22.07.2008. / 09:40

Autor: Petra Horvat

INTERVJU

Tedi Spalato: Iz nas bi trebala prštati stvaralačka energija

U intervjuu za News Tedi Spalato govori o svom životu, radu, pjesmama koje će se naći na njegovom novom albumu, ali i o 'viškom gucu', najmanjem hrvatskom brodu kojemu je cilj preploviti Atlantik, a za koji je Spalato spjevao pjesmu

Tedi Spalato jedan je od najboljih vokalista na našim prostorima. Glazbenik velikog stvaralačkog potencijala i jasnog glazbenog cilja. Tedi Spalato svakim novim albumom pokušava podići kvalitetu svoje glazbe, i unijeti neku novost kako se ne bi ponavljao. Kritičari njegova djela opisuju kao spretan spoj klasične dalmatinske pjesme, šansone, jazza i world-music elemenata.

Tedi kaže da u sebi spaja tradiciju opterečenu poviješću koju trebamo čuvati, i želju za promjenama i razvojem. Njegove pjesme nose nostalgiju za starim tragovima, kalama, starim razglednicama, obićajima i vrijednostima bez kojih ne može ni današnji čovjek. Tedi Spalato rođen je u Splitu u obitelji glazbenika amatera, gdje je stekao prve glazbene poduke, a podučavali su ga profesori Marinko Katunarić i Ljubo Stipišić.

Do 18. godine svirao je u lokalnim klapama i grupama nakon čega je pristupio ansamblu „Anima“ u kojem je proučavao crnačku duhovnu i jazz glazbu. Do 1982. djelovao je kao studijski glazbenik i pristupio je sastavu MORE, a1985. otišao je u soliste. Nastupio je na mnogobrojnim domaćim i inozemnim festivalima zabavne glazbe. Paralelno uz samostalnu karijeru djelovao je u HNK Split gdje je nastupio u mnogim operetama, te dramskim i baletnim predstavama.

News: Pjesma "Malešan brod" govori o najmanjem hrvatskom brodu Viškom gucu i pothvatu hrvatskih putnika avanturista koji su se u toj "polovici orahove ljuske" zaputili put Atlantika. Kako je došlo do spomenutog projekta i o čemu se točno radi?
-Pjesma "Malešan brod" govori o starom hrvatskom brodiću nazvanom Viški guc, o čijoj veličini najbolje govori ime "Pol oriha" koji je guc dobio na Visu. I taj brodić zaista izgleda baš kao pola oraha, no i kao takav malen, ima sve maritimne odlike pravog velikog tradicionalnog broda spremnog na plovidbu. Brodicu dugu svega 2, 89 metara, koja je napravljena još 1936., iz zaborava su nakon 30 godina izvukli komiški kalafat Tonko Božanić Pepe i graditelj glazbala Dalibor Fotak, koji na brodici rade od samog početka i oni su zaslužni što se ružno pače, kako se brod činio u početku, pretvorilo u labuda.
Nađen je u jednoj viškoj konobi, malešan, jadan i rasušen, nakon čega je restauriran. Naime, restauracija broda bila je tek početak realizacije ambiciznog projekta novih ponosnih vlasnika, svjetskih putnika i putopisaca Tonke Alujević i Alena Krstulovića koji su u sklopu projekta udruge "Ars halieutica"krenuli jedrima i veslima na put dug 550 nautičkih milja do francuskog Bresta gdje su sudjelovali na najvećoj smotri tradicijske brodogradnje na svijetu koja se održala od 10. do 17. srpnja. U spomenutoj smotri sudjelovalo je čak dvije tisuće brodova sa svih kontinenata i 17 tisuća mornara. Događaj je od velike važnosti za višku otočnu i hrvatsku maritimnu kulturu, a "Pol oriha" je, uz komišku falkušu, na smotri imao status počasnog gosta. Brodica je službeno zaplovila 19. svibnja u viškoj luci. Put do francuskog Bresta dug je preko 500 nautičkih milja, a naši su avanturisti put prevalili pomoću jedra i vesala.

News: Brod je stvarno malen, pa se put od Mediterana do Atlantika čini nemoguć. Kako su se moreplovci snalazili u slučaju oluje?
-Uz dva člana posade, na tako malenom brodu stvarno nema mjesta za nikakvu dodatnu opremu. "Pol oriha" je stoga plovio uz pratnju još jednog hrvatskog broda na kojem je bio cijeli tim suradnika koji su pomagali tijekom plovidbe. Otvoreno more je opasno, a takav malen brod, unatoč viteškom podvigu na koji su se njegovi mornari uputili, ne bi preživio neveru, pa se u tom slučaju posada sklanjala na brod koji je bio u pratnji.

News: Kako je sama pjesma nastala i o čemu govori?
-Pjesma je nastala prije par mjeseci na inicijativu Tonke Alujević koja je autorica teksta. Brodica je tada već bila preobražena i Tonka i ja smo pomislili kako bi bilo lijepo da netko opjeva cijeli taj pothvat. Kao što restauracija Viškog guca predstavlja i nešto više od obnove jednog malog broda, tako i pjesma u sebi nosi mnoštvo širih značenja. To je metafora o brodu ali i metafora o svemu što je maleno, zaboravljeno, napušteno. "Veliko sve je, takvo je vrime, svak hoće jahtu ka svemirski brod", kaže stih pjesme "Malešan brod". Ljudi kao da su zaboravili sve što je malo, svi traže smisao, sreću, zadovoljstvo u velikim stvarima. Mene uhvatila nostalgija kada sam shvatio da s viškim gucom, kao i ostalim tradicionalnim hrvatskim brodovima, nestaje dio prebogate hrvatske maritimne kulture i tradicije. Istovremeno, današnji užurban svijet u kojem vlada novac, potapa temeljne ljudske vrijednosti i tople detalje koji su začin životu. Ukoliko naše brodove uspijemo zaštititi od nestajanja i zaborava, bit će to vrijedan povjesan materijal koji bi trebao biti hrvatski brend, dio hrvatskog identiteta uz hranu i bilje. No, projekt je oduševio mnoge, pa se odmah nakon restauracije "Pol oriha" javio velik broj restauratora zainteresiranih za izrađivanje replika broda, kako se takvo bogatstvo ne bi izgubilo. "Pol oriha" na svom otoku ima mnoštvo obožavatelja, ljudi su stvarno odlično prihvatili ideju.

News: U pjesmi dio teksta izgovara legendarna Lepa Smoje koja je neodvojiva od starog Splita koji nestaje. Koliko se Split promijenio?
-Lepa Smoje javlja se kao zaštitni znak sudbinskog oproštaja sa starom splitskom lukom. Ona je zaštitni znak starih obićaja i raduje me što je pristala na suradnju. Važna je u pjesmi ta dimenzija ispračaja koja nosi težinu sudbine. Brod je stvarno malen, put dug, a more opasno i stvarno je pitanje hoće li se ikad vratiti ako je tako malen. Pjesma povlači paralelu sa starim Splitom. Kao mali blesavi Spličanin koji udiše taj zrak što se mijenja, primjećujem kako se Split promijenio, no to je prirodno i zapravo dobro i logično. Naravno, mjenu podržavam, no ne pod cijenu da se izgube temelji. Ja kao obićan Splićanin imam vezu sa vrhom i dnom tog grada na kojem se oduvijek sve događalo na ulici. U tom se gradu na ulici isprepliću intelektualci i obićan narod. Miljenko Smoje, Boris Dvornik, Tin Ujević, svi su oni bili vezanih uz grad, na čijim su ulicama nastale velike misli. Tog Splita više nema, no promjena je bila nužna, a mnoge od njih su i dobre, no mnogi ljudi ne prihvaćaju dobro promjene. Zamišljam, pritom, lice starog Splićanina, ribara žuljavih ruku, kojem su posjekli murvu na staroj splitskoj rivi i na to mjesto posadili palmu. To je značilo kraj jednog vremena.

News: Govorite o restauraciji rive prije gotovo stotinu godina. Kako vam se sviđa nova riva?
-Meni se sviđa promjena, mada je ona kod mnogih izazvala otpor. Kada se prije stotinu godina riva restaurirala „iščupali“ su stare murve i posadili palme. Murva je tada bila simbol rive i stvarno je bilo skandalozno posaditi palme koje nisu pripadale tom kraju. No, palme su Split povezale sa ostatkom Mediterana gdje odlično uspijevaju, a ljudi su se na njih navikli. Sada su u tipičnom mediteranskom duhu dizali buru oko nove rive, iz straha da će im posjeći palme. Nestali su i stari ferali, takav koncept se mnogim domaćima učinio neprihvatljivim. No, sada je riva, po meni, puno ljepša. Ovaj je koncept otvorio prostor starih zidina, a rasvjeta je odlična, pa se tek sad vidi punina ljepote tih zidina. Drugo je pitanje koliko je dobar koncept uređenja ugostiteljskih lokala na rivi.. Moraju li nosači tendi tako eksplicitno asocirati na jarbol i čemu toliki stupanj uniformiranosti? To je diskutabilno. Osobno, ne mislim da je bitno da kafići i restaurani na rivi moraju izgledati isto. Nedostaje mi individualan izraz, volim mjesta i ljude zbog njihovih specifičnosti, različitosti. Ja danas nakon dugo vremena stvarno „guštam“ otić na rivu i promatrat zelenilo i jahtice koje se približavaju. No, kao i svakoj novoj ideji i projektu, i ovoj će najbolji test biti samo vrijeme. No, kreaciju ne treba sputavati. A današnje vrijeme nosi svoje nove urbanističke vizije, kao i glazbene vizije. Možda sam generacijski bliži starom Splitu, no moram pratiti u korak ovo novo vrijeme, koje mi je uostalom jako izazovno.

News: Donosi li vaš najnoviji album, koji je još u pripremi, neki značajniju promjenu u glazbenom smislu?
-Pjesme su glazbeno i tekstualno gotove, no aranžmani još nisu. Album je, na neki način, zaokružena priča mog dosadašnjeg stvaralačkog stila. Pjesme i dalje nose tradiciju dalmatinske pjesme, no moj mi stvaralački nemir ne dopušta da se ponavljam, pa sam se trudio i ovim albumom podići kvalitetu svoje glazbe i unijeti u nju dašak modernog vremena. U jednoj pjesmi repam. Meni je to izazovno, pošto mi nije generacijski blisko. No, sviđa mi se rap i odlučio sam ga unijeti u album. Ritmiziran govor je snažan prijenosnik poruke i iznimno je popularan među mladima, kojima se na taj način pokušavam približiti. Jer, unatoč sijedima, iskustvu, godinama, ja se zaista još uvijek osijećam mlad. Starija će populacija uživati u pjesmi „Zaplakala pisma“ koju ću pjevati na Šibenskoj šansoni, te koja će se naći na albumu.

U pripremi je i jedan sonet od Jakše Fiamenga koji će se također naći na albumu. U sonetu je Marjan opjevan u kontekstu vječnog zaštitnika Splita. Želim ga intimistički prikazati i radit ću to sam, samo se moji vokali pojavljuju u njemu. Želim uglazbiti i Gazelu, zbirku pjesama na Šoljanov tekst. Dugo sam tražio tu zbirku, godinama mi je želja to uglazbiti i tu mi je pomogao Arsen Dedić- On je stvarno odličan; topao, stvara, daje se, unosi radost u sve što radi.U glavi imam još puno skica koje zahtijevaju čeprkanje, isprobavanje kako bi zvučalo bolje. Stvaranje čovjeka često stavi pred zid, pita se kako riješiti neku harmoniju, neki stih. Taj dar nosi poteškoće, no valja ga slijediti.

Na kraju, smatram kako svaka nova pjesma mora u procesu stvaranja biti isplakana. Morate dati sebe, iscijediti se. Čak i neuspjeh nije tolik problem kao kad se čovjek u to što radi polovično upusti. Meni se često dogodi da meni najdraže pjesme ne prođu tako dobro kod publike. Primjerice, pjesma „Lito“ sa mog poslijednjeg albuma nije baš najbolje prihvaćena. No, po meni je ta pjesma sjajna. I mislim da bi zbog svoje „sceničnosti“ odlično pasala u nekom Fellinijevom filmu. Također, smatram kako bi se glazbenici trebali više otvarati i imati bolju komunikaciju među sobom. Naravno, i pjesme koje bi iz toga nastale bile bi mnogo bolje. Hrvati su začahureni, a iz nas bi trebala prštati stvaralačka energija. Stvaranje se treba desiti iz srca.

News: Već ste kao mladić pokazivali interes za crnačku duhovnu glazbu i jazz glazbu. Jeste li tamo tražili stvaralačku energiju o kojoj pričate?
-U crnačkoj duhovnoj glazbi tražio sam duhovnost. No, jazz shvaćam puno šire od same glazbe. Također, jazz ne vežem niti uz lokalitet iz kojeg je potekao. Volim taj način na koji se u jazzu stvara i shvaća glazba. Srce je bitan element, i radost, pri stvaranju jazz glazbe. Najgore mi je kada na koncertima od mene traže da nešto otpjevam na način na koji sam to već otpjevao stotinu puta. Jazz nudi nešto drugo, u njemu je dopušteno da se bend tijekom sviranja izgubi, pa ponovo nađe. I osobno u tome vidim pravo čudo, da se ljudi mogu spojiti na taj način. Prvi instrument koji sam svirao bila je harmonika. Primao sam privatnu poduku i vježbao sam klasiku. Profesor bi mi na kraju lekcije zadao etide koje moram uvježbati za idući susret. Ja bi ih uvježbao, no kada bi ih savladao, izokrenuo bi ih. Profesor nije baš najbolje prihvaćao te moje inovacije kada bi mu ih odsvirao na satu. Dakle, mene taj stvaralački nemir prati od malena. Ja sam kreativac,a ne reproduktivac. Jazz povezujem sa slobodom, a svaka sloboda, uz prava, nosi i odgovornost. Također, jazz ne trpi ponavljanje, što odgovara mom temperamentu, a suradnja sa glazbenicima je otvorenija.

News: Sa kojim ste hrvatskim glazbenikom uspjeli ostvariti takvu energičnu suradnju o kojoj pričate i hoćete li surađivati sa mladim glazbenicima?
-Nije se meni lako uklopit u mlađi đir. Pratim Svadbas i mnoge mlade bendove, no oni glazbu drugačije shvaćaju. Preduvjet za suradnju je korespodencija. Izvrsnu glazbenu suradnju ostvario sam sa Tamarom Obrovac. Ona je lucidna glazbenica koja se otvara nevjerojatnom brzinom i unosi nevjerojatnu energiju u stvaranje i nastup. Od mlađih glazbenika oduševio me Shorty. Makar nismo ista generacija, oduševila me njegova zrelost i emotivnost. Prvi sam ga put susreo u Osijeku ili Varaždinu prije 2,3 godine i svidjeli smo se jedan drugome na prvi pogled. Od početka pokušavamo dogovoriti suradnju, nadam se da ćemo u tome uspjeti. Sviđa mi se kako on shvaća tekst. Nosi snažnu socijalnu notu, to mi se jako sviđa. On je stvarno divan mlad čovjek s dušom.

News: Spominjete kako ste čovjek starog kova, no skloni ste promjenama. Često spominjete promjenu, slobodu, nemir... Jeste li možda zapali u krizu?
-Razapet sam između prošlosti i neizvjesne budućnosti. Proživljavam neku krizu, no, bez kriza nemate šta reć ljudima. Gibonni, moj dobar prijatelj, jednom je prilikom rekao „Ne mogu ja pjesmu napisat kad je sve ok. Moram se maknut gdje ima trnja“. I stvarno je tako, u čovjeku mora biti taj neki vulkan koji tjera na stvaranje, a čovjeku kad je sve servirano nije do stvaranja, ne nosi tu neku težinu. Meni ne odgovara ta 'instant umjetnost' koja je danas sveprisutna. Sve je lako i dostupno, no sve to je meni hladno. Prijatelj me nedavno pozvao na brod. Stvarno ima dobar, velik, nov i skup brod. No, mene bilo nekako sram pristati na taj brod i otisnut se na pučinu. Približavali smo se malenoj barčici u kojoj se stari ribar vraćao kući na vesla sa ribarenja. Stvarno mi se činilo kako je bolje tom starcu u njegovom trošnom brodu s veslima koja žuljaju ruke. On ima nekakav kontinuitet, to je njegova riva, njegova ruta koju on već desetljećima prelazi. Ima puno topline u tim malim stvarima.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika