Američki slikar Jonathan Roberts sa suprugom Tamarom Tomić, na čiji je poziv došao iz Yellowstonea u Hrvatsku, fotografirani su u dvorištu u Zagrebu ispred slike hrvatske i američke zastave koju je Roberts nacrtao na nagovor Nacionalova fotografa nekoliko trenutaka prije snimanjaKada je prije desetak godina došao u Zagreb, ekonomski ekspert Evan Kraft u to je vrijeme bio jedan od svega nekolicine Amerikanaca koji su pronašli posao u Hrvatskoj. Ubrzo po dolasku, imenovan je na položaj glavnog analitičara Hrvatske narodne banke, i još se nalazi na toj dužnosti. Premda u posljednje vrijeme ne istupa u medijima, poznato je kako Kraftove analize koriste svi vodeći državni dužnosnici, a on je u međuvremenu postao pravi Zagrepčanin. Odlično govori hrvatski jezik, ovdje mu živi i obitelj, uklopio se u lokalnu sredinu i predstavlja svojevrsni prototip uspješnog Amerikanca u Hrvatskoj.

Posljednjih godina sve veći broj državljana SAD-a slijedi njegovo iskustvo i dolazi raditi u Hrvatsku. Koliki je njihov točan broj nije poznato niti konzularnim službenicima američkog veleposlanstva, koji su na to pitanje odgovorili vrlo općenito, uz opravdanje kako prema zakonima Sjedinjenih Američkih Država tamošnji građani koji odlaze raditi i živjeti u inozemstvo nisu obvezni prijavljivati se u svojim diplomatskim misijama. “Prema našim saznanjima, u Hrvatskoj momentalno radi oko 1600 Amerikanaca, ali to su oni koji su nam se javili. Među njima su osobe različitih poslovnih biografija, od poduzetnika i profesora do misionara i sportaša”, tvrde u veleposlanstvu SAD-a.

Zapravo je riječ o kudikamo širem trendu, čiji se uzroci nalaze u oslabljenoj američkoj ekonomiji, posebno nakon ulaska u rat u Iraku. Osim pada vrijednosti dolara, jedna od posljedica je i sve veći broj ekonomskih emigranata koji iz Amerike odlaze raditi u Europu. Još krajem devedesetih u Prag se doselilo oko 20.000 američkih državljana. Osim toga, mnogi Amerikanci u posljednje vrijeme pokušavaju iskoristiti i svoje etničko porijeklo, te na temelju predaka koji su se u SAD doselili iz Njemačke, Italije ili Švedske pokušavaju steći državljanstvo tih zemalja. Posebnu pozornost izazvala je nedavno objavljena informacija prema kojoj su u nadi da će postati vlasnici putovnice države koja je članica Europske unije, neki Amerikanci zatražili državljanstvo - Rumunjske.

Hrvatska još uvijek nije zanimljiva u tolikoj mjeri, među ostalim i zato što još nije u EU. Ali posljednjih godina primjetan je trend useljavanja, i brojka od 1600 američkih građana na privremenom radu u Republici Hrvatskoj, po svemu sudeći, nije konačna cifra nego nagovještaj dolaska sve većeg broja osoba iz SAD-a u potrazi za zaradom.

Građani Hrvatske ali i cijele Europe; Roberts kaže kako život u Hrvatskoj doživljava kao život u Europi te sa suprugom Tamarom često posjećuje i ostale euopske gradove (na slici u Londonu)Ipak, potraga za zaradom nije bila motiv Jonathana Robertsa, američkog slikara koji već pet godina živi i radi u Hrvatskoj. Taj umjetnik, rodom iz američkoga grada Atlante, živio je u tamošnjem nacionalnom parku Yellowstone. Tamo je upoznao svoju današnju suprugu Hrvaticu Tamaru Tomić, inače kćer poznatoga hrvatskog novinara Vladimira Tomića.

Na njezin poziv odlučio je posjetiti Hrvatsku, zemlju o kojoj, kako priznaje, nije znao gotovo ništa: “O Hrvatskoj prije dolaska nisam znao gotovo ništa. Imao sam neke prijatelje iz Pule i to je to. Prije dolaska sam želio naučiti nešto o zemlji u koju idem pa sam kupio nekoliko turističkih vodiče. Bili su smiješni, ono što je u njima pisalo o Hrvatskoj nije imalo nikakve veze sa stvarnošću. Primjerice, u vodiču je bio savjet da se na put u Hrvatsku nose putnički čekovi jer je nemoguće pronaći bankomat, što očito nije bila istina. Poslušao sam savjet, ponio putničke čekove, došao u Hrvatsku i vidio bankomate na svakom drugom koraku, no nitko nije želio prihvatiti moje čekove. Dakle, i ono što sam o Hrvatskoj pročitao nije bilo točno, tako da uistinu mogu reći da nisam znao ništa o zemlji u koju sam došao. No Hrvatska mi se odmah u startu iznimno svidjela.”

Jonathan i Tamara vjenčali su se prije tri godine i od onda zajedno žive u Zagrebu. Sam Jonathan kaže kako Hrvatsku danas smatra svojim domom, iako se ne želi ograničavati samo na Hrvatsku, nego svoj život ovdje smatra životom u Europi u punom smislu te riječi. Zbog toga Jonathan i Tamara često putuju i po ostalim europskim zemljama.

Što se tiče Hrvatske, Jonathan Roberts kaže kako je život ovdje ugodan, ali i vrlo povoljan u usporedbi sa životom u SAD-u: “Život u Hrvatskoj je mnogo jeftiniji nego u SAD-u. Naravno, u to ne računam cijene nekretnina za koje smatram da su luđački skupe, u odnosu na to koliko ljudi zarađuju. No što se tiče ostalih troškova, život ovdje je barem 50 posto jeftiniji nego u SAD-u. Ta je razlika u nekim dijelovima još i veća. Primjerice, lijekovi koje moja majka mora uzimati u Hrvatskoj su vjerojatno i dvadeset puta jeftiniji. Za cijenu jedne pilule u SAD-u u Hrvatskoj se može kupiti cijeli paket od dvadeset pilula. Mislim da je u tom smislu Hrvatska daleko ispred Amerike.”

Iako se mnogi američki državljani koji žive u Hrvatskoj često žale na kompliciranu hrvatsku birokraciju, Roberts kaže kako on to ne smatra velikim problemom u Hrvatskoj: “Ne mislim da je birokracija veći problem nego u Americi. Barem po mome iskustvu veća država znači i više birokracije. U SAD-u je to vrlo specifično pitanje, koje uvelike ovisi o tome u kojoj saveznoj državi živite. Isto je i kada se priča o načinu života. Često se ističe kako je način života u Hrvatskoj opušteniji i usporeniji nego u Americi. To je točno ako se uspoređuje s mojim rodnim gradom Atlantom, gdje su ulice prazne tijekom radnog vremena. No, s druge strane, živio sam i na Havajima i tamo je život još opušteniji nego u Hrvatskoj. Zbog toga mislim da je nezahvalno davati tako generalne usporedbe.”

Roberts kaže kako su njegovi životni planovi vezani za Hrvatsku, ali da i dalje voli svoju rodnu zemlju: “Danas Hrvatsku smatram svojim domom, no nikako ne bi bilo točno zaključiti kako sam pobjegao iz Amerike. SAD i dalje smatram prelijepom zemljom u kojoj je moguće vrlo ugodno živjeti, no to nije jedina takva zemlja na svijetu. Isto je moguće i u Hrvatskoj. Svi Amerikanci koji planiraju doći živjeti u Hrvatsku trebali bi se pripremiti na određene razlike. Postoje male svakodnevne životne stvari do kojih Amerikanci jako drže, a Hrvatima nisu osobito važne. Primjerice, u Hrvatskoj nema reda kad čekate tramvaj, susjedi vas neće ljubazno pozdraviti svako jutro i tako dalje. U Americi bi takvo ponašanje moglo biti protumačeno kao nepristojno.”

Supruga Thomasa Sibleya Sandra je radi dolaska u Hrvatsku ostavila uspješnu konzultantsku karijeru, a danas radi na Biblijskom institutuJoš jedan Amerikanac koji je odlučio živjeti i raditi u Hrvatskoj je Thomas Sibley, dekan Biblijskog instituta u Zagrebu i pastor protestantske Kristove crkve pri kojoj se institut nalazi. Slično kao Jonathan Roberts, i Sibley kaže da se na prvi pogled zaljubio u Hrvatsku.

Sibley kaže kako je iz SAD-a u Hrvatsku stigao 1998., došavši u Pulu kao gost obiteljskog kampa koji je tamo organizirala njegova crkva: “Nisam ništa znao o Hrvatskoj. Prijatelji su mi pričali o ratu, ali to je bilo sve. Tada sam s obitelji živio u Kaliforniji i propovijedao u jednoj tamošnjoj crkvi.

U to vrijeme sin jednih od članova naše kongregacije živio je u Njemačkoj i sudjelovao u slanju humanitarne pomoći za Hrvatsku, odnosno za Kristovu crkvu u Zagrebu koja ovdje postoji već 35 godina. Tako sam pozvan da dođem u Pulu održati govor na tom obiteljskom kampu Kristove crkve jer se čovjek koji je prvo trebao doći bojao zbog rata. Došao sam i zaljubio se u ljude. Nakon Pule posjetio sam i Varaždin i vidio sasvim drukčiji dio zemlje - ali ljudi su bili isti. Hrvati su topli i srdačni, a kad se s nekim sprijatelje, pravi su prijatelji. Jednostavno je bilo nešto u njima što me privuklo. S Amerikancima je drukčije: otvoreni su i srdačni na površini, ali te brzo zaborave i usmjere se na nekog drugog. Ovdje se ljudi istinski zainteresiraju za tebe kad te upoznaju.”

Thomas Sibley bio je dekan jednog malog biblijskog koledža u Oregonu, nakon čega je otišao u mirovinu. Pomagao je u poslu supruzi Sandri koja je radila kao konzultant za mnoge američke tvrtke i imala vrlo uspješnu poslovnu karijeru. Čim je došao u Hrvatsku, priča, pomislio je: “Ovdje bih volio živjeti.” Međutim, budući da se kao pastor u životu mnogo selio, a s njim i njegova obitelj, nakon zadnjeg preseljenja je obećao supruzi da se više nikad neće seliti. Ona je u Kentuckyju imala dobro uhodan posao, njihova djeca i unuci su živjeli u istom gradu i život im je bio savršeno organiziran. No tada je počeo dobivati pozive iz Hrvatske da dođe osnovati školu. Nagovorio je suprugu da dođe barem vidjeti Hrvatsku, u nadi da pristane. “Osjetila je istu stvar kao i ja kad je došla u Hrvatsku i na kraju je pristala da dođemo tu živjeti. Prodali smo kuću, Sandra se odrekla svog posla i došli smo. U Kentuckyju su nam ostali sin i kći, koji imaju 40 i 30 godina, te petero unuka. Bilo ih je teško ostaviti, ali sad nas posjećuju ovdje barem jednom godišnje. Za suprugu je to bila velika žrtva, jer joj je posao u SAD-u jako dobro išao, ali sad radi sa mnom na institutu gdje predaje engleski, ali i povremeno pomaže hrvatskim tvrtkama svojim savjetima - ali besplatno. Uživa u radu sa studentima, koji su vrlo često gosti u našoj kući u Jagnjić dolu pokraj Svete Nedelje, gdje pečemo roštilj i družimo se. Također, i ona i ja uživamo promatrajući razvoj Hrvatske, koja zaista cvate. Kad smo 1998. došli, ova je zemlja bila zaista siva, bez nasmijanih ljudi i uređenih fasada, u kojoj se čak ni djeca nisu smijala. U zadnjih osam godina sve se promijenilo. Fotografiramo Hrvatsku neprestano i šaljemo u SAD slike da pokažemo u što se ova zemlja pretvara.”

Amerikanac za ulaganja Jonathan Cooper radi kao direktor tvrtke Poteza ventures koja se bavi ulaganjem u razvoj malih i ambicioznih tvrtki Za razliku od Jonathana Robertsa i Thomasa Sibleyja, američki biznismen Jonathan Cooper u Hrvatsku je došao radi posla još 1997. Dobio je posao u jednom investicijskom fondu, koji je dijelom financirala američka vlada kroz svoj USAID program. Prije dolaska u Hrvatsku radio je u Poljskoj i kaže kako mu nije trebalo dugo da odluči hoće li prihvatiti posao koji mu je bio ponuđen: “Prvi put sam došao samo na nekoliko dana da razgledam državu. Tijekom vikenda sjeo sam na autobus i otišao na Krk. Sjećam se kako sam tamo sjedio, uživao u suncu, moru i gledao lijepe djevojke. Nakon rada u Poljskoj, gdje su također divni ljudi, ali grozna klima, razmišljao sam kako je selidba u Hrvatsku upravo ono što mi treba. U tom trenutku sam odlučio da ću prihvatiti posao ako mi ga ponude. To je bilo dosta teško, postratno razdoblje za Hrvatsku, ali danas mogu reći kako je to bila dobra odluka. Sljedećih nekoliko godina sam radio u Hrvatskoj, ali nisam imao nekih velikih planova da ostanem ovdje. No 2000. sam upoznao svoju ženu i definitivno odlučio ostati.” Cooper je danas direktor investicijske kuće Poteza ventures koja se bavi ulaganjem u male, ali prosperitetne tvrtke. S obzirom na to da hrvatsko tržište nije veliko, a gospodarstvo još nije razvijeno kako bi trebalo biti, Cooper kaže da katkad razmišlja o tome bi li više postigao u poslovnom smislu da je odlučio živjeti u nekoj od razvijenijih zapadnoeuropskih zemalja: “Katkad se uhvatim u razmišljanju o tome da li bih bio uspješniji da sam umjesto u Hrvatsku otišao u Pariz ili London, no to prestane čim s prijateljima odem popiti kavu ili sok. Način i ritam života u Hrvatskoj je divan. Osim toga, Hrvatska se ipak razvija. Mislim da mogu poprilično dobro posvjedočiti o tome s obzirom na to da sam ovdje već više od deset godina. Hrvatska danas ne može se usporediti s Hrvatskom kakva je bila 1997. godine.”

Kao i većini stranih poslovnih ljudi koji dolaze živjeti i raditi u Hrvatsku, i Cooperu katkad smeta spora hrvatska birokracija i neambiciozno poslovno okruženje, no kaže kako je s vremenom naučio to prihvatiti.

Amerikanka Bess Laurence učiteljica je na Američkoj međunarodnoj školi u Zagrebu koju uglavnom pohađaju djeca diplomata i stranih predstavnika u Hrvatskoj. Tamo već četiri godine podučava djecu engleskom jeziku, a nakon radnog vremena i sama sjeda u školske klupe - na satovima hrvatskog. Želi naučiti jezik jer se potpuno udomaćila, posve neplanirano, budući da je njen prvi plan bio ostati u Hrvatskoj samo dvije godine i steći iskustvo u predavanju.

Američka učiteljica Bess Laurence je 26-godišnja nastavnica engleskog jezika u Američkoj međunarodnoj školi Zagreb koju pohađaju djeca diplomata i stranih predstavnika “Nakon magisterija u Bostonu, željela sam se maknuti od gužve i pritiska u Americi te otputovati u Europu. Na svom fakultetu sam predala prijavu za predavanja u inozemstvu i priželjkivala odlazak u neku od velikih zapadnih metropola poput Londona ili Pariza, ali budući da nisam imala prijašnjeg radnog iskustva, kao mogućnosti su mi ponudili Prag, Budimpeštu i Zagreb. O Hrvatskoj nisam znala mnogo, a o Zagrebu pogotovo, međutim nakon istraživanja na internetu prihvatila sam taj prvi učiteljski mandat. Nakon dvije godine mogla sam tražiti premještaj, ali ovdje sam sretna”, ispričala je Bess Laurence.

Kako je rekla, u Hrvatskoj je iznimno lako biti izvorni govornik engleskog, a ovdje je i bolji način života: “Vjerojatno je razlog što ne govorim bolje hrvatski to što svi razumiju engleski. Hrvatska je zemlja u kojoj stranci lako mogu naći poslovne prilike, a iako se mnogi ne bi složili sa mnom, mislim da je način života bolji nego u Americi. Naime, Hrvatska je zemlja u kojoj je lako brinuti se o sebi i jesti zdravo. Ljudi su aktivni i u dobroj formi, a većina se zdravo hrani jer postoji veliki izbor prirodnih proizvoda, kao i onih s manje masti ili zamjenskim šećerom. Meni je to jako važno, a cijenim i to što ljudi imaju vremena da sjednu na kavu nakon posla, uživaju u svom slobodnom vremenu. Novac jest važan, ali u Americi život ipak prolazi prebrzo. Više je rada, a manje društvenog života.”

Bess Laurence kaže kako joj se najviše sviđa društveni život jer cijeni ležernost i naviku ljudi da se nakon posla ugodno druže (na slici na tradicionalnom školskom balu)Bess Laurence kaže kako joj jedino nije po volji pad vrijednosti dolara koji, kaže, više pogađa Amerikance koji žive izvan SAD-a nego one u domovini. “Amerikanci u Europi prilično su frustrirani. Meni je plaća u dolarima, i iako raste otkako sam ovdje, osjećam da si mogu priuštiti sve manje stvari”, rekla je i dodala kako je osim platežne moći u Americi bolji šoping.

Još jedan američki poslovni čovjek koji već dugo živi u Hrvatskoj je Gavin Susman. Susman je bio jedan od prvih stranih investitora u Hrvatsku, a upravo prije nekoliko dana dogovorio je ulazak velikog američkog investicijskog fonda Warburg Pincus u vlasničku strukturu internetskog portala net.hr. Susman je u Hrvatskoj ulagao i u telekomunikacijsku industriju, te u medije, no kaže kako njegov dolazak ovamo u startu nije imao veze s potragom za profitom: “Prvi put sam u Hrvatskoj bio 1993. i odmah sam bio očaran njezinim prirodnim ljepotama. Odmah sam znao da sam otkrio magično mjesto. Doduše, tek sam 1999. počeo dulje boraviti u Hrvatskoj i tada sam shvatio najveću vrijednost te zemlje, a to su ljudi koji u njoj žive. Danas ovdje imam obitelj i prijatelje, te se osjećam stalnim dijelom Hrvatske.”

Posao i ljubav Gavin Susman u Hrvatsku je prvi put došao poslovno, ali je ostao zbog ljubavi i braka sa suprugom IvanomSusman se u Hrvatskoj oženio te kaže kako ne planira otići odavde. “Ne mislim se seliti natrag u SAD. Ipak, ako ikada dođe do toga, obećao sam si da ću što češće budem mogao posjećivati Hrvatsku za koju sam vezan poslovno, ali i emocionalno. Naravno, nedostaju mi obitelj i prijatelji iz SAD-a, ali i ovdje imam divne prijatelje. Kad bih se odselio nazad u SAD, oni bi mi nedostajali”, kaže Susman.

Zbog svih svojih pozitivnih iskustava koja je doživio u Hrvatskoj, Gavin Susman kaže kako bi svakome od svojih sunarodnjaka savjetovao da dođe živjeti ovamo. “Moja poruka svima je: Što čekate! Hrvatska je super bez obzira na to što želite. Ako želite opuštajući ritam života, Hrvatska je idealno mjesto. No i za poslovne ljude poput mene ovdje ima sve više mogućnosti za zaradu. Jasno, postoje i problemi, ali gdje ih nema? Stranci se u Hrvatskoj često znaju iznervirati sporim pravosuđem, kompliciranim poreznim sustavom i sličnim problemima, ali vjerujem kako će se i to u dogledno vrijeme riješiti.”

Slično mišljenje o hrvatskoj budućnosti imao je i Damir Vucić, izvršni direktor Američke gospodarske komore, kada se 1992. doselio u Hrvatsku. Bilo je to ratno vrijeme, a Vucić, Amerikanac hrvatskog porijekla, odrastao u Clevelandu, u državi Ohio, u Hrvatsku je došao da bi “pomogao Hrvatskoj u ratnoj situaciji”. Počeo je raditi u uredu za strane novinare za koje je prevodio te ih “vodio po terenu”, nakon čega je neko vrijeme radio za američku građevinsku tvrtku Bechtel. Kad je došao u Hrvatsku, imao je 27 godina i nije ni sanjao da će ovdje ostati do danas, oženiti se i imati djecu.

Hrvat iz Amerike se vratio u domovinu Damir Vucić, Amerikanac hrvatskog podrijetla, u Hrvatsku se doselio 1993. godine jer je želio pomoći u Domovinskom ratu“Motivacija za dolazak bilo je to što moja obitelj dolazi iz okolice Drniša koji je bio pod okupacijom, a ostala rodbina - osim roditelja koji su bili u Americi - bila je u izbjeglištvu. Nisam mogao mirno gledati što se tamo događa, a budući da nisam imao hrabrosti u ruke uzeti pušku, morao sam napraviti barem nešto, barem nekako sudjelovati. Zato sam došao volontirati, vodio sam novinare po terenu, i danas bih napravio isto. Možda bih čak i uzeo tu pušku.”

Od tada, kaže, nije razmišljao o povratku u SAD jer se tamo “nikad nije u potpunosti povezao s ljudima”, iako je tamo odrastao. Već 16 godina živi u Zagrebu, gdje je osnovao i obitelj, a za Hrvatsku kaže da je u njoj neusporedivo veća kvaliteta života nego u Americi.

Problem je slabi dolar u EuropiBess Laurence za sebe kaže da je prava Amerikanka - rođena je prije 26 godina u Oregonu, odrasla je u Coloradu, studirala je psihologiju u Pennsylvaniji, a prije Zagreba živjela je u Bostonu, u državi Massachusetts. Svome urođenom američkom “ja mogu” kojim pristupa svim problemima sada je dodala ležernost i spontanost naših krajeva. Jedino što joj smeta jest činjenica da je trenutačno vrijednost američkog dolara slaba.

Povratak zbog pomoći HrvatskojKada se prije 15 godina doselio u Hrvatsku, Damir Vucić nije znao da će ovdje i ostati. Kada je došao, želio je pomoći Hrvatskoj u Domovinskom ratu i zato je počeo raditi u centru za komunikaciju za strane novinare. Kasnije je radio za američku građevinsku kompaniju Bechtel, a danas je izvršni direktor predstavništva Američke gospodarske komore u Hrvatskoj. Kaže kako je Hrvatska mnogo mirnije mjesto za obiteljski život od SAD-a.

U Hrvatskoj od 1998. godinePastor protestantske Kristove crkve u Zagrebu Thomas Sibley došao je u Hrvatsku prvi put 1998., kao gost obiteljskog kampa koji je u Puli organizirala njegova crkva. Kako kaže, u Hrvatsku se zaljubio na prvi pogled i poželio doći ovdje živjeti. To se činilo nemoguće jer je njegova supruga Sandra u SAD-u imala vrlo uspješnu karijeru kao konzultantica za mnoge američke tvrtke, ali je posjetivši Hrvatsku na kraju ipak pristala. Danas oboje rade na Biblijskom institutu u Zagrebu, a Hrvatsku nazivaju svojim domom.

Hrvatima fali ambicijeJonathan Cooper smatra da bi Hrvatima dobro došlo više ambicioznosti i inovativnosti po kojoj su Amerikanci poznati. No istovremeno svi Amerikanci koji dolaze živjeti u Hrvatsku moraju je prihvatiti u cjelini kakva jest, sa svim njezinim prednostima i manama.

Biznis u telekomunikacijamaGavin Susman u Hrvatsku je prvi put došao 1993. i kaže da se odmah oduševio prirodnim ljepotama. Susman je bio jedan od prvih stranaca koji su svoj novac uložili u Hrvatsku. Ulagao je u telekomunikacijsku industriju i medije, a posljednji veliki posao sklopio je prije nekoliko dana, kad je svoj udjel u internetskom portalu net.hr prodao američkom investicijskom fondu Warburg Pincus. Kaže kako se ne planira odseliti iz Hrvatske, no ako se to dogodi, što češće će je posjećivati.