Nogomet-republika

Pomisao da su nogomet i Ćiro ključni moment koji može dovesti do mira i suživota u BiH nosi i pomisao da ih taj isti nogomet može ponovno i žešće zakrviti. A to je, ne samo zbog precjenjivanja važnosti nogometa, nego i zbog nepredvidivosti okrugle lopte - prilično mračna pomisao

Zrinka Pavlić NOGOMET REPUBLIKANedjeljom u dva, HTV1, nedjelja, 14.00
Cijeli me tjedan iritira HTV-ova najava Stankovićeve emisije: “Može li Ćiro Blažević pomiriti Hrvate, Srbe i Bošnjake u Bosni i Hercegovini”? Kao, nije uspjelo ni Bogu ni Titu ni Holbrookeu, al moglo bi Ćiri-Supermenu! Ako i zanemarim suludo pripisivanje takve važnosti uspješnom, ali ipak samo nogometnom selektoru, zapravo me zabrinjava što u ovoj regiji to uopće nije abnormalno. Nogomet i drugdje na svijetu za sobom vuče političke prizvuke, ali Hrvatska i bivši joj pobratimi taj su prizvuk pojačali do takvih decibela da u zadnjih dvadesetak godina gotovo i nema važnog političkog momenta bez dodatka dvije žlice nogometa. Imali smo huškačke sukobe navijača početkom devedesetih, Tukijevu Dinamo/HAŠK Građanski/Croatia shizofreniju, debilno nacionalno jedinstvo pod sloganom “neka pati koga smeta…”, kontroverze s ustašoidnim uzvicima, švercanje poskupljenja dok građane zanima samo EP… Ispada da narode na ovim prostorima ujedinjava samo euforija ili srdžba vezana uz nogometne strasti i da momci s vrha uvijek na to mogu računati. Povučemo li paralelu s bananama, mogli bismo se nazvati NOGOMET republikom pa u tom kontekstu uopće nije čudno što Ćiro sam sebe shvaća užasno ozbiljno (ne dajte da vas zavara šaljivi nastup), a odatle i navještanje njegove uloge Mesije pomirenja, koje bi u svim RAZUMNIM kontekstima zvučalo još gluplje nego predstavljanje Bilića kao superkul rokera. To što mene taj fenomen iritira do depresije očito je samo moj problem jer, eto, već Stankovićev očito nije. Osim nekolicine površno kritičkih pitanja (zbog kojih se Ćiri gotovo ispričavao), svom je taštom gostu bez pol frke dopustio da neistomišljenicima grmi da su najebali (samo citiram) te općenito laprda što god mu padne na pamet, bez ikakvog argumenta i vidljive pameti. To možda jest zabavno, ali i jednim golemim kamenom podupire temelje neopravdane važnosti nogometoida u hrvatskom društvu. Da me se ne bi krivo shvatilo - ne poričem Blaževićeve selektorske sposobnosti (ponajprije zato što se u nogomet kužim ko Bara u reinkarnaciju) niti niječem da bi bilo sjajno kad bi bilo tko, pa i on, pomirio građane BiH. No pomisao da su nogomet i Ćiro onaj ključni moment koji ih može dovesti do mira i suživota za sobom nosi i pomisao da ih taj isti nogomet može ponovno i žešće zakrviti. A to je, ne samo zbog apsurdnog precjenjivanja važnosti nogometa, nego i zbog nepredvidivosti one famozne okrugle lopte - prilično mračna pomisao.
Ocjena: neka patim kad me smeta (presubjektivno za brojčanu ocjenu)

INTERNACIONALNO ŠAMARANJE Reporteri: povratak umjetnina iz egzila, HTV1, subota, 15.05
Cijeli serijal “Reportera” zaslužuje peticu, ali dokumentarac o umjetninama koje Grci, Meksikanci i Egipćani pokušavaju vratiti iz zapadnoeuropskih muzeja dojmio me se malo više nego druge epizode jer prije toga nisam imala pojma na koje se sve načine internacionalno šamaraju kustosi, ministri kulture i povjesničari umjetnosti, za koje sam pogrešno mislila da su uglavnom miroljubiva ekipa. Muljatorsko vrludanje kvazistručnim argumentima posebno je nevjerojatno u slučaju Akropole, gdje su Grci radi zaštite umjetnina od atmosferilija, koje su svojedobno tako silno brinule momke iz Britanskog muzeja, izgradili muzej u kojem bi se rekonstruiralo mjesto svih popljačkanih skulptura s originalnog hrama, ali se sada, kad je taj argument riješen, našlo sto drugih iberstručnih ograda isisanih iz nožnog palca onih koji se nikako ne žele odreći kulturnog blaga pa grčki muzej zjapi poluprazan, baš kao i barbarski okrnjena Akropola. Baš me zanima bi li se ti isti argumenti uvažavali da, štajaznam, Uzbekistan ima kazaljke s Big Bena, Bugarska šešir s Nelsonovog spomenika, a Burkina Faso sedam početnih stranica “Hamleta” u izvornom Šekijevu rukopisu. Kraće rečeno, izvrstan uvid u problem “pripadnosti” umjetničkih djela i općesvjetskog ignoriranja činjenice da je najvažnija njegova cjelovitost, a ne posjećenost pojedinog muzeja, nečiji nacionalni identitet i nadglasavanje novčanim adutima.
Ocjena: odličan (5)

GALEBOVI NA RIVIRazglednice iz Hrvatske: Silba – Glina, HTV1, petak, 18.10
Silba je prekrasan otok i gradić s puno zanimljivih stanovnika i još više fascinantnih priča pa se nijedna kritika iz ovog odjeljka ne odnosi na ljude i mjesta prikazana u HTV-ovoj razglednici od ovoga petka. Sve ih je bilo lijepo vidjeti i čuti. Ekipa emisije, međutim, sasvim je druga priča. Došli su do rive, tamo zasjeli ko prežderani galebovi i ni makac. Dok im mještani pričaju svoje dogodovštine te predstavljaju kulturna i lokalna dobra, oni zvjeraju naokolo, krivo pamte podatke i lupaju gluposti, uopće se ne koncentrirajući na sugovornike, kao da im je pun kufer što, eto, moraju odraditi par sati dnevno, umjesto da odu na kupanje u sklopu pretplatom sponzoriranog ljetovanja. Sačuvaj bože da bi se malo više potrudili, potražili i one stanovnike koji se ne ubrajaju u dobnu skupinu 50-80 te prošetali i onim dijelovima gradića koje za razglednice nisu već stoput snimili fotografi još od tamo negdje 1953. Svaka čast, HTV-ovci. Em ljeti i dalje naplaćujete pretplatu iako nitko osim Bage i dnevničara ne mrda ni obrvom, em vam je ona jedna jedina ekipa koja ima kakvo-takvo radno vrijeme - oličenje lijenosti i budžetskog nametništva.
Ocjena: 5 mještanima, 1 ekipi

MAKEDONCI – U MRAK!Balkankan, HTV1, nedjelja, 3.55
“Balkankan” jedan je od najgledanijih makedonskih filmova, usput vrlo gledljiv i zabavan, s gomilom šaljivih referenci na filmske klasike te humorističnim prikazom čudnovate svebalkanske odiseje Trendafila Karanfilova. Drugim riječima, film kao stvoren da bi se uza nj gledatelji zabavili u subotu navečer, ako već ne u udarnom terminu, a ono barem oko 10-11 navečer. Ali ne. HTV-ovi dušebrižnici pažljivo su ga gurnuli u termin u kojem ga neće gledati nitko osim dežurne vampirske službe te sličnih smutljivaca i mutikaša. Pravi Hrvati nek izvole gledati “Dugu mračnu noć” u osam i pulski festival u devet. Ili nek se srame jer ne vole domovinu.
Ocjena: ajme majko (0) – dakako, ne filmu

Vezane vijesti

Ni Oskara ni prosvjeda

BREJKING NOUZ Dnevnik, HTV1, subota, 19.30 Blago nama što imamo televizije s nacionalnim koncesijama i informativnim programima pa sve doznajemo U… Više