Objavljeno u Nacionalu br. 659, 2008-06-30

Autor: Nina Ožegović

Interview

Dušan Jovanović - brijunska drama kazališnog provokatora

Subverzivni slovenski dramatičar i redatelj za Teatar Ulysses napisao je dramu o revolucionarnoj 1968. koja će ovog ljeta biti izvedena na Brijunima

BAROKNI BUNTOVNIK Dušan Jovanović, snimljen s baroknom perikom u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani, napisao je dokumentarnu dramu o 1968., koja će biti ukorporirana u Shakespeareovu tragediju 'Romeo i Julija'BAROKNI BUNTOVNIK Dušan Jovanović, snimljen s baroknom perikom u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani, napisao je dokumentarnu dramu o 1968., koja će biti ukorporirana u Shakespeareovu tragediju 'Romeo i Julija'Dušan Jovanović (69), jedan od politički najkontroverznijih pisaca bivše zemlje, veliki kazališni eksperimentator i provokator, a danas ugledni slovenski dramatičar, redatelj, esejist i profesor režije na ljubljanskoj Akademiji kazališnih umjetnosti, upravo je za Teatar Ulysses završio dokumentarnu dramu o ‘68. godini. Drama ima vrlo specifičnu formu i bit će drugi plan u Shakespeareovoj tragediji “Romeo i Julija”, koju Teatar Ulysses postavlja ovog ljeta na Brijunima. Drama će biti stavljena u kontekst '68. što znači da njihovi roditelji neće biti plemići nego burzovni mešetari i u njoj će biti puno muzike, pjesme i plesa. Režirat će je Lenka Udovički, a Juliju će glumiti Maja Posavec, mlada studentica glume kristalno čistog glasa, koja je lani zablistala u “Baladama Petrice Kerempuha”.

Dušan Jovanović rođen je u Beogradu uoči Drugog svjetskog rata; otac mu je bio grčko-srpskog, a majka njemačko-hrvatskog podrijetla. Rat je proveo u Makedoniji s rodbinom, a kao 11-godišnjak doselio se u Ljubljanu, gdje živi i danas. Kći mu je ekspertica za međunarodnu politiku i ekonomiju.

Napisao je više od 20 drama, primjerice, ”Lude“, ”Marke“, ”Žrtve mode bum bum“, ”Vojna tajna“, ”Egzibicionist“, koje se definiraju kao avangardne, ironične, parodične. No njegovo se ime najviše veže uz dvije politički subverzivne i zabranjivane drame ”Oslobođenje Skopja“ i ”Karamazovi“, nastale potkraj ‘70-ih i početkom ‘80-ih. Obje je režirao Ljubiša Ristić, tada velika redateljska zvijezda Jugoslavije, s kojim se Jovanović početkom 90-ih politički razišao. U tim je dramama progovorio o tadašnjim tabu temama - traumama Drugog svjetskog rata, KPJ, Informbirou i zatvoru na Golom otoku. O zagrebačkoj postavi ”Oslobođenja Skopja“ Ristić je čak pregovarao s Ivicom Račanom, a kad je predstava ipak izvedena, podijelila je publiku i kritiku. Ali ipak je dobila Gavellinu nagradu te gostovala u Australiji i SAD-u. No Jovanović danas ne želi govoriti o tim temama ”jer je to već tisuću puta ispričao“, a bavi se drugim stvarima. Režirao je više od 80 djela svjetskih klasika, od Shakespearea i Molièrea do Ionesca i Becketta, te Krležu, Nušića, Cankara. Režirao je i ”Balkanskog špijuna“ Dušana Kovačevića u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu u kojem je nadopisao lik inspektora. Objavio je nekoliko knjiga eseja, a trenutačno je zaokupljen fenomenima popularne kulture.


NACIONAL: Kako je došlo do vaše prve suradnje s Kazalištem Ulysses, koje je osnovao Rade Šerbedžija?
- Ideja da se napiše komad o 1968. godini potekla je od Lenke Udovički i Rade Šerbedžije, a oni su za pisanje scenarija animirali Vjerana Zuppu, Tenu Štivičić i mene. Znali smo da će zadatak biti težak, ali ipak smo se prihvatili posla. Slijedili su intenzivno istraživanje dokumentarnih materijala, gledanje videa i filmova, čitanje knjiga, memoara i časopisa. Raspravljali smo o idejno-političkim i društvenim pitanjima u vezi s dijalogom između 1968. godine i našeg vremena. Zatim smo se sastajali u Ljubljani, Zagrebu, Londonu i Wiesbadenu, gde smo Tena i ja završili scenarij.

NACIONAL: Jeste li dosad pratili rad Teatra Ulysses i kako komentirate ideju da se Titovi Brijuni revitaliziraju kroz kulturu?

- Osnivanje Teatra Ulysses u svakom je pogledu iznimna ideja. Brijuni su atraktivna lokacija s pedigreom, prirodni ambijent je čudesan, vojna tvrđava nudi izvrsne mogućnosti za teatarske inscenacije, a turističko okruženje Brijuna neiscrpan je rezervoar publike. Brijuni su nesumnjivo jedan od najreprezentativnijih objekata hrvatskog kulturnog turizma. Kazalište Ulysses ponudilo je koncept ljetnog festivala koji s pravom pobuđuje sve veće zanimanje publike.

'OSLOBOĐENJE SKOPJA', zagrebačka verzija zabranjivane drame s Radom Šerbedžijom'OSLOBOĐENJE SKOPJA', zagrebačka verzija zabranjivane drame s Radom ŠerbedžijomNACIONAL: Jeste li zadnjih 15-ak godina bili u kontaktu s Radom Šerbedžijom, primjerice, početkom 90-ih kad je nekoliko mjeseci živio u Ljubljani, bez novca i znanja slovenskog jezika, prije nego što je emigrirao u London?
- Sa Šerbedžijom sam neposredno prije njegova odlaska u Englesku u Cankarjevom domu radio Shakespeareova ”Kralja Leara“, u kojem je on igrao Gloucestera, a u Novoj Gorici postavili smo Vitracova ”Vukodlaka“. Za njegove koncertne nastupe napisao sam pjesmu o mečki koju zgazi auto, a za slovensko izdanje njegove knjige predgovor. U Ljubljani je proživljavao teška vremena - materijalnu oskudicu, muke sa slovenskim jezikom, opasnu ozljedu koljena nakon pada u sedam metara duboku orkestarsku jamu Cankarjevog doma, traume izbjeglištva. I nakon njegova odlaska ostali smo u kontaktu, povremeno se susretali i maštali o zajedničkom projektu.

NACIONAL: Što vas je najviše nadahnulo za pisanje teksta o revolucionarnoj ‘68-oj i jeste li stavili naglasak na događaje u bivšoj zemlji ili na svjetskoj sceni?
- Tražili smo formulu kojom bismo mogli prikazati cjelinu fenomena 68-e: društvenokritički, buntovnički, revolucionarni aspekt studentskih pokreta u Americi i Europi, ali i njene kulturne sadržaje - glazbu, modu, životni stil, novu osjećajnost, novu religioznost, teatar, sprege između utopije i života, poezije i igre. Imao sam nekoliko ideja za priču, ali sve sam ih odbacio kad sam na internetu otkrio transkripte suđenja čikaškoj sedmorici na čelu s Abbyjem Hoffmanom. Taj me dokument fascinirao kao paradigma čitavog tog fenomena koji nazivamo 68-om godinom. Američki sud njihovu tzv. kulturnu revoluciju tretirao je kao zločinački atak na pravni i politički poredak države. To me podsjetilo na dramsku strukturu “Zločina i kazne”. Te transkripte počeli smo obrađivati i slagati u novi kontekst, a rezultat je neka vrsta dokumentarne drame.

NACIONAL: O čemu je riječ u drami?
- Imamo dobru temu, dobru priču i dobre likove. Imamo i autentične iskaze fantastičnih tipova, studentskih lidera koji su bili motivirani subverzivnim, gerilskim političkim i umjetničkim idejama i taktikama, ozareni novom etikom i novim senzibilitetom, duhoviti, kuražni, fajterski, nepokolebljivi, nabijeni energijom i vjerom da se bore za nešto vrlo značajno. Veliki su individualci, ali strašno različiti: Hoffman - genijalni klaun, Rubin - genijalni strateg, Ginsberg pjesnik-svetac, Cora Weiss, svjetionik humanizma, Linda Morse - mirovna aktivistica koja se pred našim očima pretvara u beskompromisnu “čegevarku”.

NACIONAL: Prošlo je 40 godina od studentskog bunta. Je li naslijeđe '68. godine ponovno aktualno?
- Takvih likova danas više nema. Nema više snova. A snovi su najuzbudljiviji, najizazovniji i najdramatičniji element cijele te naše priče. Danas su sve novine pune eseja, memoara i komentara na temu ‘68-e. Ali ništa, baš ništa od onoga što sam pročitao, bez obzira jesu li pisci bili za ili protiv ili između, nema tu živost, autentičnost i uzbudljivost kao što je imao govor ovih naših tipova. Oni su sami po sebi čudo.

NACIONAL: Jeste li i sami kao pisac, demonstrant ili redatelj bili uključeni zbivanja 68? Naime, imali ste policijski dosje kao autor avangardnih drama.
- Nisam bio politički aktivist studentskog pokreta, bio sam takozvani kulturni djelatnik, autor skandaloznih ”Pupilija“. To su bile avangardne kazališne predstave, jednu od njih, “Pupilija, papa Pupilo pa Pupilčki”, nedavno je s puno uspjeha rekonstruirao redatelj Emil Hrvatin, koji je promijenio ime u Janez Janša. ”Pupilija“ je bila u neku ruku manifest ludizma, u njoj je bilo provokativnih scena, od golotinje, seksa s globusom do obrednog klanja kokoši. Osnovao sam Teatar GLEJ, u njemu režirao nekoliko predstava, među ostalim i ”Spomenik G“, koji je bio prva fizička neverbalna predstava na našim daskama. Nešto kasnije preuzeo sam Slovensko mladinsko gledališče. Kultna predstava iz tog razdoblja bila je ”Žrtve mode bum-bum“, modna revija vojnih kostima kroz stoljeća, sve do Drugog svjetskog rata i NOB-a, koja je izazvala burne reakcije vlasti.

NACIONAL: Zadnji put radili ste u Zagrebu prije pet godina kad ste u ZKM-u postavljali Šodanovu dramu ”Zaštićena zona“, a nakon toga ste režirali kultni roman Bore Ćosića ”Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ te ”Alamat“ Vladimira Bartola. Jesu li to vaši najveći uspjesi u tom razdoblju?
BRIJUNSKI GOST S prijateljima Radom Šerbedžijom i britanskom glumicom Vanessom Redgrave na Brijunima 2002.BRIJUNSKI GOST S prijateljima Radom Šerbedžijom i britanskom glumicom Vanessom Redgrave na Brijunima 2002. - Ćosićevu ”Porodicu“ dramatizirao sam i režirao u beogradskom Ateljeju 212, a roman ”Alamut“ samo sam dramatizirao za festival u Salzburgu - režirao ga je moj student Sebastijan Horvat, koji je za to bio i nagrađen. Zatim je u Ateljeu postavljen moj komad ”Egzibicionist“, zabavna priča o patološkoj seksualnoj izopačenosti, koju neki sankcioniraju zatvorom, a drugi liječe na psihijatriji. Napisao sam je pod pseudonimom O. J. Traven, jer autor te priče piše drukčije nego Jovanović. Drama je doživjela nekoliko europskih izvedbi. Zatim sam u Drami Slovenskog narodnog gledališča režirao Molierèova ”Tartuffea“ koji ste imali priliku vidjeti i na gostovanju u Zagrebu. A lani je Mladinska knjiga tiskala moju novu knjigu ”Svijet je drama“.

NACIONAL: U knjizi analizirate razne političke i kulturne fenomene, od straha i nogometne drame do političke kuhinje i teatra u Den Haagu. Je li to zbirka eseja ili priručnik, kako pišete, o “komediji ljudskog tkiva”?
- Ta knjiga ne želi biti priručnik. Stvari o kojima pišem izložene su neprestanim promjenama. Ništa u društvu nije konačno, sve je prolazno i privremeno. Nema te mudrosti koja s vremenom ne gubi sjaj i ne oksidira. I nema te istine koja prije ili poslije ne postaje komična. Svako je mišljenje samo karika u neprekinutom lancu mišljenja koje zastarijeva i postaje neupotrebljivo. Ali u praktičnom svakidašnjem životu ipak moramo znati koliko je sati, gdje stojimo i kamo smo se uputili. Moramo imati nekakav reper, nekakve upute i nekakve predodžbe, iako smo savršeno svjesni da već sutra više neće vrijediti.

NACIONAL: Teme ste crpili preko televizije, novina, romana i drama. Kakva je razlika između pisanja eseja i drame?
- Kada pišem dramu, pišem o konkretnim ljudima, u svakom trunutku moram osjećati puls, dah i miris iz usta svojih likova. Kao komentator medijskih fenomena trudim se biti uzvišen, neutralan promatrač, stranac koji radoznalo zuri u svijet i nepristrano ga istražuje. U biti se pretvaram da sam nepristran i objektivan. Naravno da nisam ni jedno ni drugo. Ali sam sretan kad se vidi kako se trudim suzbiti svoje predrasude.

NACIONAL: Jedno ste poglavlje posvetili licima i tijelima. Zašto mislite da je govor tijela neposredniji i istinitiji od riječi?
- Ljudsko lice uvijek govori nešto primarno i autonomno, nešto što ide paralelno s verbalnim govorom. To što je paralelno može biti dopunjujuće i komplementarno u odnosu na izgovoreno, a može otkrivati i nešto sasvim drugo i iznenađujuće različito od izgovorenih riječi. Na licu političara možemo pročitati da ne želi reći sve što misli ili sve što zna. Vidimo da želi nešto prešutjeti. Čemu ćemo povjerovati - njegovim obećanjima ili nesvjesnoj grimasi? Što je rječitije?

NACIONAL: Bavite li se vi u teatru politikom? I u kakvom su odnosu teatar i politika?
- Politika i teatar imaju dva potpuno različita pogleda na ljudsku dramu. Oba pogleda su za čovjeka i društvo elementarna. Politika uređuje stvari polisa, a teatar se bavi ljudskom dušom. Politika želi svijet reformirati. Drama nam nastoji pogled okrenuti unutra, u nas same, da dijagnosticira uloge koje igramo na sceni svijeta. Politika gradi logos, viziju društva i njegov vrijednosni sustav, a teatar se bavi strahovima, misterijima i promjenama u ljudskim životima. Politika nudi iluziju da se možemo izdići iznad događaja, iznad povijesti, iznad svijeta. Mit, religija i drama ne negiraju našu krhkost, one nas kroz priznanje nemoći oslobađaju od bremena tjeskobe. Posjetilac kazališta primit će, metaforički rečeno, intelektualnu pričest. Najdublji smisao drame je da nas podsjeća na našu krhkost. Pa i u odnosu prema politici.

NACIONAL: Kakvu biste političku dramu danas mogli napisati?
- Svjedoci smo procesa koji u posljednje vrijeme postaje vrlo vidljiv. Govorim o nezapamćenoj koncentraciji vlasništva u novonastalim državama na teritoriju bivše nam domovine. Možda bi trebalo napisati dramu o osnivanju nacionalne države. Ali ne kao ostvarenju tisućljetnih snova, nego kao o pljački milenija. Znate onu Brechtovu: ”Što je pljačka banke u usporedbi s osnivanjem banke?“ Mi bismo se morali upitati: ”Što je osnivanje banke u usporedbi s osnivanjem nacionalne države?“

NACIONAL: Što može učiniti teatar u eventualnom sukobu s politikom?
- Politika slavi pobjede, a teatar slavi istinu, pa makar ta istina bila gorka i bolna. Politika ima tu moć da utječe na ponašanje ljudi. U njenoj službi su vojska i policija. David Mamet kaže: ”Jedina strašna i vrlo efikasna stvar koja prisiljava ljude da na svijet gledaju novim očima je - puška! Teatar je puška koja ne ubija.“

NACIONAL: Na početku ste jurišali na tabu teme i radili eksperimantalne kazališne komade, a zatim ste se okretali, sazrijevajući, temama u čijem je središtu čovjek. Što je za vas u ovom trenutku kazalište?
- Kazalište puni praznine. Govori nam priče u koje se projiciramo. Stvara svjetove u kojima se naseljavamo. Zadivi nas ljepotom. Dobro kazalište je izvanredan doživljaj, veoma distingviran. Ono što gledamo u teatru ne može se vidjeti na ulici i doživjeti u svakidašnjem životu. Kazalište je destilat finese, invencije, rituala, izglačanih pokreta, suptilnih i uzbudljivih doživljaja, iznenađujućeg jezika. To je najbolje od najboljeg. Nema boljeg od dobrog teatra. Naravno, potrebna je kultura, da se na to priključiš, da u kazalištu uživaš.

U WIESBADENU s piscima Norvežaninom Oyvindom Bergom i Grkom Petrosom MakarisomU WIESBADENU s piscima Norvežaninom Oyvindom Bergom i Grkom Petrosom MakarisomNACIONAL: Nakon određene popularnosti vizualnog kazališta 80-ih i početkom 90-ih, čini se da se opet vraća dominacija verbalnog teatra, čista glumačka energija neopterećena vanjskim vizualnim spektaklom. Kako vi kao modernizator teatra gledate na to? Što je danas pokretačka snaga i provokacija u kazalištu?
- Instalacija, performans, video, nove likovne prakse crpile su iz kazališta, ali su ga i na svoj specifičan način obilježile. Suvremeno kazalište je mnogoobrazno, polimorfno i polifono. Gotovo je nemoguće govoriti o budućim trendovima. Vizualno, fizičko, scijentističko, dokumentarno, političko, klasično dramsko kazalište - svako od njih može i dalje sanjati svoje snove. Ima ih tko i slušati.

NACIONAL: Vi ste dramski pisac i redatelj, što je pomalo proturječno jer svaki od njih ima svoju viziju scenskog djela, koju nastoji oživjeti u teatru. Gledate li ortodoksno na tekst i je li redatelj još uvijek zvijezda kazališta?
- Sukob na liniji redatelj - dramski pisac u dramskom kazalištu nije normalna ni logična pojava. Oni nisu kontradiktorne kategorije. Pisac i redatelj su komplementarni stvaraoci, oni rade na istom poslu. Ako neverbalno kazalište zna što hoće, postoji mnogo načina da se iskaže i ne treba se dokazivati na poricanju ili destrukciji dramskog teksta. U neverbalnom kazalištu tekst nije nikakva kategorija, a pogotovo nije prvorazredna kategorija. Ali to ne znači da je pisanje dramskih tekstova prevladano, nepotrebno, staromodno. To ne znači da je dramski pisac tek sekundaran faktor u teatru, netko tko je apriorno manje važan, i zato podređen redatelju. Dramski pisac ima itekako važnu funkciju u dramskom kazalištu. On je tu još uvijek glavni, on se prvi pita kakve priče želi ispričati i na koji način. Ali ni najbolji dramski pisac nije nedodirljiv, nije i ne treba biti svetinja. Teatarski proces je kolektivni čin i svatko ima pravo u njemu radosno i kreativno sudjelovati, pružiti stvaralački doprinos.

NACIONAL: Puno govorite o kulturi, kakva je danas kultura u Sloveniji?
- Sve je više ima, produkcija je u porastu, tehnološki standardi su sve profesionalniji. Kultura se pretvara u industriju slobodnog vremena. Govorimo o proizvodima, o brendovima, o tržištu, o marketingu, o koprodukcijama itd. Imamo domaće financiranje i europska sredstva. Kao za poljoprivredu. Sve je isto. Imamo i stranu konkurenciju, ponudu uvozne kulturne robe. No potrošnja kulture kao svake druge robe ima i kolateralne posljedice. Umjetnost gubi svoj unikatni duhovni naboj i sve više podsjeća na malo bolji dezodorans.

Esejist i dramatičarDušan Jovanović je objavio zbirku drama "Osloboduvanjeto na Skopje" u Makedoniji te eseje o popularnim fenomenima "Svet je drama". Objavio je zbirku eseja zajedno s Mancom Košir, slovenskom teoretičarkom kulture.

Biografija 1939. rođen u Beogradu

 1962. diplomirao francuski i engleski na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, a zatim studirao kazališnu režiju na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani
 1969. objavio roman ”Don Juan u agoniji“, Mladinska knjiga, Ljubljana; suosnivač i redatelj kazališta Pupilija i Eksperimentalnog kazališta Glej
 1976.-87. umjetnički direktor Slovenskog mladinskog gledališča
 1989. inicijator i suurednik međunarodnog kazališnog časopisa Euromaska, predaje režiju na Akademiji u Ljubljani
 1996. ”Pabirki“, zbirka eseja, MGL, Ljubljana
 1997. umjetnički direktor Mjeseca kulture u Ljubljani
 2000. ”Muškarac: žena. Pisma“, s Mancom Košir, CZ, Ljubljana
 2005. ”Subotnja knjiga“, zbirka eseja, VZ, Ljubljana
 2007. ”Svijet je drama“, Mladinska knjiga, Ljubljana; ”Osloboduvanjeto na Skopje“, zbirka sedam drama, Matica, Skopje
Dobio 24 nagrade za režije i drame: Sterijina nagrada u Novom Sadu, Zlatni vijenac na MESS-u u Sarajevu, Borštnikova nagrada u Mariboru, specijalno priznanje za ”Oslobođenje Skopja“ u New Yorku, Gavellina nagrada za ”Karamazove“, Nagrada “Bojan Stupica”, Srebrna medalja na Kulturnoj olimpijadi u Abano Termama, Velika Prešernova nagrada za dramski opus, Nagrada grada Skopja

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika