Objavljeno u Nacionalu br. 660, 2008-07-08

Autor: Damir Radić

Film

Nasilje je korisno i pravedno

'Tražen' je kao verzija 'Kluba boraca' lišen ironije na mačizam

ANGELINA JOLIE kao Fox, naoružana neobičnom pucaljkom u filmu 'Tražen' redatelja Timura BekmambetovaANGELINA JOLIE kao Fox, naoružana neobičnom pucaljkom u filmu 'Tražen' redatelja Timura BekmambetovaOvogodišnji srpanj u Hrvatskoj protječe u znaku ruskog filma: jedna od najvećih i najznačajnijih svjetskih kinematografija slavi svoju stogodišnjicu, a Motovun Film Festival tim je povodom u Zagrebu organizirao ciklus suvremenog ruskog filma, dok je prava poslastica sačuvana za sam festival na motovunskom brdu - retrospektiva ruskog filma (pret)sovjetskog razdoblja, među kojima će se naći i raritetni radovi autora poput Jevgenija Bauera, Borisa Barneta i Alekseja Germana.
Ruska kinematografija u raznim se razdobljima mogla podičiti velikim sineastima, a novi procvat doživljava na početku ovog stoljeća, kad se javio niz svježih autora, među kojima je najpoznatiji tvorac “Povratka” Andrej Zvjagincev. U ovoj novoj generaciji uočava se i ranije rijetka težnja za komercijalnim prodorom na zapadno tržište, a tu najjače rezultate postiže Timur Bekmambetov, ruski Kazahstanac koji je s tzv. vampirskom duologijom “Stražari noći” (viđena i u nas) i “Dnevna straža” rušio rekorde gledanosti u Rusiji, ali i polučio izvanredan odaziv publike na inozemnom tlu.

Timur Bekmambetov, rođen i odrastao u Kazahstanu, školovan u Moskvi i Taškentu, afirmirao se već prvim “pravim” (ratnim) filmom “Pešavarski valcer” iz 1994., koji je kao 23-godišnjak napisao i režirao s Genadijem Kajumovom, i koji je na uglednom festivalu u Karlovym Varyma nagrađen za najbolju režiju. Nešto ranije Bekmambetov i Kajumov debitirali su ratnom akcijskom dramom “Bijeg iz Afganistana”, no taj je film ostao nepoznat sve do 2002., kad ga je kultni “kralj B produkcije” Roger Corman nasinkronizirao na engleski te objavio na sjevernoameričkom videotržištu. Oni koji su ga vidjeli kažu da je riječ o jedva gledljivom eksploatacijskom ostvarenju koje je Corman objavio nakon što je godinu ranije omogućio Bekmambetovu anglofoni debi filmom “Arena”, rusko-američkim remakeom istoimena američko-talijanskog uratka iz 1974. Bekmambetovljev remake “spektakl” je s bivšim Playboyevim zečicama kao gladijatorkama u doba starog Rima, a kritičari su ga opisali kao nepotrebno ambicioznu trivijalu sumanutih vizualnih rješenja. Neuspjeh nije obeshrabrio Kazahstanca, a nagrada za upornost i vjeru u vlastitu kreativnost stigla je 2005. senzacionalnim odjekom spomenutih “Stražara noći”, prvog dijela planirane trilogije po romanima zemljaka mu Sergeja Lukjanenka.

Taj spoj SF-a i horor-fantasyja uspoređivan je s “Matrixom”, “Ratovima zvijezda” i “Gospodarom prstenova”, a njegov silan uspjeh kod publike i kritike potpisnika ovih redaka ostavio je osupnutim s obzirom na izrazitu narativnu nesuvislost i vizualnu kaotičnost filma, kojima osebujnost realističke ruske ambijentacije nije bila dostatna protuteža. Nastavak “Dnevna straža” iz 2006. nije ponovio odličan inozemni rezultat prethodnika, ali je zato zaradio dvostruko više od njega u ruskoj kinodistribuciji, no već sljedećim filmom “Ironija sudbine 2”, nastavkom ultrapopularne romantične komedije “Ironija sudbine”, televizijskog novogodišnjeg filma iz 1975. koji (je) za (post)sovjetske gledatelje ima(o) slično značenje kao “Divan život” za američke, Bekmambetov je postavio novi rekord - više od milijardu i 220 milijuna rubalja utrška u ruskim kinima! Bilo je jasno: došlo je vrijeme za drugi pokušaj proboja u anglofone filmske vode, ali ovaj put iz mnogo bolje pozicije. Za hollywoodske studije Bekmambetov više nije bio provincijski anonimac koji traži priliku u eksploatacijskim produkcijama, nego hitmaker jedne od najmnogoljudnijih zemalja svijeta, autor koji iznova propulzivnom fantastičnom žanru može donijeti osobnost i svježinu ne ugrožavajući komercijalne izglede.

I tako je angažiran kao režiser prestižne hollywoodske produkcije čiji se budžet procjenjuje na 120 milijuna dolara. Riječ je o filmu “Tražen”, prilagodbi popularnog strip-serijala Britanca Marka Millara i Amerikanca J. G. Jonesa, očito nadahnutog Fincherovim “Klubom boraca” odnosno njegovim romanesknim predloškom, djelom Chucka Palahniuka. Slično “Klubu boraca”, “Tražen” u središte postavlja mladog poslovnog čovjeka (utjelovljuje ga James McAvoy, nositelj glavne uloge u “Posljednjem škotskom kralju”), izložena konstantnom stresu koji pokušava neutralizirati prekomjernom konzumacijom antidepresiva.

Ima zgodnu curu koja je njime nezadovoljna i vara ga s njegovim najboljim prijateljem koji ga pokroviteljski iskorištava, šefica mu stalno kvoca sa svojim zahtjevima, a on bi samo da ga svi ostave na miru i prepuste snu u skromnom stančiću pokraj željezničke pruge (ovo je moment koji više priziva nižestaleški “Trainspotting” od yuppiejevskog “Kluba boraca”). A onda mu jednog dana pristupa atraktivna mlada žena naoružana neobičnim pucaljkama, ultracoolerskim autom i radikalnim seksepilom (Angelina Jolie), te ga povede u neki sasvim drugi svijet (u “Klubu boraca” junakov susret s posebnom ženom također je bio početak prekretnice).

Preciznije, odvede ga u središte Bratstva, tisućljetne organizacije ubojica ekstremno izoštrenih osjetila (tu je već utjecaj “Matrixa”) pod vodstvom mudra starijeg muškarca (Morgan Freeman), koji iz tkanja impozantna tkalačkog stana putem binarnih kodova iščitava imena onih koje je Sudbina odredila za odstrel, a to su nesumnjivo sami zlikovci. Ili su barem u to pripadnici Bratstva uvjereni, prepuštajući sve interpretacijske ingerencije, a time i svu moć, svom vođi, kao u svakoj sljedbi koja se sastoji od pastira i stada, pa bilo to stado i čopor sastavljen od vukova, jer svako, pa i elitno krdo, dubinski računa s ovcama. Da skratim, protagonist iz frustrirana i neurotična antijunaka prerasta u superiornog killera, dakle junaka, a njegov je trijumf potpun kad mu bivša djevojka povjeruje da je fucker, jer ga je pred njom poljubila ona radikalno seksepilna cura s početka priče. Do kraja filma bit će još puno akcije i nasilja, ali protagonist je svoju, kako se to voli reći, ultimativnu mušku fantaziju već ostvario (killer + fucker = real man, otprilike kao u “Klubu boraca”), iako je, ironija koju je malo tko ili nitko zamijetio, njegov fuckerski udio u zlatnom standardu ostao nerealiziran (odnosno tek potencijalno, platonski prisutan); naime, od neprestanog treninga za ubijanje, traganja za metama i samog ubijanja, a u završnici bijega od ubojica i obračuna s njima, naš se junak nije stigao realizirati kao jebač. Iako je ironija jasna, a fini humorni pomak prožima cijeli film, kritičar Village Voicea svoju je interpretaciju efektno zaključio opisom “Traženog” kao verzije “Kluba boraca” lišene ironije na mačizam (vjerojatno samo stoga što Bekmambetov nema tako prestižno zaleđe kao Fincher).

No to je sitnica u odnosu na prezir koji je prema filmu iskazao kritičar Guardiana, označujući ga kao “otvoreno i gorljivo” mizogin jer je junakova šefica neugledna odeblja kučka, a cura zgodnička praznoglava “kurvica”, dok se lik Angeline Jolie otpisuje kao zapravo muškarac u ženskom tijelu, iako je riječ o karakteru u najboljoj tradiciji snažnih “žena-ratnica” koje su neke bitne feministice nekad jako voljele.

Istina je međutim (prisvojit ću sebi pravo konačne interpretacije kako je i red u prostoru vlastite kolumne) da je “Tražen”, nakon neugodnog iskustva sa “Stražarima noći”, iznenađujuće dobar film za Timura Bekmambetova, uradak u kojem su ga hollywoodska produkcijska logika i američki scenaristički zanat natjerali na nesvojstvenu mu izlagalačko-izričajnu disciplinu što mu je samo koristila, omogućivši da dobre strane njegova filmovanja (dar za vizualne senzacije i naturalističku ambijentaciju, sklonost filozofičnosti) u suvislom kontekstu dođu do izražaja. Naposljetku, nije mala stvar u hollywoodskom debiju ostvariti film koji ulazi u gornji dom suvremene produkcije o superherojima, a “Tražen” to svakako jest. Prigovor o mizoginiji je naravno besmislen, a ni onaj o afirmaciji mačizma ne stoji previše, jer nije svako stjecanje samopouzdanja oslonjeno na razvijanje nasilničkih vještina automatski mačizam. Uostalom, u našoj civilizaciji opterećenoj logikom političke korektnosti i nasljeđem pacifizma prečesto se zaboravlja koliko nasilje može biti korisno i pravedno.

Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika