Ivo PukanićKrešo Sever mi je simpatičan čovjek. Ima samo jedan problem. Taj sindikalni aktivist ne razumije ništa od onoga što govori Nadan Vidošević. Predsjednik Hrvatske gospodarske komore prije desetak dana iznio je tezu da Hrvatska treba uvesti milijun radnika. Sever, kao i mnogi drugi, nije shvatio u čemu je poanta. Vidošević ne tvrdi da Hrvatska u ovom trenutku razvoja ima stvarnu potrebu za milijun radnih mjesta, odnosno da za te ljude ima posla. Predsjednik HGK-a je jednostavno računao - da Hrvatska ne bankrotira zbog golemih socijalnih troškova, koje doprinosima iz plaća ni približno ne pokrivaju radno sposobni i zaposleni, trebalo bi zaposliti još milijun ljudi iz čijih bi se plaća pokrila rupa u financiranju postojećih i budućih umirovljenika.

Kako bi rekao Nacionalov fotograf Čuveljak - “Hrvatska je u banani”. Ja bih ispravio Čuveljaka i rekao - Hrvatska je u teškoj banani! Ta deficitska rupa, koja je za vrijeme lijeve vlade iznosila godišnje 6,5 posto, a navodno ju je sadašnja, desna, HDZ-ova vlada smanjila na 2,5 posto, poput erozije je počela razarati državu. Loše je što se tome ne vidi kraj, jer, po svemu sudeći, tek ulazimo u najgore razdoblje. Što je tome uzrok?

Da nije bilo rata, u čijem je kovitlacu počinjena privatizacijska pljačka stoljeća, vjerojatno bi se Hrvatska razvijala u posve drukčijem smjeru. Ovako, umjesto mirnog prijelaza u kapitalističko društvo na izvrsnim privrednim temeljima, na kojima je Hrvatska počivala kao najperspektivnija država bivše Jugoslavije, došlo je do zatvaranja tvornica i zamiranja industrijsko-proizvodne aktivnosti. Ljudi su ostajali bez posla, nezadovoljstvo je raslo i, da kupi socijalni mir, Tuđmanov režim pribjegao je vrlo nesretnom, ali u tom trenutku za vlast najjednostavnijem rješenju - stvaranju kaste branitelja. Biti hrvatski branitelj Domovinskog rata postalo je zanimanje kojim ostvaruješ sva prava. Sve beneficije zaslužuju najhrabriji, a to su oni koji su kao dragovoljci 1991. krenuli u Domovinski rat. Umjesto toga, braniteljska prava ostvaruju i oni koji su se tek nakon deset poziva za mobilizaciju, pod prisilom vojne policije, odazvali i proveli jedan dan u nekoj pozadini, tri mjeseca nakon “Oluje”.

Nedavno mi je jedan general, koji je od prvoga dana bio u Domovinskom ratu, ogorčeno pričao da ni jedna država u povijesti ratovanja, počevši od starog Egipta, Grčke i Rima, nije dala tolikom broju ljudi tako velika prava kao Hrvatska svojim “braniteljima”. A sve to radi socijalnog mira 90-ih. To je bio tek početak nevolja. Mislim da ministar Šuker već sad dobiva urtikariju i povećani šećer pri pomisli na trenutak kad će stupiti na snagu zakon koji će svim “braniteljima”, uključujući i one koji nemaju ni jednog radnog dana, omogućiti ostvarenje penzije tek kad navrše 65 godina. Iako za hrvatske prilike nemam malu plaću, izdvajanja iz nje nisu dovoljna da pokriju mirovinu moga oca. A kako je tek s drugima.
Za branitelje i “branitelje” država već sada izdvaja 7 milijardi kuna kroz raznorazne kanale.

U bliskoj budućnosti ta će svota biti mnogo veća. Pitanje je što će se dogoditi kad uđemo u Europsku Uniju, kad će se i ti računi morati staviti na stol. Mnogi bi i u sadašnjoj vlasti htjeli to pitanje nekako riješiti, ali prema zakonu, koji vrijedi svagdje u civiliziranom svijetu, ne mogu se oduzimati “stečena prava”. A braniteljski status i beneficije su “stečena prava”. Ako se ta prava ne mogu ukinuti, nitko ne kaže da se ne mogu smanjiti. Znam da to bogohulno zvuči i da će zbog toga što sam sad rekao možda ponovo netko na mene pucati, ali ako želimo opstati, nema drugog rješenja. Naravno, uz kresanje tih izdataka, država treba učiniti sve za poticanje poduzetništva i otvaranje prema svijetu, kako bi se otvaralo sve više novih radnih mjesta.

A otvaranje novih radnih mjesta stvara potrebu za uvozom radne snage. I tu dolazimo do onih milijun Vidoševićevih stranih radnika protiv kojih se buni Sever. Daj bože da ih što prije Hrvatska zaposli, jer će to značiti da je došlo do neviđenog ekonomskog prosperiteta i općedruštvenog razvoja, što pojednostavljeno znači - da ima više love u državi, a samim tim i u budžetu. To će u prvom redu pomoći poboljšanju položaja svih penzionera i radnika za koje se Krešo Sever pošteno bori. I naravno, pomoći će Hrvatskoj da iziđe iz “banane”.