Francusko preuzimanje predsjedanja Europskom unijom, koje je jučer formalizirano nakon šestomjesečnog predsjedanja Slovenije, gotovo se u dan poklopilo s Hrvatskim finaliziranjem zahtjeva na koje je bila obvezana Hrvatska vlada. Danas će naime, po vjerojatnom vladinom prihvaćanju posljednjih mjerila u poglavlju Tržišnog natjecanja, biti odaslani i posljednji programski aspekti koje se Hrvatska prema EU obvezala finalizirati. Točnije, ukupno 23 mjerila u 11 poglavlja, od čega posljednjih 3 mjeseca otpada na čak trinaest mjerila, što je naspram desetak mjerila u zadnjih dvije godine znatno ubrzan proces.

Odobrenjem posljednjeg Programa, Vlada će konačno ispuniti očekivanja službenog Bruxellesa, čiji čelnici posebice u posljednje vrijeme vrše pritisak i relativno nepovoljnom retorikom nastoje stimulirati Hrvatsku na pojačavanje tempa. Nakon što je predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barosso kao datum formaliziranja ugovora o pristupu EU najavio sredinu 2009. godine, zahtjevi Unije su se na kraju ispoštovali.

Pristupanje Hrvatske Europskoj uniji deklariran je kao jedan od svakako najbitnijih, ali ne i jedinih političkih ciljeva za vrijeme Francuskog presjedanja Unijom. Od Slovenije su preuzeli predsjedanje u jednom od najdelikatnijih situacija u kojem se od svog formiranja Europska zajednica naroda nalazi. Lisabonski ugovor, koji u Irskoj referendumski nije prihvaćen od strane većine građana, promaknuo se u nenadano najveći problem za velike administrativne reforme EU-a. Osobito ako se u obzir uzme činjenica da je upravo Lisabonskim ugovorom formalno trebala biti stvorena platforma za, između ostalog, proširenje Unije na 27. članicu, ali i kadrovsko oblikovanje svih tijela Unije koje je bilo planirano za Mediteranski summit 13. srpnja u Parizu- inače najvažniji dio francuskog predsjedanja.

Prije tri godine baš se Francuska nalazila u sličnoj situaciji, nakon što na referendumu građani nisu prihvatili prvotni ustav EU-a, te time dali prostora euroskepticima, kojih uvjerljivo najviše ima u Veliko Britaniji i Češkoj; na povećanje prigovaranja prema potezima Bruxellesa i intenziviranje ucjenjivačke politike koja je svoj vrhunac doživjela irskim 'ne'. Tako će Francuska, osim činjenice da se nalazi u nezavidnoj situaciji, u nadolazećem predsjedanju nastojati vratiti svoj politički utjecaj u Europi preko velikih odluka koje bi trebale pomiriti rastuće nezadovoljstvo pojedinih zemalja Unijom.

Glavni ciljevi za vrijeme francuskog predsjedanja odnositi će se na pojašnjavanje ključnih strategijskih pitanja koje se uvelike tiču globalnog političkog aspekta EU-a. Iako je Europska unija u posljednjih nekoliko godina učinila znatne pomake po pitanju ekologije i smanjenja stakleničkih pitanja, u Parizu bi se trebao osigurati europski konsenzus po pitanju emisije stakleničkih plinova. Iznimno bitan aspekt svakako je i pitanje obrane, čiji su okvirni nacrti napravljeni još prije pet godina. Jedan od najvećih problema, onaj zajedničke imigracijske i azilantske politike, čije je pitanje otvoreno osobito nakon nereda upravo u Francuskoj, također bi se trebao naći na dnevnom redu europskih političara.

Nikolas Sarkozy je uz njemačku kancelarku Angelu Merkel najveći zagovaratelj Lisabonskog ugovora, a najava europskih političara kako će se s problemom Irske 'pozabaviti' nakon ratificiranja svih drugih članica, mogla bi se s vermenom promijeniti. Osobito iz razloga što je Sarkozy od početka irskog 'ne', neizravno isticao kako će Unija pritisak upućivati prema Irskoj, a ne zemljama u predpristupnom procesu, koje su ovakvim ishodom postale najveći potencijalni 'gubitnici.'

Iako će se pregovori s Hrvatskom i Turskom nastaviti dosadašnjim tempom, poznato je kako se Francuska protivi člansku Turske, a već je iz Unije objavljeno kako se pozitivni ishodi pregovora ne mogu jamčiti. Očigledno je da se ova retorika odnosi na Tursku, a ne Hrvatsku, za čiji se što brži ulazak politički zalažu Češka i Švedska; zemlje koje će u koordinaciji s Francuskom zajednički voditi EU tijekom 2009. godine.