Srećko JurdanaNakon što je zadivila svijet, hrvatska reprezentacija vratila se kući svojoj gledajući u aeroplanu film “Plesala je samo jedno ljeto”. Turci su u polufinalu, protiv njih će igrati Nijemci, koje su Hrvati prije nekoliko dana gotovo deklasirali. What a huge tragedy, reći će lik iz televizijske reklame koji Hrvatskoj danima diže perje naričući nad sudbinom Engleza na Wembleyju. Tragedy, tragedy. . . Desetak sekundi prije kraja nacija je bila u ekstazi, da bi se odmah potom sunovratila u agoniju. Situacija bi nesumnjivo bila manje bolna da Klasnić uopće nije zabio onaj gol koji je Hrvatsku prividno nezaustavljivo vodio u polufinale. Reklo bi se tad, O.K., dali su sve od sebe, Turska je imala sreće. Kad netko, međutim, postane siguran u to da je miljenik bogova, i već u sljedećem trenutku shvati da su oni promijenili ploču, taj će se suočiti sa specijalnom psihološkom dramom u kojoj tuzi kraja nema.

U neposrednim reakcijama komentatori reprezentaciju nastoje abolirati od odgovornosti - uzimajući u obzir sve njezine zasluge - ali slijed zbivanja tijekom utakmice, a posebno u njezinoj zadnjoj fazi, nije bio samo proizvod iracionalnih okolnosti na koje hrvatska strana nije mogla utjecati. Imali su u meču više senzacionalnih prilika za gol koje su promašili, neke od njih gotovo pacerski. Velikim ekipama, u velikim dvobojima, takve se stvari ne bi trebale događati, a ako se dogode, u pravilu se kažnjavaju. “Nije to loše, nije to loše!”, zagalamio je ekskluzivni priučeni TV komentator Igor Štimac u trenutku kad je Rakitić s desetak metara udaljenosti pucao desetak metara preko turskog gola. Nije to loše, a kamoli dobro - nadovezao bi se cinik na Štimčevu čudnu euforiju koja misteriozne vrijednosti pronalazi u karikaturalnim zapucavanjima.
Hrvatska je bila bolja, maštovitija, opasnija, raspjevanija - zaključit će nogometni esteti, ali utakmica kao takva završila je, nakon velikih očekivanja, u skladu s Krležinim stihom iz “Balada”: “kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu”. Hrvatska kolektivna molitva suprotiva Turkom ostala je neuslišana, što se u povijesti ponekad već događalo. Analitički promatrano, fanatizam je pobijedio kvalitetu, pri čemu se kvaliteti može predbaciti da je unaprijed bila upozorena na opasnosti koje vrebaju iz turske neukrotive motiviranosti. Turska je pobijedila Češku - od koje je stabilno gubila - zabivši dva gola u posljednje tri minute, čime je Hrvatskoj uputila jasan signal da utakmicu igra do zadnje sekunde. Kad se kod turske reprezentacije kaže “do zadnje sekunde”, onda to znači doslovno ono što se kaže, i Hrvatska se nepotrebno dovela u situaciju da se u kategoričku vrijednost te semantike uvjeri i na vlastitoj koži.

---

Temeljna parola hrvatske psihološke pripreme za utakmicu trebala je glasiti: ne smijemo dopustiti da se ponovi Češka. Što god da se dogodi, igrat ćemo s punom koncentracijom dok ne začujemo sučev zvižduk s Bukovca ili posljednji krik iz savane. Klasnićev kvazipobjednički gol, međutim, potpuno je razbio hrvatsku koncentraciju, iako je do kraja ostala još gotovo minuta. Za Hrvate zanemarivo, za Turke dovoljno. Svjetski mediji s pravom im se dive. Na temelju predočenog scenarija događaja jasno je da je Turska uništila Hrvatsku psihološki. Koristeći historijsku vojnu taktiku buljuka, opsjedali su od prve minute hrvatski kazneni prostor bez obzira na to što su od hrvatskih igrača tehnički i kombinatorički slabiji. Uspjeli su time kod hrvatske ekipe proizvesti efekt strahopoštovanja, koji se transferirao preko neefikasnosti napada.
Napadajući Turke, Hrvati su neprestano mislili na vlastitu obranu. Gotovo svaka njihova kombinacija proizvodila je nekakvu opasnost za turski gol i pokazivala koliko su igrački nadmoćni, no krajnji ishod uvijek je bio trivijalan: završnu koncentraciju uništavao je pretjerani strah od turskog protuudara, ponešto kombiniran i sa strahom od pobjede koji se u sportu često javlja kad se pobjeda iznimno želi. Ekipa nije bila dobro pripremljena za protivnika koji je sve svoje slabosti vrlo konzekventno odlučio nadomjestiti voljom, a pri tom ipak nije toliko slab da bi ga se moglo razbiti s nekoliko jednostavnih poteza. Slaven Bilić s pravom glorificira svoje igrače i ne zamjera im savršeno ništa, ali neke bi stvari ipak mogao zamjeriti samome sebi.

Psihološku dominaciju protivnika nije uspio razbiti defanzivom začinjenom jalovim kontrama. Recept je morao biti drugačiji. Kakav? To je njegov problem. Hrvatska nije ušla u polufinale, iako je za polufinale po mnogim parametrima bila neusporedivo zrelija od Turske. Uvođenjem Klasnića u zadnjoj fazi - kad trkačke sposobnosti nisu više bile presudne - dokazao je da je briljantan trener, jer Klasnić je zabio gol. Taj gol je, međutim, automatski doveo do neposrednoga pada tonusa i katastrofalnoga opuštanja koje se stabilnoj ekipi ne događa. Posebnu priču kod gospodina Bilića čini izvođenje jedanaesteraca. Paušalno je izjavio nakon utakmice kako su penali lutrija na čiji se ishod ne može bitno utjecati. To nije točno. U penalima, kao i u utakmici, pobjeđuju koncentracija i kvaliteta.

Bilićevi igrači pristupili su penalima paralizirani od šoka zbog turskog izjednačujućeg pogotka, i svatko je mogao naslutiti da će u njihovu izvođenju eliminirati sami sebe. Priprema za penale bila je kratkotrajan, ali presudan trenutak u kojem je Bilić morao razbiti šok i vratiti motivaciju za pobjedu. Nije u tome uspio, vjerojatno i sam pod dojmom nesreće koja je reprezentaciju snašla u završnici. Navodno je upitao igrače tko se od njih osjeća spreman za izvođenje, i poslao u vatru one koji su se javili. Morao je učiniti više, ne samo prije izvođenja penala nego i tijekom pripreme za utakmicu, kad se mogu razrađivati razni scenariji i za njih unaprijed pronalaziti psihološki odgovori.

Uglavnom, Sanader je u loži morao toplo čestitati Erdoganu, u Europu će možda zajedno jednom kad ona stabilizira svoje rogove u vreći, ali u polufinale danas ide samo Turska. That’s all folks, rekao bi lik iz televizijske reklame. Turki se veselijo, Hrvati se vračajo domov.

Pade Čačić: diže li se?; Luka Ritz (2)

Dok se nacija bavila nogometom, Radimira Čačića smijenilo je s položaja varaždinskog župana. Za ključne poteze u koncentraciji svoje vlasti Ivo Sanader evidentno zna odabrati timing. Haenesovci su u Varaždinu na majicama poručivali “Vratit ćemo se”, u stilu Douglasa MacArthura kad je pred Japancima napuštao Filipine. Iako Varaždinec, domovine sin, Čačić se u situaciju namjerava vratiti preko Zagreba, i mora pritom biti svjestan da će združene snage HDZ-a i SDP-a okrenuti - poput Turaka u Beču - nebo i zemlju da ga u tome spriječe.
* * *
Cijelo Sarajevo izašlo je na ulične demonstracije kad su huligani u tramvaju zatukli mladoga Denisa Mrnjavca. U Zagrebu su - u kulminaciji zločinačkoga divljanja u hrvatskim gradovima - ulični banditi ubili srednjoškolca Luku Ritza, ali nema naznaka da će to bilo koga trgnuti iz letargije. Policiji su točno poznata mjesta kojima se najčešće kreću vandali, ali njezina energija usmjerena je u prvome redu na dizanje prometnih lopata, koje donosi novac i profesionalni ugled.