Emil Hirsch kao Speed Racer, mladi automobilistički as Braća Wachowski idu u red nezaobilaznih novih imena koja su snažno obilježila američki film proteklog desetljeća. Od početka kompletni autori svojih projekata (režiseri, scenaristi, producenti), isprva su surađivali s nezavisnim produkcijskim divom Dinom De Laurentiisom i tv mogulom Aaronom Spellingom, a potom s još jednim glasovitim nominalnim nezavisnjakom, Joelom Silverom, te klasičnim majorom Warner Brosom, uvijek uspjevajući zadržati kreativnu kontrolu nad vlastitim radovima. Prononsirani (lijevi i anarho) liberali konstantno su igrali oštro spram korporacijskog kapitala koji im financira filmove, svjesni da su mogućnosti otpora minimalne i prije ili poslije osuđene na uklapanje u matricu kapitalističkog moloha procesom neutralizacije borbenog potencijala, no isto tako svjesni da svojim djelovanjem šire prostor (društvene) slobode za proskribirane sadržaje, koliko god ti sadržaji istovremeno bili upitomljeni, a takvo, makar i uvjetno, širenje prostora slobode može pružiti neku utjehu.

Svi dosadašnji projekti Wachowskijevih bili su prekretnički. Debitirali su 1996. filmom “Bound” (“Preko svake mjere”), u kojem su tada aktualnu poetiku narativno kombinatornog krimića-trilera (s noir začinom) doveli do vrhunca, istovremeno ju garnirajući uzbudljivom i plemenitom lezbijskom linijom priče, s elaboriranošću i eksplicitnošću do tad neviđenom u “regularnom” filmskom svijetu. Tri godine potom braća su realizirala najspektakularniji SF od vremena “Ratova zvijezda (odnosno “Nove nade”) i, što je mnogo važnije, značenjski najintrigantniji još od vremena “2001. Odiseje u svemiru”. Riječ je, dakako, o znamenitom “Matrixu” i njegovoj koncepciji matrice, ultralucidnoj alegoriji o korporacijskom neoliberalnom kapitalizmu i konzumerističkoj ovisnosti, o svemoći i nedodirljivosti razuzdanog kapitalističkog monstruma čiji je najdublji temelj i uzrok nepobjedivosti u samoj ljudskoj prirodi.

Mesijansko-kršćanski momenti i dovođenje inovativne borilačke koreografije u SF kontekst (prije nego što su na Zapadu već zaboravljeni kineski borilački čarobnjaci iznova osvojili svijet “Tigrom i zmajem”), bili su samo neki od dodatnih slojeva ovog izuzetnog ostvarenja čija zvijezda nije mogla potamnjeti ni nakon dva manje zanimljiva nastavka. Ako su “Matrix Reloaded” i osobito “Matrix Revolutions” najslabiji dio trilogije, poljuljali povjerenje u kreativnu moć Wachawskijevih, “O za osvetu”, adaptacija kultnog anarhističkog stripa Alana Moorea i Davida Lloyda, raspršila je svaku sumnju. Braća doduše nisu režirala film (prepustili su taj ‘šljakerski’ dio posla svom asistentu Jamesu McTeigeu), ali kao scenaristi i producenti bili su dominantni autori tog najsmjelijeg uratka u povijesti filmova o superherojima, briljantno dizajnirane, poližanrovske antiutopijske priče o mračnom anarhoindividualistu koji se, za razliku od ostalih superheroja, nikad ne skidajući masku nesmiljeno bori protiv (totalitarnog) sistema i njegovih simbola, ne prezajući da u toj borbi na prijetvorno-okrutan način mobilizira dražesnu adolescenticu i učini je svojom dragocjenom pomoćnicom i platonskom dragom. Tri godine nakon “O za osvetu” i pet nakon što su zadnji put režirali (“Matrix Revolutions”), braća Wachowski pojavila su se s novim ostvarenjem, potpisujući ga kao režiseri, scenaristi i producenti.

Ikonografija različitih povijesnih razdoblja i žanrova“Speed Racer”, o njemu je riječ, prilagodba je nekoć u Americi iznimno popularne, istoimene japanske animirane serije glavnog autora Tatsuoa Yoshide, koja se u matičnoj zemlji, pod naslovom “Mahha GoGoGo” (izvorno ime glavnog lika bilo je Go Mifune, prema japanskoj glumačkoj legendi Toshiru Mifuneu), emitirala tijekom 1967. i 1968. godine, i koja se danas smatra ranim izdankom ili pretečom anime.
Taj proizvod namijenjen djeci i mlađim tinejdžerima u središtu je imao mladog automobilskog asa koji se u svakoj epizodi suočavao s različitim iskušenjima, uključujući korupciju i druge vidove kriminala, a stalni pobočni likovi bili su njegovi roditelji, mlađi brat i kućni čimpanza, djevojka Trixie i tajanstveni borac protiv kriminala Racer R. Braća Wachawski preuzeli su likove i temeljnu narativnu situaciju, no ono što ih je u svemu najviše zanimalo bila je antikorporacijska idejnost i mogućnost vizualne gozbe. Za razliku od ultrauglednih (neo)modernista poput recimo Aleksandra Sokurova, koji impresivnim vizualnim prosedeom pokušavaju dati dublja značenja često banalnim, ali silno pretencioznim (proto)pričama svojih filmova, Larry i Andy Wachowski “Speed Racerom” uvrštavaju se među one poštene (post/neo/pop)moderniste koji ne skrivaju da im je priča ponajprije polazište za ‘pravu stvar’, tj. vizualno-dizajnerske egzibicije.

Za njih je stoga dobro da fabula bude što jednostavnija, pa ako treba i svedena na opća mjesta, jer upravo takva bit će u skladu s planiranim vizualnim vatrometom, što je posve na tragu klasika nijemog filmskog razdoblja poput recimo Ejzenštejna ili Langa.

Dakako, velika većina kritičara (njihove recenzije o tome već svjedoče) u “Speed Raceru” vidjet će samo banalnu, superproduciranu zabavu za djecu i adolescente, nesposobni osjetiti, a onda i racionalno spoznati, vizualnu genijalnost Wachawskijevih kao vrhunski artizam usporediv kako s majstorstvom velikana nijemog filma, tako i likovnjačkog pop-arta. Umjesto da poput Sokurova prodaju maglu ispod sjajnog slikovnog pokrova, bez ikakva dubinskog pomaka spram duha vremena od prije 40-ak godina, braća Wachowski nesputano se i radosno igraju tehničko-dizajnerskim mogućnostima današnjice, ali i suodnosom vizualnog stila i naracije te žanrovima, stvarajući poput Tima Burtona izvanvremenski svijet djela koji uključuje ikonografije različitih povijesnih razdoblja (i žanrova), ali i koji je sazdan od postupaka znalački i samosvjesno preuzetih iz prebogate riznice filmske prošlosti te usklađenih s današnjim duhom vremena.

Apsolutno je fascinantno kako Wachowskiji u ranoj sekvenci filma rješavaju problem upoznavanja gledatelja s pretpoviješću radnje i likova virtuozno kombinirajući sadašnjost s flashbackovima i flashforwardima, koristeći ‘starinsku’ metodu dvostrukih ekspozicija i dovođenja u isti dramski prostor dva različita vremena, što može pobuditi asocijacije u rasponu od Langova “M-a” do Sjöbergove “Gospođice Julije”, ili kako tipičnom postmodernističkom logikom spajaju takav par excellence modernistički senzibilitet s (obiteljskim) sentimentalizmom Johna Forda, sve aromatizirajući najboljim camp preljevom (u vizualnom smislu posreduje ga ultraintenzivan kolorizam, a posebno su dojmljive platonske ljubavne scene Speeda i Trixie u okružju crvenih cvjetova, što može prizvati fascinantne cvjetne prizore nježnih zaljubljenika iz Stroheimove “Svadbene koračnice”, gotovo zaboravljenog bisera nijemog razdoblja).

Pregršt nenabrojivih optičko-montažnih senzacija “Speed Racera” pružit će silan užitak svakom bezpredrasudnom pokloniku vizualnog larpurlartizma, pri čemu glavni premaz čini nevjerojatan dizajn temeljen na artificijelnoj vizualnoj ekspresivnosti kompjuterskih igrica, za što velike zasluge idu glavnom scenografu iliti produkcijskom dizajneru Owenu Patersonu (genijalac koji je zaslužan i za trilogiju “Matrix” te “O za osvetu”), te direktoru fotografije Davidu Tattersalu (snimio sva tri prequela “Ratova zvijezda”).

Idejni plan filma, pak, ima okosnicu u afirmaciji kreativne nezavisnosti odnosno umjetnosti (Speed je “umjetnik” autotrka) naspram beskrupulozne korporacijske opsjednutosti monopolnom ekonomijom i profitom, čime braća Wachowski nastavljaju bockati današnji Hollywoood kao dio šire korporativne kulture, a možda i samog Georgea Lucasa kroz lik glavnog negativca Royaltona, koji poput Lucasa tvrdi da je usprkos tome što je postao moćni korporativac ostao nezavisan. Ukratko, jasna i jednostavna (antikorporacijska) idejnost spojena sa zadivljujuće raskošnom oblikovnošću čini “Speed Racer” izuzetnim ostvarenjem kakvo u žanru (obiteljskog) fantastičnog filma za djecu i mlade vjerojatno nije viđeno još od “Čarobnjaka iz Oza”, a braću Wachowski potvrđuje kao jedne od najvažnijih sineasta današnjice.