Objavljeno u Nacionalu br. 661, 2008-07-15

Autor: Damir Radić

Film

Julie Delpy u srazu kultura

Opću temu sraza kultura Julie Delpy razvija s puno humora

JULIE DELPY kao Marion i Adam Goldberg kao Jack u filmu 'Dva dana u Parizu', za koji je glumica napisla i scenarijJULIE DELPY kao Marion i Adam Goldberg kao Jack u filmu 'Dva dana u Parizu', za koji je glumica napisla i scenarijZadnjih godina i hrvatski su prikazivači prihvatili američku praksu i očekivane velike hitove plasiraju ljeti, pa su od prošlog tjedna među novim naslovima u našim kinima tipični hollywoodski blockbusterski projekti poput “Hancocka” i “Nevjerojatnog Hulka”. Srećom, ljeto je u nas i dalje najpogodnije doba za plasman “neatraktivnih” evropskih filmova “koje nitko ne gleda”, ali ih je dobro imati u katalogu da se iz raznih fondova za afirmaciju evropskog filma izvuče pokoja, uvijek dobrodošla kuna. Tako ovog tjedna u Zagrebu premijere imaju “čak” dva francuska filma - “2 dana u Parizu”, romantična komedija Julie Delpy koju vode kao njezin cjelovečernji redateljski debi (iako to nije), te trilerni policijski krimić “Pištolj MR 73” iskusnog žanrovca Oliviera Marchala.  

Julie Delpy, simpatična plavuša nalik curici čija erotičnost dolazi iz drugog plana, prvu je glumačku afirmaciju stekla na prijelazu 80-ih u 90-e nekolicinom filmova, među kojima je kod nas najpoznatiji “Homo faber” Volkera Schlöndorffa prema Maxu Frischu, a karijera joj je u zenitu bila sredinom 90-ih, kad je nanizala (do)glavne uloge u “Tri boje: Bijelo” Krzysztofa Kieslowskog, “Killing Zoe” Rogera Avaryja i “Prije svitanja” Richarda Linklatera.

Linklaterova bečka “turistička” romansa iz 1995., u kojoj joj je društvo pravio Ethan Hawke, osigurala joj je trajno mjesto u srcima filmofila, a koliko je njoj samoj taj film bio blizak, svjedoči i to što je za devet godina poslije snimljeni nastavak “Prije sumraka” sunapisala scenarij, ali svjedoči o tome i zadnji njezin film, predmet ovog napisa, “2 dana u Parizu”. Taj se uradak, naime, može shvatiti kao svojevrsni, kako se to voli reći, zrcalni odraz “Prije svitanja”, u kojem priču o začetku potencijalnog ljubavnog odnosa mlade Evropljanke i mladog Amerikanca u Beču, gdje su se oboje prvi put zatekli (pa jedno drugo otkrivaju zajedničkim jednodnevnim otkrivanjem novog grada izvan njihovih matičnih kultura), smjenjuje priča o Evropljanki i Amerikancu mlađih srednjih godina (Juliein partner je Adam Goldberg, tamnoput, tamnook i crnokos, za razliku od svjetloputog, svjetlokosog i plavookog Ethana Hawkea), koji već jesu ljubavni par i čiji se odnos nađe u iskušenju za vrijeme zajedničkog boravka u Parizu koji je njezin rodni grad, a ne novo svježe tlo za oboje (što je bio Beč u “Prije svitanja”, s tim da valja reći kako se novi susret junaka tog filma nakon devet godina u “Prije sumraka” zbio upravo u Parizu), pri čemu je boravak ovaj put dvodnevan a ne jednodnevan.

Također, žanr romanse iz “Prije svitanja” zamijenio je žanr romantične komedije, no romantične komedije koja je jako daleko od hollywoodskih recepata što su taj žanr učinili mehaničkom tvornicom klišea (isto se u Hollywoodu događa s trilerom) te glavnim osloncem iritantnog perpetuiranja tradicionalnih rodnih obrazaca koji se nepogrešivo održavaju i u tobože emancipacijskim varijantama, čiji je najrazvikaniji izdanak TV serija “Seks i grad”.  

Julie Delpy rođena je u Parizu, ali se filmski školovala na čuvenoj Umjetničkoj školi Tisch Newyorškog sveučilišta, pa je zgodno primjetiti kako je u “2 dana u Parizu”, filmu koji je napisala, režirala, suproducirala, montirala, skladala za njega glazbu, otpjevala u njemu vlastitu pjesmu i odglumila glavnu ulogu, spojila dvije srodne, većim dijelom istovremene tradicije - francuskog (a to de facto znači pariškog) novog vala i tzv. newyorške škole, tj. nezavisnog američkog filma s Istočne obale, kojem su bili bliski i kasniji newyorški novohollywoodski autori 70-ih, među kojima je za Delpy posebno značajan, kao što su mnogi kritičari primijetili, Woody Allen iz svoje “Annie Hall” i “Manhattan” faze.

Kao prava filmofilka francuskih korijena (iako sama kaže da je nomad čiji su korijeni unutar nje same, a ne neke određene kulturne zajednice), Delpy u svom filmu kreira scenu kojom citira jedan od Godardovih novovalnih klasika “Muški rod, ženski rod”, a samog Godarda stavlja u usta liku svog američkog partnera koji želi skinuti novovalni Godardov imidž (kao što je kod Godarda Belmondo skidao geste Humphreyja Bogarta, što će reći da Delpy  nastavlja dugi niz američko-francuskih uzajamnih utjecaja), a na toj liniji uvodi u igru i Bertoluccijev “Posljednji tango u Parizu”, kad njezin filmski američki dečko traži od nje, tj. njezina lika, da oponaša Marlona Branda u jednoj od scena iz tog filma, koja opet, asocijativno-kulturni se kontekst širi, može prizvati Munchov “Krik”. Na sve to nadodaje se laptopsko gledanje Langova prekretničkog ranozvučnog klasika “M”, ali i spominjanje Schwarzeneggerove uloge iz “Juniora”, tako da se dobiva povijesni luk od početaka zvučnog filma do sredine 90-ih, od njemačkog postekspresionizma do suvremenog Hollywooda.

A u sklopu tog godardovskog naslijeđa citiranja i ljubavi prema povijesti filma nije naodmet istaknuti kako je Delpy svoje “prvo pravo” filmsko iskustvo stekla upravo kod Godarda, kad je kao 14-godišnjakinja nastupila u “Detektivu”, jednom od njegovih najeksperimentalnijih radova. Srećom, nije postala sljedbenicom distancirano-apstraktnog Godarda iz tog kasnog njegova razdoblja (započetog još krajem 60-ih s “Vikendom”), nego onog novovalnog koji je znao biti jako razigran, odnosno naslijedila je od igralačkog dijela svjetskog, osobito francuskog i američkog modernističkog filma 60-ih lakoću i poletnost obrade ozbiljnih tema (u stilskom smislu to se odnosi i na ispisivanje riječi i crteža po filmskoj slici, te stop fotografije), uz istodobno zadržavanje realističkih temelja u tretmanu likova, odnosa i ambijenata.

“2 dana u Parizu” barata predobro znanom temom sraza kultura, u kojem onu francusku zastupa libertinstvo s naglaskom na seksualnoj otvorenosti i u kojem se američki dio para, inače nimalo konzervativan, može pomalo osjećati, otkrivajući neznanu mu seksualnu prošlost svoje drage i pokušaje njezina djelomična prikrivanja, kao nevina američka junakinja Henryja Jamesa u dekadentnoj Evropi onog prošlog fin de sièclea. Opću temu Delpy svježe i s puno humora razvija, garnirajući je i žalcima na (rasističko) stanje aktualnog francuskog duha, nudeći doduše zbrzanu i previše pojednostavljenu završnicu, ali srećom svjetlosnim godinama daleku od ružne završnice ružnog američkog filma (također nezavisnog i nažalost ultrapopularnog) “Moje grčko vjenčanje”, koji je rješenje sraza kultura i dokaz ljubavi vidio u kukavnom podčinjavaju partikularističkoj kulturnoj tradiciji, odnosno kapitulaciji pred logikom vjere i nacije.

Dok Julie Delpy donosi silnu svježinu u okoštali žanr romantične komedije, u nas slabo znani bivši policajac Olivier Marchal, inače i glumac, filmom “Pištolj MR 73” nastavlja svoje scenarističko-redateljske preokupacije (pod)žanrom policijskog krimića s trilernim trncima i tjeskobama. U središtu je istražitelj kriminalističke policije koji je postao ljudska olupina nakon što mu je u prometnoj nesreći supruga teško stradala, a kćerkica poginula, dok je on bio s kolegicom ljubavnicom, a priliku za iskupljenje dobiva mogućnošću da zaštiti djevojku čijih je roditelja okrutni ubojica pušten na slobodu. Monokromno snimljen, s mnoštvom noćnih i kišnih prizora, s podosta tzv. grafičkog nasilja i s gotovo neprepoznatljivim, no uobičajeno sugestivnim Danielom Auteuilom u glavnoj ulozi, film na dojmljiv, ali i pomalo predvidljiv način gradi mračnu atmosferu turobnog svijeta egzistencije, profilirajući niz potencijalno zanimljivih, no uglavnom nedostatno elaboriranih likova, osobito trpeći od neuvjerljive motivacije jednog od najvažnijih odnosa, onog između (anti)junaka i djevojke koju želi zaštititi.

Ukupno uzevši riječ je o korektnom uratku, no u (nad)žanru krimića prošli smo tjedan u zagrebačkom ciklusu suvremenog ruskog filma vidjeli dva neusporedivo impresivnija ostvarenja, “Brat” i “Brat 2” Alekseja Balabanova s briljantnim i nažalost pokojnim Sergejom Bodrovom mlađim u glavnoj ulozi, koji za gangsterski film znače nešto slično kao “Sjećanja na ubojstvo” Joon-ho Bonga za žanr trilera. O njima, možda, nekom drugom prilikom.

Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika