Prestanak izlaženja satiričko-političkoga lista Feral - koji se sam nije mogao uzdržavati, a nije mogao pronaći ni donatore - njegovi urednici pokušali su predstaviti kao društveni skandal i hrvatsku elementarnu nepogodu, smatrajući da su postali nezaobilazan alternativni kult ili zacementirana ljevičarska institucija prema kojoj država i svi ostali moraju trajno pokazivati specijalno financijsko i ideološko razumijevanje. Spoznaja da njihov nestanak sa scene nikoga u gledalištu - folklorno rečeno - nije bacio na rit, proizvela je kod njih šok suočenja s vlastitom realnom pozicijom na hrvatskom komunikacijskom prostoru. Očekivali su možda demonstracije na Jelačić-placu po uzoru na Radio 101, a dobili su snažnu terapiju indiferentnosti.

Generalna nezainteresiranost publike, sponzora i inozemnih pomagača za današnji Feral razumljiva je: list je izgubio smisao s propašću tuđmanizma. Nikada nije bio posebno minuciozan i analitičan; funkcionirao je u prvome redu kao poligon za zapjenjeno ispucavanje političkih strasti skupine vječnih adolescenata koji su agresivno nastojali osvojiti lokalni monopol na antifašizam, kako bi za njega mogli ubirati donacije. Njegovi komentari i uvodnici, lišeni rafiniranije sintakse i stila, bili su zapravo ogledi iz parolaško-plakatskoga novinarstva koje se na odabrane neprijatelje obrušava prije svega istresanjem pogrdnih atributa. To paušalno gomilanje uvredljivih fraza predstavljalo je prvorazrednu hranu za poletarsku egzibicionističku taštinu njegovih autora, ali kod intelektualno zahtjevnijih čitalaca nije nailazilo na dugoročne simpatije. Feral se doživljavao kao brzinska diverzantska razonoda, zanimljiva po tome što jednu primitivnu grabežljivu diktaturu iritira i provocira na načine koji su joj po bezobrazluku primjereni. S nestajanjem te diktature počeo je nestajati i on, jer tada je njegov ograničeni plakatski identitet - lišen sofisticiranoga sadržaja - definitivno postao zamoran. Novinska derišta ostala su bez sprdalačkoga leitmotiva koji im je davao značenje.

---

Umjesto da uzroke propasti svojih novina potraže u samima sebi, urednici Ferala - dosljedni u svojoj površnoj umišljenosti - počeli su ih tražiti u svima drugima. Svoju izražajnu ograničenost i potpunu nesposobnost za korespondiranje s vremenom protumačili su kao društvenu urotu protiv svoje avangardne pojave. Efekt te zamjene teza nikakav je; “revolucionarni” svađalački metajezik Ferala fascinirao je još samo šačicu neizlječivih idolopoklonika, preslabu da listu osigura opstanak. Osim toga, liberalistička otvorenost kod Ferala je bila samo fikcija kojom su se pred javnošću maskirale specijalne partijske preferencije i osobni interesi njegovih vodećih ljudi. Pojedine političare, s kojima je glavna urednica bila dobra, fanatično su štitili od bilo kakvog ismijavanja, čak i po cijenu raskida suradnje s najboljim novinarima, ljudima koji im drže list.

Đermano Senjanović Ćićo, na primjer, bio je hallmark Ferala, produhovljeni satiričar koji je u spektru svojih rubrika istinski zabavljao publiku, za razliku od svađalačkih uvodničara i kvazikomentatora čiju su prodaju svetopravedničke zajapurenosti mnogi čitaoci u Feralu često preskakali. Dotičnoga gospodina Senjanovića eliminirali su iz novina kad se jednom bodljikavom opaskom - koju nije htio povući - dotaknuo sakrosanktne Vesne Pusić. Zbog svoje ideološke zadrtosti, po kojoj se ironizirati i karikirati smiju isključivo određeni ljudi i određene stranke, hladnokrvno su se odrekli duhovitoga čovjeka koji je njihovom projektu dao neprocjenjiv doprinos (među ostalim i zato što u svojim žaokama nije - za razliku od svojih popujućih poslodavaca - ukus i inteligenciju čitalaca vrijeđao jeftinim moraliziranjem i nametljivom tezičnošću).

Senjanović je prostor za izražavanje potražio u drugim novinama, u kojima se također suočava s problemima uredničke provincijalnosti i poltronskoga straha od poslovnih i ideoloških mentora. Darovitim ljudima, posebno komediografima, život u Hrvatskoj nije lagan ni uz ljevicu, ni uz desnicu, ni uz srednjicu. U svakom slučaju, Feral je počeo nezaustavljivo padati nakon njegovog odlaska, dokazujući da istinsku duhovitost ne može nadomjestiti pojačana galama. Osim toga, postoje informacije da je Senjanović iznimne humorističke proizvode, koji vuku publiku, rukovodiocima Ferala davao za kikiriki, i pritom su još od njega tražili da se pokorava teroru njihove ideološke cenzure. Na crkavici su držali i druge novinare, opravdavajući se generalnom neimaštinom i apelirajući na njihovu svijest discipliniranih pripadnika sljedbe kojima zajednički cilj mora biti važniji od osobnoga statusa. Nacional je, međutim, u prošlom broju otkrio da je ta prodaja kolektivne revolucionarne askeze bila čista rukovodilačka hipokrizija ili “opijum za mase”.

Na naslovnoj stranici posljednjeg broja Ferala objavili su patetičnu sliku Charlieja Chaplina s porukom “Put pod noge”, sugerirajući da ih društvena nepravda gura u položaj klošara. Kao pjesnik siromašnih, Chaplin se svojedobno uspio obogatiti poput Kreza, a slična stvar je - u mjeri prilagođenoj hrvatskim okolnostima - uspjela i žensko-muškome tandemu, odnosno trolistu, koji je drmao Feralom. Novinare su pozicionirali na minimalcima i uspavljivali ih pričama o “svjetlu na kraju tunela”, i bavili se u isto vrijeme kupoprodajama nekretnina na veliko u Zagrebu i morskim zonama, koristeći financijska sredstva čije su izvore držali u tajnosti.

Ljute se sad na Nacional zbog objavljivanja informacije o njihovoj prijevari i mešetarskim aktivnostima skrivenim od kolega i financijske kontrole; u svome tradicionalnome stilu prosipaju psovke i razbacuju se uvredama, ne navodeći ni jedan argument kojim bi opovrgnuli Nacionalov tekst. Morali bi znati da je Nacional zapravo obznanio javnu tajnu, odavno poznatu svim djelatnicima Ferala koji su uz “svjetlo na kraju tunela” držali poluotvorene oči. Neki aktivisti shvaćali su da ih drugovi rukovodioci vuku za nos, ali čuvali su jednu mistifikaciju u čijoj su kreaciji sudjelovali, izbjegavajući suočenje sa spoznajom da su vlastitu životnu energiju ulagali u tuđe profite.

Radimir Čačić, HDZ i SaborNakon što ga je smijenilo s položaja župana, Radimira Čačića odbilo je i primiti u Sabor na položaj zastupnika zarađen na izborima, jer nije u roku od osam dana podnio zahtjev. Slična stvar dogodila se svojedobno i hadezeovcu Anti Bagariću: nakon odlaska iz županije zakasnio je čak dva mjeseca s prijavom za Sabor, no ipak je uredno postao zastupnik jer nitko od toga nije pravio problem. Na haenesovca Čačića primjenjuju se bitno napredniji birokratski kriteriji: traži mu se dlaka u jajetu. Sam Šeks, vodeći hrvatski ekspert za saborske paragrafe, izjavio je - kategorički slavodobitno - da ne vidi način na koji bi Čačić mogao biti primljen, jer pravilo službe je pravilo službe, formular je formular, rok je rok.

A Čačić je Čačić. Boje ga se u HDZ-u i kad darove donosi. Situacija od njega zahtijeva maksimalan oprez. Orkestrirana smjena s položaja varaždinskoga župana bila je signal da će ga na sve načine pokušati eliminirati iz političke konkurencije, i morao je, znajući to, ekstremno paziti na proceduralne nijanse. Bez obzira na sve, Sanaderu je jasno da bi se tendenciozna eliminacija Čačića iz Sabora zbog birokratske trivijalnosti na političku sliku HDZ-a mogla odraziti prilično loše.