Kada je situacija u Hrvatskoj takva da 63 godine po završetku Drugog svjetskog rata i dalje treba podsjećati na temeljne vrijednosti demokratskih društava, onda neka bude tako. Dakle, antifašizam predstavlja jednu od takvih vrijednosti i doista je žalosno, a u političkom smislu jadno, da 2008. mora objašnjavati tko su u tom velikom i nesretnom ratu bili dobri, a tko loši momci. Od Washingtona i Londona do Moskve, Varšave i Berlina, svatko normalan zna kako su u prvoj grupi pobjednici, a u potonjoj oni koji su se svrstali uz Adolfa Hitlera, bez obzira jesu li se prezivali Quisling, Vlasov, Mihailović ili Pavelić.

Jedini svijetli trenutak u ovoj beskonačnoj raspravi, predstavlja unisoni istup Stipe Mesića i Ive Sanadera, koji su povodom Dana državnosti, kritizirali sve češće izljeve ustašonostalgije. Pritom nije nedostajalo niti humora, pa je na Sanaderovo objašnjenje kako ne voli ustaše jer su oni njegov Split poklonili Talijanima, verbalno uskočio Mesić i dodao kako bi – da je Split ostao pod talijanskom okupacijom – na Berlusconijevom mjestu danas možda bio Sanader.

Možda ipak ne, ali poanta je u tome da je NDH poklonila Dalmaciju i neke druge krajeve Italiji. Baš kao što je istina da su ustaše počinile najsramotnije zločine u hrvatskoj povijesti, kao i da nikakvi poslijeratni komunistički zločini ne mogu umanjiti diaboličnost rasnih propisa, Jadovna ili Jasenovca.

Zbog povijesne istine, ali još više kao zalog normalnosti budućih generacija u Hrvatskoj, treba podržati Mesića i Sanadera. Problem je u tome da ovakve pojedinačne kritike, čak i kada stižu sa samog državnog vrha, predstavljaju izolirane istupe koji se već godinama gube u brojnim proustaškim incidentima. Skoro dva desetljeća udžbenici marginaliziraju antifašistički pokret i njegove zasluge za današnji izgled Hrvatske, prešućuju se logori smrti i sluganski karakter NDH, a forsiraju kasniji postupci Titovog režima. Koji je doista bio sve samo ne i demokratski, međutim, posljedica ovakve „obrazovne“ strategije su generacije koje su stasale u uvjerenju da je NDH bila dobra država, s ponekim sitnijim propustom.

U takvim okolnostima ne treba iznenaditi da na utakmicama reprezentacije u Maksimiru, pola stadiona zvikuje „Za dom“, a druga odgovara „Spremni“. Ili da na Thompsonovim koncertima deseci tisuća njegovih fanova pozdravljaju s uzdignutom desnicom. Kada iz inozemstva ili domaćih lijevo-liberalnih krugova stižu upozorenja da ovakve situacije nisu dobre, slijede odgovori da se radi o jugonostalgičarima ili strancima koji mrze Hrvatsku. Oni dokazuju kako je jedina gluplja stvar od uzvika Za dom spremni, zapravo pokušaj njegovog opravdavanja.

Stipe Mesić i Ivo Sanader su načeli ovaj problem, ali neoustaštvo se može suzbiti samo konkretnim djelovanjem. A to znači: nove i bolje knjige iz povijesti, zabrana medijskog istupanja svih koji na bilo koji način promiču NDH i tadašnje vrijednosti, a u slučajevima težeg kršenja zakona, postoje i kaznene ustanove. Jer ovo je bolest koju se pod svaku cijenu treba eliminirati. Današnja Hrvatska se nipošto ne temelji na ustaštvu, ali hrvatsko društvo treba prestati tolerirati istupe NDH-nostalgičara.