Zoran FerićU gradskoj bolnici u Grudziadzu u Poljskoj testirali su cjepivo protiv ptičje gripe na beskućnicima od kojih je velik broj umro. Ovo je opravdano izazvalo reakciju njihove ministrice zdravstva i skandal međunarodnih razmjera. Hrvatska pak vlada stalno nešto testira na građanima Republike Hrvatske i to je već postalo toliko normalno da se nitko zbog toga ozbiljno ne uzbuđuje. Mi smo ovdje dugim treningom navikli biti pokusni kunići i sada je teže ljude privesti k svijesti da dignu glas protiv takvih testiranja, nego ih pustiti da i dalje sudjeluju u pokusu. Protiv jednog pokusa svoj su glas prije dva mjeseca digli srednjoškolci koji su promptno isposlovali ukidanje državne mature noseći transparente na kojima je pisalo da ne žele biti pokusni kunići. Ovih pak dana stigli su rezultati nacionalnih ispita i oni su, čini se, jako loši. Potpuno očekivano. Mi koji smo dežurali na tim testovima primijetili smo kako učenici pristupaju testiranju. Kolege iz raznih škola pričali su istu priču: učenici bi dobili test, pogledali ga, nešto nadrljali i predali ga puno prije isteka vremena. Već je po tome, a da nismo još vidjeli ni jedan jedini rezultat, moglo biti jasno da stvar neće dobro ispasti.

Kad su testovi upućeni na ispravljanje, čule su se alarmantne vijesti u neuspjehu, o tome kako su neki učenici crtali po testovima, neki iskušavali svoj arsenal prostota, a neki pisali pisma ministru. Zapravo, čudno je što su išta dobro riješili. U novinama smo pročitali žestoke reakcije dijela struke zbog loših rezultata nacionalnih ispita. Zlatko Šešelj govori o kaosu sustava i krahu projekta državne mature, dr. Zlatko Miliša o obrazovanju koje je izgubilo obraz, Ante Bežen o poraznoj činjenici da učenici ne znaju ni pisana slova. Dr. Ivan Đikić kaže da su rezultati testiranja izravni pokazatelj neuspješnosti sadašnjeg zastarjelog sustava obrazovanja u kojemu o svemu odlučuje politika, a ne struka. To je sve djelomično točno, ali kao što politika odlučuje u školstvu, tako se ne možemo oteti dojmu da politika odlučuje i o kritici takvoga školstva. U javnosti se, kad god se spomenu državna matura i nacionalni ispiti, traži ostavka ministra.

Kao da će odlazak jednoga čovjeka nešto ozbiljno promijeniti u sustavu koji škripi već desetljećima i čiji su problemi počeli davno prije osamostaljenja Hrvatske. Upravo je školstvo imalo najlošije ministre. Ili nisu radili ništa, ili su radili krivo. I svi su otišli. Otišla je Ljilja Vokić, otišli su i Strugar i Pugelnik, pa se nije u školstvu dogodilo ništa dobro od svih tih odlazaka. Može otići i Primorac, ali bojim se da za školstvo to opet neće značiti ništa. Sve dok se ne promijeni generalni stav politike prema školstvu. Naime, dosad se svakoj vladi fućkalo za školstvo, školstvo je bilo nužno zlo i za članove stranaka ono neatraktivno ministarstvo kojim se trguje, ili se pak daje kao namira koalicijskim partnerima. U takvom kontekstu stvari naprosto ne mogu štimati. Ipak, na toj generalnoj razini postoji i jedna razlika koju ne bismo smjeli previdjeti. Intelekt i znanje 90-ih su bili otvoreno predmet sprdnje i u najvišim institucijama države, a najpoznatiji primjer je konstatacija o mozgu koji košta dvije marke. Današnja HDZ-ova vlada barem se deklarativno kune u stvaranje zemlje znanja. Problem je što time ne možemo biti zadovoljni. Naime, kad se govori o državnoj maturi i nacionalnim ispitima, oni, čini mi se, padaju zbog dva osnovna razloga. Prvi je taj što čitav sustav nije dovoljno pripremljen za takvu promjenu.

Odmah na početku struka je upozoravala da se ne može ići u projekt državne mature, a da se temeljito ne promijene neadekvatni i zastarjeli programi. Porazno je da nam djeca uče ono što im nikada neće trebati i da su toga svjesni. Učiti nešto tek reda radi, bez svrhe, opasno nagriza ionako već nagrizenu motivaciju da se uči i napreduje u znanju. Sve dok ne postanemo svjesni da je apsurd najveći neprijatelj današnje škole i dok se ne počnemo ponašati tako da ga iz škole što efikasnije istisnemo, nemaju smisla nikakve reforme. Čak ni kozmetičke. Jer one upravo na tome propadaju. Drugi razlog zbog kojeg je opasno ugrožena državna matura neka je vrsta paranoje koja vlada u prosvjetnoj struci. Naime, ova je država od ranih 90-ih pritiscima, omalovažavanjem i financijskim podcjenjivanjem toliko ruinirala prosvjetnu struku da se danas i ne može od školstva očekivati ništa bolje. Prijašnje su vlade nastavničku struku svele na servis za davanje ocjena, a Ministarstvo je toliko podilazilo roditeljima i djeci vršeći pritisak na profesore da je to već postalo neukusno. Inspektori su na kraju godine paušalno, uz blagoslov svojih šefova, znali nekom učeniku s vezom poništiti i pet, šest negativnih ocjena. Padala su samo djeca koja nisu nikoga imala u Ministarstvu prosvjete, ili pak oni koji nisu imali želuca da se žale zbog šest ili sedam negativnih ocjena. Tako su od škole i ljudi koji u njoj rade napravili sprdnju.

Profesori u osnovnoj i srednjoj školi su hipersenzibilizirani na pritiske svake vrste, i od roditelja i od ministarstva. I sada je, u takvom sistemu, netko odlučio da se provodi državna matura. Da rad profesora vrednuje netko izvana. Naravno da su se svi odmah uplašili dodatnih pritisaka, umjesto da odahnu jer više neće sami trebati provoditi maturu, što je velik posao. Upravo se zato dogodilo ono što se nije smjelo dogoditi: dodatna opterećenja učenika. Škole su se uplašile za svoj rejting koji će ovisiti o rezultatima državne mature, a profesori za svoj ugled i, u krajnjoj liniji, svoj posao. Iako je rečeno da za državnu maturu ne treba posebno učiti i posebno se spremati, odjednom je nastala histerija. U nekim školama subotom se vježbalo za testove, ponegdje su učenici imali dodatna zaduženja i zadatke, a u svima se pumpala napetost i strah od državne mature. To ih je na kraju natjeralo da iziđu na ulicu i bojkotiraju nacionalne ispite.