Krunoslav Prates osuđen je na doživotni zatvor jer je njemački sud povjerovao u lažno svjedočenje Vinka SindičićNjemački sudac Bernd Heintschel-Hanegg, predsjednik 6. vijeća Višeg zemaljskog suda u Münchenu, koji je prije nekoliko dana zbog pomaganja u ubojstvu Stjepana Đurekovića na doživotni zatvor osudio Krunoslava Pratesa, koncem proljeća poslao je par privatnih pisama Josipu Perkoviću. Đureković, nekadašnji direktor marketinga Ine, ubijen je 28. srpnja 1983. u tiskari u Wolfratshausenu u još nerazjašnjenim okolnostima. Prema njemačkom sudu, glavni pomagač u njegovu ubojstvu je Prates, koji je Perkoviću dostavio ključeve od garaže u kojoj je Đureković likvidiran.

Pisma koja je Bernd Heintschel-Hanegg slao Perkoviću u Hrvatsku samo su jedan od čudnih detalja u tom sudskom postupku. U njima je mimo hrvatskih institucija njemački sudac tražio od Perkovića da dođe na ročište u München ili na razgovor u njemačku ambasadu u Zagrebu. Perković je tu neobičnu aktivnost njemačkog suca prešutio kako mu se ne bi imputiralo da utječe na njemačko pravosuđe. Perković je sucu ipak odgovorio izjavom ovjerenom kod javnog bilježnika, poslanom sudu u Münchenu. Otklonio je bilo kakvu povezanost s ubojstvom Đurekovića, a demantirao je i da je u nj bio uključen Prates, a i SDS. Naznačio je da se tada bavio zaštitom turističke sezone na Jadranu od pojedinaca i terorističkih skupina za koje se sumnjalo da kane podmetati bombe na plaže ili izazivati šumske požare. Opisao je i kako je bila ustrojena obavještajna i kontraobavještajna služba u SFRJ.

Josip Perković otklonio je povezanost s ubojstvom ĐurekovićaTako se posredno osvrnuo na iskaz koji je u istom postupku pred njemačkim sudom kao svjedok dao Vinko Sindičić, bivši njemački špijun i suspektni ubojica Udbe, koji je zbog nedostatka dokaza oslobođen sumnji da je ubio hrvatskog političkog emigranta Brunu Bušića. Sindičić, koji je prema tvrdnjama obavještajnih izvora od 1968. agent suradnik BfV-a, njemačke kontraobavještajne službe, pojavio se kao ključni svjedok u drugom dijelu suđenja Pratesu za ubojstvu Đurekovića. Prvi dio suđenja bio je prekinut 18. svibnja 2006., prema nekim novinama zbog sporosti suradnje hrvatske vlasti s njemačkom u dostavi tražene dokumentacije, ali vjerojatno je sudac Heintschel-Hanegg procijenio da je slučaj “tanak”.

Suđenje je počelo 8. ožujka 2006., a svjedočili su Bože Vukušić, koji je po vlastitom priznanju u Njemačkoj inicirao taj postupak i Vice Vukojević, tada sudac Ustavnog suda u Hrvatskoj, a 18. svibnja 2006. suđenje je prekinuto i Prates je pušten na slobodu nakon 10 mjeseci pritvora. Vraćeni su mu dokumenti i bez ograničenja se mogao kretati. Sudac je očito procijenio da su iskazi Vukušića i Vukojevića bili nedostatni za osudu. Oni su na sudu uglavnom prepričavali intervjue iz srbijanskih novina u kojima su se iznosile tvrdnje o ubojstvu Đurekovića.

Vice VukojevićA 12. veljače 2008. počeo je drugi dio suđenja. Kao krunski svjedok njemačkog državnog odvjetništva pojavio se Sindičić. Njegov lažni iskaz sudac Heintschel-Hanegg prihvatio je kao istinit i posve neprimjereno osvrnuo se na stanje u Hrvatskoj, obrazlažući nepravomoćnu doživotnu zatvorsku kaznu za Pratesa. Među ostalim izmišljotinama Sindičić je izjavio da je bio obavještajni analitičar Izvršnog komiteta CK SKH i da su mu sve informacije koje je iznosio na sudu zbog toga poznate. Sudac uopće nije provjeravao je li takva funkcija uopće postojala, a za to su krivi i Pratesovi branitelji, koji se uopće nisu sjetili da Sindičića pitaju da pobliže opiše svoje radno mjesto. Jednostavno se moglo dokazati da takvo radno mjesto nije postojalo i da je Sindičić tada radio nešto posve drugo.

Sudac je tijekom suđenja telefonirao Anti Nobilu, Perkovićevu odvjetniku. Kao i privatna pisma, takvo kontaktiranje njemačkog suca vjerojatno je nezabilježeno u pravosudnoj praksi bilo koje ozbiljne države. U postupku su opet svjedočili Vukušić i Vukojević. Vukušić je u studenome 2005. u razgovoru za Globus priznao da je inicirao postupak protiv Pratesa šaljući dokumente njemačkim vlastima. Pritom nije objasnio u kakvim su ga okolnostima te vlasti pustile iz zatvora, gdje se nalazio osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu zbog organizacije ubojstva Jusufa Tatara, zaposlenika jugoslavenskog konzulata. Kad je počeo Bože Vukušićrat u Hrvatskoj, Nijemci su ga pustili iz zatvora. Vukušić tvrdi da je pušten jer su shvatili da je to u hrvatskom državnom interesu, ali vjerojatnije je da su njemački špijuni htjeli svog čovjeka u hrvatskom obavještajnom sustavu.

Vukušić i Vukojević 90-ih su surađivali u osobno motiviranim špijunskim obračunima i krivotvorenju povijesnih činjenica iz II. svjetskog rata u Komisiji za žrtve rata i poraća. Nakon njenog ukidanja Vukušić je ostao viši savjetnik u Saboru. Otpušten je jer nije dolazio na posao pet godina, vjerojatno jer nije imao komu što savjetovati, a to je njemački sudac doživio kao pritisak na svjedoka. Zanimljivo je da je njemačko državno odvjetništvo tijekom suđenja jasno dalo do znanja da su i Sindičić i Vukušić bili suradnici njemačkih špijuna.