega iz Amerike, bio naivan ili hrabar?
- Mislim da je bio oboje. No kad znate kroz što je sve Polanski prošao u svom životu, što mu onda preostaje? Kako ja, kao Amerikanka, da ga procjenjujem? Postoji dio u filmu u kojem mi Pierre-Andre Boutang, prijatelj Romana Polanskog, kaže: “Vi Amerikanci ste fenomenalni, mislite da zbog 11. rujna razumijete život i smrt.” Polanskog treba istražiti, on nije običan čovjek, neki John Smith koji ima normalan život.

SAMANTHA GAILEY, koja je danas udana, ima troje djece i preziva se Geimer, u dobi od trinaest godina bila je umiješana u seks-skandal s Romanom Polanskim, a prisustvovala je premijeri dokumentarnog filma u New YorkuNACIONAL: Možemo nagađati što bi se dogodilo s Polanskim da se nije upleo u skandal, ali je sigurno da bi njegova karijera redatelja bila drukčija.
- Upravo tako. Iz filma sam morala izbaciti neke dijelove, pa sam tako izbacila dio oko snimanja filma ”Pirati” iz 1986. Da je taj film snimao u Americi, s američkim novcem, taj film ne bi propao, vjerojatno bi bio hit poput “Pirata s Kariba”. Imao bi podršku Hollywooda. Nakon bijega Polanski je 1980. bio nominiran za Oscara za režiju filma “Tess”, a 2003. za “Pijanista”. I 1980. i 2003. zvali su ga tračerski novinari i pitali hoće li se zbog Oscara vratiti u SAD. Nažalost, nisam znala kako da taj dio priče uklopim pa sam ga izbacila. Imali smo mnogo varijanti na temu što je bijeg iz Amerike značio za njegovu karijeru.

NACIONAL: Skandal nikad nije do kraja razotkriven. Mislite li da ćemo jednog dana saznati istinu?
- Ovisi o sudu. Polanski je pobjegao iz Amerike, još uvijek se tretira kao bjegunac.

NACIONAL: Na kraju filma navodite da se Polanski nije želio vratiti u Ameriku zato što bi nastavak suđenja bio sniman kamerama. Poznato je da Polanski nikada nije volio medije. Tko ga je zvao da se vrati?
- Pa nisu mu baš uručili pozivnicu, radilo se nečem drugom. Njegov odvjetnik Douglas Dalton je 1997. odlazio u mirovinu, bio je frustriran time što slučaj nije okončan i želio je, prije odlaska u mirovinu, još jednom napraviti nešto. On i tužitelj Roger Gunson razgovarali su sa sucem Larryjem Paulom Fidlerom koji je tražio da kamere budu u sudnici. Zato Polanski nije prihvatio tu ponudu.

NACIONAL: Film je premijerno prikazan na festivalu u Sundanceu. Kako su ljudi reagirali i kakva su bila vaša očekivanja?
- Organizatori festivala u Sundanceu rekli su mi da ne trebam očekivati ništa posebno. Međutim, prijem filma bio je nevjerojatan, izgledalo je kao nešto što vam se događa samo jednom u životu. Gledatelji su jako dobro prihvatili film, što me duboko dirnulo, osobito jer sam potrošila pet godina radeći ovaj film.

NACIONAL: Samantha Gailey je rekla da nema ništa protiv filma.
- Da, bila je na premijeri u New Yorku. Vrlo pozitivno razmišlja, ima dovoljno životnog iskustva, ona je danas majka troje djece i prezime joj je Geimer. Došla je u New York zajedno s majkom kako bi podržala film. Mislim da joj je preko glave toga što drugi ljudi stalno komentiraju taj slučaj jer želi da njezina bude zadnja i da se cijeli slučaj završi. Njezina majka mi je nakon premijere rekla kako joj je žao što nije pristala dati intervju za film jer nije vjerovala u objektivan prikaz događaja.

Bijeg iz Sjedinjenih Američkih DržavaNACIONAL: Je li Roman Polanski 1978. pobjegao iz Amerike impulzivno ili mu je netko preporučio da to napravi?

- Ne znam, mogu samo nagađati da je to bio impulzivan bijeg temeljen na njegovu životnom iskustvu. Kada se zovete Roman Polanski i kažu vam da ćete morati u zatvor, a nakon toga ćete biti deportirani, onda sam sigurna da mu njegov odvjetnik nije trebao dati nikakav savjet o bijegu. Postoji snimka konferencije za novinare na kojoj njegov odvjetnik kaže kako je tog jutra telefonski obaviješten da je Polanski otputovao iz Amerike, mislim da je i sam bio iznenađen jer nije znao za to. Mislim da je to ljepota ove priče, Roman Polanski je Roman Polanski i on će se ponašati onako kako se ponaša, pa je tako čak otišao na Oktoberfest u München gdje su ga fotografirali.