Autor ovog teksta mora se posuti pepelom. Nakon što je ispred svojeg stana pretučen tadašnji direktor Zagrebačkih cesta Igor Rađenović, bio sam spreman prihvatiti bilo koju okladu, da policija neće otkriti napadače. Ali eto, čuda se dešavaju - baš kao u gornjoj pjesmici iz ”Vlaka u snijegu” - i detektivi su demantirali skeptike. Ispada kako se doista može, naravno, kada se doista i želi. Samo treba svojski zapeti i pročešljati kriminalni milje.

Sada treba okončati posao, i locirati nalogodavce. Kolikogod je Rađenovićevo premlaćivanje predstavljalo dodatni dokaz rasta kriminala u Hrvatskoj, sve nikako ne smije završiti kažnjavanjem tih par bitangi, koje su ga mogle i ubiti. Takvi tipovi predstavljaju društveni talog čije je mjesto u Lepoglavi, no stvarna opasnost jesu nalogodavci. Oni koji, prema prvim izvještajima, plaćaju 3000 eura da se polome kosti ljudima koji ne prihvaćaju korupciju kao svakodnevnicu Zagreba i Hrvatske.

No to je, ipak, sporedni dio u ovoj priči. Puno važnije je to da bi idući dani i mjeseci, mogli rezultirati i političkim posljedicama u Aferi "Rađenović". Kao što je poznato, Igor Rađenović je podnio nekoliko kaznenih prijava zbog višegodišnjih financijskih malverzacija u Zagrebačkim cetama. Upleteni su gotovo svi, od šofera koji su ilegalno prevozili šljunak i u džep stavljali stotinjak eura, pa do niza direktora i kooperanata, za koje se osnovano sumnja kako su krali stotine tisuća eura. Kada se pojavila osoba koja je pokušala prekinuti taj lopovski krug, doslovno je dobila po glavi.

U političkom pogledu, lako se može desiti da rješavanje ovog slučaja, otkrije i hobotnicu koja se duboko uvukla u gradske strukture. Najjednostavnija logika govori kako je nemoguće da malverzacije tolikog opsega, kakve se dešavaju u Zagrebačkim cestama, nije primijetio baš nitko u Holdingu i ostalim institucijama Zagreba. Bar dvojica visokopozicioniranih SDP-ovaca, prošlog ljeta su me upozorila da u Zagrebu vlada korupcija, i da dobivanje poslova uključuje i nelegalnu proviziju. Zanimljivo da ni jedan od njih pritom nije pokazao volju da se takvo stanje razriješi, i barem uputio kaznenu prijavu. Ovakvi primjeri pokazuju nerazmjer između javnih nastupa ovdašnjih dužnosnika, i njihove stvarne spremnosti da se suprotstave kriminalcima. Uz takve političare (a za svoje sugovornike jamčim da su pošteni), korupcija još desetljećima neće biti svedena na prihvatljivu mjeru, dakle, nekakav europski prosjek. Hrvatska nikada neće biti Švedska, ali ne treba biti ni Bugarska.

Ako postoji netko protiv koga se može iskoristiti Afera Rađenović, onda je to Milan Bandić. Bez bilo kakvog prejudiciranja nastavka istrage, lako se može pretpostaviti da će HDZ napraviti sve da cjelokupni slučaj predstavi kao argument da su Bandić i negovi suradnici odgovorni za sve probleme u glavnom gradu. Nakon što ih je pobijedio na svim izborima od 2000., a i dalje je uvjerljivo najpopularniji gradski političar, HDZ jedinu šansu vidi u njegovu kompromitiranju. Iz tog kuta gledanja, Igor Rađenović mogao bi postati puno veći problem za Milana Bandića, negoli je to bilo nedavno besmisleno pismo 27 javnih osoba kojim su tražili smjenu gradonačelnika.