Konceptualna umjetnica Vlasta Delimar osnovala je na imanju svog oca kod Koprivnice umjetničku koloniju 'Moja zemlja, Štaglinec''Mještani malog Štaglinca uglavnom ne razumiju što radim, ali prepoznaju da se na imanju mog pokojnog oca događa nešto pozitivno i dobro. Vrlo su susretljivi i stalno nam pomažu, primjerice, prevrnuli su sve podrume i tavane i uspjeli mi nabaviti bič. Naime, bičeva više nema - nestali su! Zahvaljujući njima uspjela sam napraviti uvodni performance s Rajkom Radovanovićem: prvo sam razjareno mahala bičem po zraku, zatim sam gnjevno stjerala publiku u ograđeni krug, kao tor, a onda su morali nekoliko puta viknuti ‘Hoćemo umjetnost’. Štaglinčani su to pomno promatrali nesvjesno sudjelujući u nastajanju suvremene umjetnosti. I to je čudesno”, rekla je Vlasta Delimar (52), najkontroverznija hrvatska konceptualna umjetnica, poznata po provokativnim performanceima “Jebanje je tužno” i “Šetnja kao lady Godiva”, koja već četvrtu godinu priređuje u malom selu Štaglinec, pokraj Koprivnice, međunarodni festival performancea.

NACIONAL: Kako je došlo do ideje o međunarodnom festivalu?
- Vlasnik tog imanja bio je moj otac Ivan Delimar, koji je tamo imao užarsku radionicu. Kad je iznenada umro prije deset godina, nisam znala što da napravim s tim imanjem i razmišljala sam o različitim mogućnostima, među ostalim i o prodaji. I tada sam odlučila njemu u čast napraviti umjetnički projekt posvećen zemlji i Štaglincu. Zemlja je za njega bila temelj postojanja i zajedno je s majkom uzgajao kokoši i svinje, njegovao voćnjake i livade. Sa svojim partnerom Milanom Božićem osnovala sam umjetničku organizaciju “Moja zemlja, Štaglinec”, a podržao nas je koprivnički gradonačelnik Zvonimir Mršić.

AKCIJOM 'ŠETNJA KAO LADY GODIVA' protestirala je protiv kulturne katastrofe i turbo folka, koji je okupirao mlade u HrvatskojNACIONAL: Kako ste vi promovirali glavnu temu festivala “zemlja kao umjetnički objekt”?
- U bivšem svinjcu izvela sam performance “S picekima”: ležala sam gola u blatu, pokrivena travom i cvijećem, a oko mene su šetali pilići. Kad su osjetili da nisam opasna za njih, prišli su mi i počeli su me kljucati po nogama i čupkati travu s mene. To je bio znak da su me prihvatili kao dio svog ambijenta, znači, komunikacija između čovjeka i životinje bila je uspostavljena. Izvela sam i “Maričku”, prikazala video posvećen mom ocu te instalirala ambijent posvećen Željku Jermanu.
NACIONAL: Možete li izdvojiti nekoliko umjetnika koji su se istaknuli svojim nastupima?
- Prošle godine je nastupilo troje Velšana iz Cardiffa - Beth Greenhalgh, Tim Bromage i Philip Babot, koji su izveli vrlo dorađene performanse. Tom Gotovac, odnosno Antonio Lauer, hrvatska performerska legenda, na drugom je festivalu spalio svoje staro ime Tom, ispisano novinskim papirom, signalizirajući time da u dim odlazi i dio njegova dotadašnjeg života. Publika je bila oduševljena impresivnim performanceom Pina Ivančića, multimedijskog umjetnika, koji je cijeli radni vijek proveo kao električar u brodogradilištu u Puli. Dojmljiv performance izveo je i Milan Božić, koji je prošetao gol među ljutim, divljim koprivama ispitujući mit o samožrtvovanju. Zanimljiv je bio i nastup Marka A. Kovačića, multimedijskog umjetnika iz Ljubljane: on je gol do pasa, tijela obojenog u crveno, došao do iskopane rupe, zatim je odjenuo vojnu, maskirnu uniformu, a onda su ga zakopali u zemlju, sve do vrata, tako da mu je samo glava izvirivala iz zemlje. Tom akcijom problematizirao je militarizaciju i agresivnost društva. Istaknuo se i Richard Wilson, velika europska zvijezda, poznat po skulpturama u prostoru.

---

MARKO A. KOVAČIĆ iz Slovenije problematizirao je teme vojske i agresijeNACIONAL: Što vas je najviše privuklo performanceu i koliko je on danas u doba digitalnih tehnologija razumljiv?
- Nikada nije umro, samo su se promijenile tehnike. Kad sam počinjala svoju umjetničku karijeru sredinom '70-ih, živjela sam s danas pokojnim Željkom Jermanom, fotografom i članom Grupe šestorice, najpoznatije kontrakulturne grupe 20. stoljeća, uz kojeg sam mnogo naučila o umjetnosti, posebno o fotografiji. U jednom trenutku fotografija me je prestala zadovoljavati i sve me je više zanimalo kako izgleda pokret. Naime, kad stojiš pred kamerom, moraš biti nepomičan, jer ako se pomakneš, fotografija će biti mutna. Zapitala sam se kako će izgledati ta statična fotografija u pokretu, odnosno, u performanceu. Pomislila sam da bi mi performance mogao omogućiti prikaz ideje kao žive slike. Zajedno s Jermanom izvela sam 1979. u tada važnoj galeriji Podroom performance “Poistovjećivanje”. Kasnije su se na tu živu sliku nadovezali zvuk, glazba, mirisi, odjeća i scenografija, što je obogatilo događanje.

NACIONAL: Je li vaš prvi samostalni performance “Transformacija ličnosti odjećom, šminkom i frizurom”, izveden u Galeriji Studentskog centra, šokirao publiku?
- U tijeku akcije presvlačila sam odjeću, obuću i perike, a na kraju sam se pojavila gola, bez odjeće. U tom performanceu problematizirala sam vizualnu, vanjsku promjenu, prouzročenu drukčijom odjećom i izgledom, koja ne izaziva i unutrašnju promjenu identiteta. Moje golo tijelo, bez ikakve odjeće i njezinih konotacija, bilo je za publiku pomalo šokantno. A ja sam time htjela staviti težište na osobnost čovjeka i duhovnost ljudskog bića, te pokazati prolazanost izvanjskog.

Vlasta Delimar je u blatu izvela 'Maričku'NACIONAL: U većini radova problematizirali ste na provokativan način golo žensko tijelo i njegov odnos s muškarcem. Kako su na to reagirali feministički krugovi?
- Tijekom karijere bilo je prilično neslaganja između mene i ženskih udruga i feminističkih grupa. Uvijek sam naglašavala važnost ženske emancipacije, ali nikada me nisu zanimale ženske udruge i ideologije, što su mi zamjerali. Vjerojatno i zato što cijeli moj umjetnički rad govori o približavanju različitosti, ne samo između žena i muškaraca nego općenito između kultura, religija i ideologija. Na moj rad “Treba vjerovati muškarcima" svojedobno su reagirale neke feminističke udruge jer su se osjetile ugrožene. One nisu shvatile širinu te poruke: ako želimo uspostaviti dijalog s društvom, onda moramo uspostaviti odnos povjerenja sa svim ljudima, pa tako i s muškarcima kao dijelom društva, a ne ih stalno blatiti i boriti se protiv njih. Uvijek sam smatrala da se svaka žena mora prvo u vlastitoj kući izboriti za ravnopravnost i pravo glasa, a tek onda može dijeliti savjete drugima.

NACIONAL: Mnogi vaši performansi, kao što je “Šetnja kao lady Godiva”, izazivali su sablazan. Zašto?
- Golo žensko tijelo vječno provocira moralne dušobrižnike, a golo muško tijelo još je veća crvena krpa konvenciji građanskog života. Osobito u današnje vrijeme licemjernog ponašanja društva i Crkve koja sve više moralizira. No oduvijek su se protiv mojih tzv. skandaloznih performancea najviše bunili oni koji sami nisu smogli dovoljno hrabrosti i idejnosti da naprave neku sličnu akciju. Zato im je bilo lakše da napadnu mene nego da sami nešto proizvedu.
Na međunarodnim festivalima

NACIONAL: Što je bila potka tog performancea izvedenog za vrijeme koalicijske vlade?
- Kao predložak uzela sam poznatu srednjovjekovnu legendu o lady Godivi, koja je tim činom protestirala protiv novog poreza svog supruga, engleskog grofa Leofrica. Ja sam demonstrirala protiv kulturne katastrofe, koja nam se i danas događa, te protiv najezde turbo-folka, koji se nadvio nad cijelu Hrvatsku, a u koju je uključena i moja 20-godišnja kći. Taj turbo-folk je koncentrat površnosti što odgovara tim mladima, a uspio ih je zarobiti jer im pruža iluziju high-life filozofije i zabave ne tražeći od njih da misle i aktivno sudjeluju u životu.

NACIONAL: Zašto je policija reagirala na “Lady Godivu”?
- Za taj performance godinama sam bezuspješno pokušavala dobiti dozvolu. Tražila sam podršku Muzeja suvremene umjetnosti i Moderne galerije za “Lady Godivu”, no te su mi institucije okrenule leđa. Tada sam odlučila sama krenuti u projekt pa što bude. Znala sam da će mi prolaznici dobacivati i vrijeđati me, no na to sam bila spremna. Pratili su me moji suradnici koji su prolaznicima dijelili letke na kojima je bio objašnjen projekt. Ipak sam zaradila prekršajnu prijavu, a na sudu mi je jedna mlada sutkinja rekla da u potpunosti razumije moj rad, ali da me ipak mora kazniti simboličnom kaznom.

Performance 'Prinček' s Milanom BožićemNACIONAL: Zbog jednog od vaših zadnjih projekata “Marička”, održanog u Klovićevim dvorima, interveniralo je Društvo za zaštitu životinja jer ih je užasnulo klanje pijevca u javnosti. Zašto?
- Intervencija je bila posve nepotrebna. Taj sam projekt izvela već desetak puta i nigdje nije izazvao sablazan, niti intervenciju policije, osim u Zagrebu. Svi su stavili naglasak na klanje pijevca, a nitko na srž akcije i izložbu. Priča se bazirala na životu moje fenomenalne tete Maričke, koja je odrasla u ruralnoj sredini i nije imala šansu niti priliku za samorealizaciju. Klanje pijevca je bio dio njezine svakodnevne priče, a ne glavni događaj mog performancea. Na izložbi sam konfrontirala svoje i njezine fotografije, naime, ja sam se uspjela izvući iz provincije, a ona nije i cijeli je život klala pijevce.

NACIONAL: Nastupali ste na mnogim međunarodnim festivalima diljem svijeta, od Japana do SAD-a i Kanade. Koji nastup najviše pamtite?
- Najdojmljivije je bilo u Kyotu gdje sam izvela performance “Taktilna komunikacija”, koji sam radila prije 25 godina sa Željkom Jermanom. Tada, početkom osamdesetih, željeli smo njime upozoriti na poremećenost međuljudskih odnosa, a sada sam htjela ispitati kako će funkcionirati u doba komunikacije mobitelima, SMS-ovima i e-mailom. Reakcije publike bile su impresivne. Dok sam prilazila ljudima i dodirivala ih po kosi, ramenima i rukama, između nas se razvila neočekivana komunikacija dodirima. Jedna djevojka se počela tresti od ganuća, drugi su zaplakali, treći su bili ushićeni, pa je i mene to dirnulo i ponijelo. Pokazalo se da su ljudi danas još željniji dodira i topline i da ih taktilna komunikacija oslobađa.

NACIONAL: Možete li živjeti od performancea?
- Nikad nisam bila u stalnom radnom odnosu, iako sam pokušavala raditi neke grafičke posliće, no imam status slobodne umjetnice. Završila sam Školu primijenjene umjetnosti, smjer grafički dizajn, no nisam otišla na Akademiju likovnih umjetnosti jer me to nije zanimalo. Kad sam živjela s Jermanom, imali smo svoj sitotisak i tiskali smo plakate, pa smo od toga živjeli. Kad sam živjela s Vladom Martekom, također konceptualnim umjetnikom, zarađivala sam nešto sitno, međutim, on je bio temelj kućnog proračuna, jer je bio zaposlen u knjižnici i imao stalni izvor prihoda. A sada živim s Milanom Božićem, bivšim ratnikom, koji je također stalno zaposlen, a ja povremeno zarađujem. Sama ne bih mogla preživjeti, no nadam se da će doći vrijeme kada ću i ja moći živjeti od svog rada.

NACIONAL: Kako se osjećate dok u javnosti izvodite performance "Prinček" u kojem s Božićem demonstrirate spolni odnos?
- To je čin hrabrosti kojim u javnosti pokazujete nešto što svakodnevno radite u intimi svoga doma. Uvijek pokušavam svoj život maksimalno pojednostavniti i ne mistificirati stvari, a to poručujem i svojim akcijama: ne mistificirajte, oslobodite se nametnutih moralnih normi i pronađite u sebi slobodu da budete ono što jeste. Poanta je u tome da ostvarimo svoje ideje bez straha i da izrazimo svoje mišljenje po svaku cijenu.

NACIONAL: Jeste li i kao dijete bili hrabri?
- Jesam, uvijek sam u igri bila Indijanac. Verala sam se po drveću, bila sam izgrebana, tukla sam se s dečkima. Moj me otac odgajao u spartanskom duhu govoreći mi kako uvijek moram biti čvrsta i hrabra. Pokušavao me usmjeriti prema zemlji, no mene su tada zanimali dečki... I cijeli život, sve do njegove smrti, sukobljavala sam se s njim: on je bio protiv toga da upišem Školu primijenjene umjetnosti, nikada me nije podržavao i protivio se mom umjetničkom radu. Kad je umro, shvatila sam da nije mogao drukčije reagirati jer nije mogao razumjeti moj životni stav. I sve sam mu oprostila. Sigurna sam da bi danas, da je živ, bio sretan zbog moje umjetničke kolonije na imanju u Štaglincu.

Demonstracija Hrabrosti- 'Oslobodite se normi'

Vlasta Delimar u svojim performanceima poput "Prinčeka", "Tražim ženu" i "Zrele žene" ukida granicu između privatnog i javnog, tematizira status žene u društvu te odnos s muškarcem demonstrirajući hrabrost i vlastita uvjerenja. Kaže da svojim akcijama poručuje gledateljima: ne mistificirajte, oslobodite se nametnutih moralnih normi i pronađite u sebi slobodu da budete ono što jeste kako biste ostvarili sebe.