Majstor za mange-Ken Sulimanović Kusumoto dobro poznaje japansku kulturu mangi i japanski jezik i izdavači iz Japana su pristali da on za Algoritam prevodi mange na hrvatskiNedavno su i u Hrvatskoj počeli izlaziti japanski stripovi mange, trenutačno jedni od najpopularnijih stripova na svijetu sve češće smatrani društvenim fenomenom. Počeo ih je u tjednom ritmu izdavati Algoritam, a po uzoru na Japan mogu se kupiti ne samo u knjižarama nego i na kioscima i u trgovinama - tamo se mange prodaju gotovo svuda: od kioska, tržnica i dućana s mješovitom robom pa do specijaliziranih dućana koji prodaju samo tu vrstu stripa i kafića u kojima se po satu plaća čitanje mangi. Čitaju ih svi uzrasti i profili ljudi, što je najvidljivije u japanskim vlakovima i metrou, a na tržištu tih stripova okreću se milijarde dolara - tjedna zarada od prodanih mangi u Japanu veća je od godišnje zarade prodaje svih stripova zajedno u cijelom SAD-u. U posljednjih 10 godina mange su stekle golemu popularnost i u ostatku svijeta; izlaze na većini svjetskih jezika, a u mnogim zemljama je, kao i u Japanu, vrlo razvijena i proizvodnja popratnih artikala: igrački, lutaka, kompjutorskih igara, karata.

Specifične su po likovima s velikim, bademastim očima koje se u Hrvatskoj moglo vidjeti u japanskim animiranim filmovima zvanim anime, koji najčešće nastaju na temelju uspješnih mangi. Mange imaju 200-tinjak stranica crno-bijelih crteža i čitaju se zdesna nalijevo, a u Japanu se rade za svakoga: za djevojčice i dječake, muškarce i žene, poslovne ljude, umjetnike, ljubitelje erotike i pornografije, homoseksualce, pedofile. Govore o zaljubljenim srednjoškolkama, robotima i izvanzemaljcima, povijesti svijeta, Japana i planeta Zemlje, sportu, seksu, demonima, životinjama - svemu čega je moguće dosjetiti se. Česti likovi su im poznate japanske školarke u vrlo kratkim suknjicama - školskim uniformama, bilo da se radi o ljubavnim pričama namijenjenim srednjoškolkama ili mekoj pornografiji. Upravo su erotske mange proslavile tu vrstu stripa izvan Japana i često su prva asocijacija na ime tog stripa. Drugim kulturama su neobične i možda baš zato toliko zanimljive jer su ženski likovi vrlo mladoliki - za europske pojmove infantilni - no često s vrlo diskretno ali jasno istaknutom seksualnošću. Uzrok tome mogao bi biti u tradiciji, jer je u Japanu tek 1997. zabranjen seks s djecom ispod 18 godina - dotad je dobna granica bila 13 godina.

---

Iako se objavljuju u većini europskih zemalja, u Hrvatsku je mange bilo teško dovesti. O tome govori 27-godišnji KenMANGA stripovi toliko su popularni u Japanu da se rade za svačije interese - za djevojčice, dječake, ljubitelje romantike ili erotike - a iz njih se razvila čitava industrija popratnih proizvoda: lutki (na slici), kompjutorskih igara, karata i animiranih filmova Sulimanović Kusumoto, Japanac po majci rođen u Hrvatskoj, urednik Algoritmovih izdanja mangi i njihov prevoditelj.

“U Algoritmu su još prije pokušali dogovoriti izdavanje mangi, ali nisu uspjeli. Hrvatska je malo tržište i japanskim izdavačima se ne isplati riskirati da potpišu ugovor s kućom koja će mange loše prevesti. Brend im je jako važan i žele održati nivo, a osramotiti se u Hrvatskoj im je mnogo veća šteta od novca koji mogu zaraditi na ovako malom tržištu - ipak su mange u zadnjih 10 godina najbrže rastuća tiskovna industrija u svijetu. Zato im je bilo bitno tko će mange prevoditi na hrvatski i koliko on pozna japansku kulturu. No nakon što su me upoznali i vidjeli kako stojim s japanskim jezikom i kulturom ipak su pristali.”

Ken Sulimanović Kusumoto je nakon završene VII. gimnazije u Zagrebu otišao u Japan u sklopu jednog programa razmjene učenika, a tamo je dobio posao prevoditelja u japanskom nogometnom klubu Gamba Osaka gdje su igrali hrvatski nogometaši Nino Bule i Mirko Hrgović. Kao prevoditelj radio je i za hrvatsku reprezentaciju prilikom SP-a u Japanu i Koreji 2002., 2003. je prešao u klub Hiroshima gdje je igrao bivši hajdukovac Tomislav Herceg, a nakon toga do 2006. radio je za japansku reprezentaciju kad je kao izbornik u nju došao bivši trener Cibone Željko Pavličević. Kad se vratio u Hrvatsku, ostvario je, priča, san svoje majke Emi Kusumoto:

“Ona je još prije 30 godina željela u Jugoslaviju dovesti mange, koje je obožavala. S mojim pokojnim ocem Đurom upoznala se u Japanu, gdje je on kao magistar Veterinarskog fakulteta želio doktorirati na bolestima riba u zemlji u kojoj je marikultura najrazvijenija na svijetu. Zaljubili su se i nakon tri mjeseca vjenčali te nakon manje od dvije godine došli živjeti u Hrvatsku. Bila je tek treća Japanka u Hrvatskoj i čim je došla rekla je: ‘Pa tu nemaju mangi!’ i odlučila ih početi prevoditi. Počela je pregovarati s nekim japanskim izdavačima, ali zbog tehničkih problema to nije realizirano. U međuvremenu je počela raditi kao profesorica japanskog jezika u zagrebačkim gimnazijama i školama stranih jezika i više za to nije imala vremena. No nikad nije odustala od toga i kad sam se vratio iz Japana, rekla mi je da je razgovarala s Algoritmom te da oni već dulje vrijeme žele izdavati mange, ali budući da ona nema vremena, pomislila je da bih to mogao raditi ja. Želio sam, ali nisam ni sanjao da bi to bilo u ovim gabaritima; svaki mjesec četiri izdanja.”

JAVNE KUPELJI često su mjesto radnje u mangama, s obzirom na stoljetnu japansku tradiciju javnih kupalištaZa Algoritmova izdanja kaže da su za početak krenuli sa serijalima za mlađe i starije djevojčice i dječake, od kraja osnovne pa do srednje škole: “Oštrica besmrtnika” govori o besmrtnom samuraju u borbi protiv zla, “Negima!” o 10-godišnjem čarobnjaku koji radi kao profesor u ženskoj gimnaziji, “Slatke čarolije” o mladim čarobnicama, a “Momo - preplanula djevojka” ljubavna je priča jedne srednjoškolke. O kultu kratkih školskih uniformi u Japanu te čestim škakljivim prizorima u mangama za mlađe Kusumoto kaže: “Te su uniforme najnormalnija stvar u Japanu i sve ih djevojke nose. Svaka škola koja drži do sebe ima propisanu dužinu suknje, ali cure kao cure u tim godinama prkose propisima i vrlo često podvrnu uniforme i naprave od njih minice. Drugim riječima, u Algoritmovim mangama za tinejdžere kao što su ‘Momo’ i ‘Negima’ jednostavno se vidi današnji Japan: mini suknje su tamo svakodnevica, kao i česte scene obnaženih djevojaka u kupalištima koje su za nas u Hrvatskoj možda škakljive. Japanci imaju tisućljetnu tradiciju javnih kupališta i njima je to normalno, dok su se u Hrvatskoj tek nedavno pojavili wellness centri.

Ukratko, dosta stvari u tim mangama bi se moglo krivo protumačiti, ali su sve one najnormalniji dio japanskog života. Seks se tamo ne percipira kao grijeh, niti je ikad bio tabu. Katolička crkva nije toliko jaka u Japanu i poimanje seksualnih sloboda je drukčije nego u konzervativnim sredinama poput Hrvatske. Japan je jednostavno u svemu puno ispred Hrvatske pa tako i po slobodi izražavanja i toleranciji. Za razliku od nas, koji smo imali i komunizam i Domovinski rat, Japanci su nakon Drugoga svjetskog rata krenuli uzlazno i više nisu stali. Oni su u svemu ispred nas, od tehnologije do slobode ponašanja. To se najbolje vidi u odijevanju; Tokio ima četvrt Harajuku u kojoj se okupljaju ekstremno odjeveni mladi, što se u Hrvatskoj ne može ni zamisliti. Svaki Hrvat koji tamo dođe se šokira. Naravno, tome se iščuđavaju i stariji Japanci, konzervativaca i tradicionalista je mnogo u Japanu.”

Japanci su općenito poznati po bizarnim fetišima i nevjerojatno razvijenoj seks-industriji i moglo bi se zaključiti da se toKEN SULIMANOVIĆ KUSUMOTO s obitelji: majkom Emi i braćom Tomislavom, Nikijem i Đurom odražava u mangama. No Ken Sulimanović Kusumoto za to ima čisto ekonomsko objašnjenje: “U Japanu živi 125 milijuna ljudi od kojih si većina može priuštiti nešto što voli, neki svoj fetiš: zato svatko tko napravi nešto što će platiti barem jedan posto Japanaca već je napravio biznis. Zbog toga u Japanu ima za svakoga sve - za što god postoji kupac postoji i proizvod. Isto vrijedi i za mange: godišnje se u Japanu tiskaju milijuni različitih primjeraka mangi i svaka tematika može naći dovoljan broj kupaca. Zato je glupo isticati mange za ljude s neuobičajenim seksualnim preferencijama kao nešto posebno, kad to vrijedi za sve vrste proizvoda i usluga u Japanu - postoje mange i za one koji vole kuhanje. Jednostavno je teško sjetiti se neke teme o kojoj ne postoje mange.”

No zanimljivo je da u Japanu, unatoč tim slobodama, postoji cenzura. Playboy je, priča Kusumoto, sablažnjivo čitati u javnosti, a kod američkih izdanja koja se uvoze na carini se cenzuriraju mjesta na kojima se vide intimni dijelovi tijela. Isto vrijedi i za mange: nikad se ni u jednom japanskom izdanju ne mogu vidjeti ni intimni dijelovi tijela, niti snošaj - to je zakonom zabranjeno. Zbog toga postoje crtači koji originalne erotske mange dorađuju docrtavajući spolne organe, pa i sam seksualni čin.

ZA DJEČAKE Algoritam izdaje serijal 'Oštrica besmrtnika', o besmrtnom samuraju u borbi protiv zlaČetiri mange mjesečnoIzdavačka kuća Algoritam mjesečno izdaje četiri izdanja mangi: 'Negimu!', 'Oštricu besmrtnika, 'Momo - preplanulu djevojku' i 'Slatke čarolije', namijenjene osnovnoškolskom i srednjoškolskom uzrastu.