Zoran FerićU nagloj evoluciji španjolske zakonodavne prakse koja se tiče reguliranja odnosa Španjolaca i Španjolki prema životinjama pronađena je karika koja nedostaje: veliki čovjekoliki majmun. Dan kad je španjolski parlament dao ljudska prava majmunima doista je, kako tvrdi španjolski redatelj Pedro Pozas, povijesni datum. I ne samo za španjolsko zakonodavstvo, nego možda i za druge europske demokracije koje su, eventualno, sklone povesti se za ovim primjerom i dati svojim majmunima pravo na život i slobodu. Dosad su, naime, postojale samo dvije velike skupine živih bića koja nisu ni biljke ni mikrobi: ljudi i životinje. Sad se odjednom bića koja nisu ni biljke ni mikrobi pravno dijele na ljude, velike čovjekolike majmune i životinje. Ljudi i majmuni imaju pravo na život i slobodu, a životinje su i dalje za jelo, kućne ljubimce i znanstvene pokuse. Živko Kustić osvrnuo se u svojoj Jutarnjoj propovijedi na ovu rezoluciju kojom je parlamentarni Odbor za zaštitu okoliša pozvao Španjolsku da se ravna prema Great Apes Projectu koji okuplja ljude iz znanosti i kulture koji smatraju da bi naši najbliži srodnici u životinjskom svijetu trebali imati prava koja su dosad bila rezervirana ekskluzivno za ljude.

Kustić se tako osvrnuo na stanje koje je sa stajališta svećenika i vjernika krajnje apsurdno, a to je da veliki majmuni imaju pravo na život, a nerođena djeca nemaju. Iako nipošto ne spadam u one koji smatraju da valja ukinuti pravo na pobačaj, štoviše, zalažem se za to pravo, moram priznati da to što majmuni imaju zakonsko pravo na život, a ljudi nemaju, upozorava na još jedan od zabrinjavajućih apsurda kojih je sve više u ovoj našoj civilizaciji i s kojima se susrećemo gotovo svakodnevno. A pomalo i iritira to što čovjek uzima samoga sebe kao mjeru svih stvari i po toj mjeri prosuđuje i procjenjuje prirodu oko sebe. Kad daje pravo na život i slobodu, daje ga sebi sličnima. Kad želi biti dobar i ne ubijati životinje radi hrane, kao kriterij za bića koja može ubijati i jesti opet uzima sebe i složenost svog organizma. Ne jede slične sebi, pa čak ni životinje, ali jede kelj i blitvu, iako ne zna pati li blitva kad se kuha, boli li kelj kad ga sijeku.

Ukratko, čovjek je još uvijek krvoločna zvijer, a civilizacija mu je nametnula još i niz licemjernih strategija za umirivanje savjesti. Međutim, u kontekstu ljetne razbibrige i odmaranja od nogometa ova priča, priznajem, djeluje simpatično i pomalo luckasto, a kad se tako ponaša parlament jedne velike europske zemlje, to i taj parlament čini simpatičnim. A Španjolsku odjednom pretvara u liberalnu zemlju koja se podjednako ozbiljno nosi s vlastitom tradicijom ubijanja životinja radi zabave na koridama i čvrstim konzervativnim naslijeđem što ga je u toj zemlji ostavila Katolička crkva. Stoga očito postoje dobri i politički motivirani razlozi da majmuni dobiju ljudska prava. U čitavoj toj stvari mene muči jedan drugi apsurd. Apsolutno se mogu složiti s tim da veliki majmuni dobiju ljudska prava, ali gorak okus u ustima ostavlja činjenica da se to radi u svijetu u kojemu je opet sve više robova, ljudi koji nemaju ni pravo na život, a kamoli na slobodu.

Ropstvo nije danas zanemarivi socijalni atavizam u srcu Afrike ili Azije, nego planetarni problem. Uzme li se u obzir da su krajnja odredišta suvremenih robova veliki gradovi najrazvijenijih zemalja Europe i Amerike, priča o ležernosti i simpatičnosti, ova zeleno obojena storija o tužnim očima našeg malo dlakavijeg brata iza rešetaka kaveza djeluje gorko. Ne želim reći da velikim majmunima ne treba dati prava, pa i pravo na slobodu, ali me užasava civilizacija u kojoj je gorila simpatičniji od djevojčice iz Tajlanda ili Nepala. Užasava me situacija u kojoj ljudi žaleći gorile prolaze pokraj velikih kuća u kojima su zarobljene djevojke iz siromašnih zemalja koje gotovo legalno prodaju po bordelima Zapada. Legalizacija prostitucije u pojedinim zemljama nije donijela napredak kakav se očekivao. Robovlasničke metode danas su nešto sofisticiranije nego prije dvije tisuće godina, ali utoliko i monstruoznije. Zasužnjenim ženama danas uzimaju i život i slobodu, stavljaju ih u paklene uvjete rada i seksualnoga opsluživanja, a životni vijek im je kratak.

U našim velikim gradovima supostoje dva paralelna svijeta, udaljeni jedan od drugoga hiljadama godina. Svijet surovih robovlasničkih odnosa, u kojemu vlada sirova sila šake i revolvera, i svijet onih koji vjeruju u neotuđiva ljudska prava, prava životinja, političku korektnost, prava žena, manjina i homoseksualaca. Ti svjetovi kao da jedan drugi ne vide, kao da je među njima neprozirna barijera, kao da supostoje u različitim dimenzijama. Oba su svijeta posljedica i simptom povijesnoga trenutka u kojemu živimo i stanja svijesti što ga produciraju sveopća vladavina kapitala i privid demokracija u kojima živimo. Jer čitava ova lijepa priča o ljudskim pravima, o čuvanju prirode i životinja, o pravima žena i djece samo je šarena kamuflaža za brutalne odnose u kojima smo prisiljeni živjeti. Razvijeni svijet pronašao je niz strategija kojima pred samim sobom prikriva tu brutalnost, a vlastite ruševine prekriva lijepim fotografijama velikih plakata. Rezolucija španjolskog parlamentarnog odbora nije ništa drugo nego jedna takva slika za kamuflažu. Što o ljudskim pravima majmuna misli maloljetna robinja iz Gane koju su albanski mafijaši preprodali u frankfurtski bordel?