Objavljeno u Nacionalu br. 660, 2008-07-08

Autor: Dean Šoša

Video

Realizam bez magije

'Devet života' Rodriga Garcíje sastoji se od devet kratkih priča iz svakodnevice, a nedostaje mu duha da bi zaživo kao umjetničko djelo

Žene su glavni likovi u svih devet priča filmaŽene su glavni likovi u svih devet priča filmaVeliki Alfred Hitchcock govorio je kako ga ne zanimaju takozvani “komadići stvarnosti” jer ne želi gledateljima uzimati novac za nešto što mogu gledati svakoga dana oko sebe besplatno. Rodrigo García filmom “Devet života” čini upravo to, naplaćuje kinokartu, odnosno DVD rentu za kratke pričice iz svakodnevnih života devet žena, koje bi mogle biti naše susjede. Sve priče odvijaju se u realnom vremenu radnje i svaka zauzima tek jedan, malo podulji kadar, kako bi dojam “stvarnosti” u njima bio što manje narušen. Bivši ljubavnici (Robin Wright Penn i Jason Isaacs) sretnu se u šoping centru i obnavljaju sjećanja na burnu i davno prošlu vezu. Jedna žena (Kathy Baker) strahuje pred suprugom (Joe Mantegna) uoči operacije na dojci. Jedna od junakinja (Elpidia Carrillo) se nalazi u zatvoru, koji doduše još uvijek nije naša svakodnevna lokacija, a s drugom (Ammy Brenneman) želi spavati bivši dečko na sprovodu njegove supruge, no ni to danas više ne djeluje toliko neobično. Nekoliko žena i jedan muškarac gostuju i u drugim pričama. Sve su “obične” osim posljednje, u kojoj majka vodi kći na piknik na groblje.

Hitchcock je, naravno, bio isključiv. Brojni veliki filmovi prikazuju upravo “komadiće stvarnosti”, koji napisani i režirani u velikom stilu mogu djelovati uzbudljivo koliko i bijeg Caryja Granta kroz kukuruze pred zrakoplovom u Hitchcockovu remek-djelu “Sjever-sjeverozapad”. Ipak, film Rodriga Garcíje kao da daje za pravo starom majstoru. Naime, od svih 9 priča uvjerljivo je najbolja posljednja, jedina koja ne teži realizmu nego se razotkriva kao fantazija. Priča o pikniku majke i kćeri na groblju, s izvrsnima Glenn Close i Dakotom Fanning, zanimljivija je i emotivnija od svih ostalih osam priča zajedno.
Objašnjenje za to možda možemo potražiti u redateljevoj obiteljskoj tradiciji.

Naime, Rodrigo García je sin Gabriela Garcíje Márqueza, vjerojatno najuglednijeg latinoameričkog pisca. Predstavljati muškarca na pragu 50-ih godina (rođen 1959.) kao nečijeg sina možda je pomalo neukusno, no redateljevo podrijetlo ovoga puta možda i nije posve nebitno za njegovu poetiku. Debitiravši 2000. godine hvaljenom i uistinu impresivnom mozaičnom dramom “Na prvi pogled”/’’Things You Can Tell Just by Looking At Her”, skrpanom od 5 priča, bivši snimatelj García predstavio se kao ambiciozni “realist”, objektivni promatrač raznih ženskih svakodnevica, što je potvrdio sljedećim filmom “Ten Tiny Love Stories”, djelcem sastavljenim od monologa deset različitih žena. Iako je u prvom filmu dao efektnu posvetu ocu i njegovu ključnom romanu “100 godina samoće”, García je u svim filmovima od oca zapravo nastojao pobjeći. Sinov ozbiljan ton i težnja k oporom realizmu dosad su bili u totalnoj suprotnosti s razigranim očevim književnim svijetom i takozvanim “magijskim realizmom”. Sve do posljednje priče filma “Devet života”, koja ukazuje na to da bi realizam Garcíje juniora mogao možda dobiti epitet “magijski”.
Biografsko tumačenje umjetnosti davno je izašlo iz mode, no filmu “Devet života” upravo nedostaje malo očeve “magije”, od koje sin nastoji pobjeći, kako bi zaživio kao pravo umjetničko djelo. Naizgled, redatelju nemamo što puno prigovoriti. Sve su priče gledljive, kamera fascinantna, a glumci odlični. Ipak, film vapi za duhom koji bi od pristojno osmišljene stilske i dramaturške pomodnosti napravio pravu umjetnost. Šteta, jer u svakoj priči nazire se mogućnost da ona iz običnog komadića stvarnosti preraste u neobičan - zanimljiviji, duhovitiji i emotivniji od onih koje García prikazao.
Ovako, “Devet života” ponajprije ostavlja dojam eksperimenta radi eksperimenta. Iako bi sve one koji ovaj film proglašavaju zanimljivim eksperimentom trebalo upitati gdje je tu eksperiment? Realizacija desetominutnog kadra sigurno nije jednostavan posao, no već odavno nije niti eksperiment. Isto vrijedi i za mozaičnu dramaturgiju Rodriga Garcíje, prožetu Carverovim literarnim i Altmanovim filmskim utjecajima

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika