Objavljeno u Nacionalu br. 662, 2008-07-22

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Staromodni cenzor Štrljić

Neizrecivo bi me obradovala kazališna predstava u kojoj Prometeja na stijenu okivaju dva montera T-coma i direktor Zagrebačke banke. Jako bih se veselio i avangardnoj izvedbi Hamleta u kojoj glavni lik na uhu drži lubanju direktora Nokije i kaže: ‘Halo, Yoriče…!’

Zoran FerićZoran FerićU kazalištu se danas može raditi svašta, bacati prijesno meso na pozornicu, ljude prestravljivati krvlju zaraženom HIV-om, goli glumci mogu se valjati u vlastitom izmetu i žderati ga, a ipak neće doći na naslovnicu. Samo će negdje u kutu novina, kao kuriozitet kulturne rubrike, pisati: “Goli glumci jeli vlastiti izmet.” Kazalište dospijeva na naslovnicu samo ako Milan Štrljić na Splitskom ljetu zabrani predstavu Euripidovih Bakhi zbog Sanaderova govora na splitskoj rivi, koji se pojavljuje u toj predstavi. Štrljić, ravnatelj 54. Splitskog ljeta, izmotava se pa kaže da je predstavu zabranio zbog novih detalja koji su u posljednji čas ušli u nju, a ne da se dodvori visokoj politici.

Kao da spomenuti gospodin, glumac i dugogodišnji kazališni čovjek, ne zna da se stvari u predstave ubacuju u zadnji čas, da se u predstavama i improvizira i da se na njima radi sve do premijere. A i poslije. Silno je traljava Štrljićeva izlika da je predstavu zabranio zbog mesa koje se baca s vrha škole i koje bi, kao, moglo ugroziti publiku, kad jako dobro znamo da se kod nas predstave ne zabranjuju zbog mesa i publike, nego radi viših interesa. Taj eklatantan primjer političke cenzure hrvatsku kulturu vraća pedeset godina unatrag, u vrijeme najgore cenzure i javnoga dodvoravanja političarima. Slučaj je, čini se, iznenadio i glumce i novinare, a po svoj prilici i premijera te samog Štrljića. Na tako otvorenu političku cenzuru i takve ispade vladajuće partije zaista više nismo navikli.

Politika se već dugo služi diskretnijim sredstvima manipulacije i medijima, a da bi joj ovakva sirova birokratska sila još mogla koristiti. Štoviše, upravo je Sanader osjetio potrebu da spašava vlastite kritičare od Štrljića, očito procijenivši da mu najmanje treba još jedan nepotreban skandal. Ovako, preko novina, sto puta više ljudi obnovilo je sjećanja na govor sa splitske rive nego što bi se dogodilo da je o tome nešto vidjela samo kazališna publika.


Štrljić je ovim nespretnim postupkom sebi nanio ogromnu štetu, a premijeru dao priliku da pokaže političku zrelost. Upravo je spremnost da mirno sasluša kritika, kao i da vlastitim kritičarima dopusti javno govoriti, odlika samouvjerenog političara koji i ovako očite gluposti svojih poslušnika umije okrenuti u svoju korist. Reakcije redatelja, glumaca i novinara iznenadile su Štrljića, koji očito nije očekivao ovakav rasplet. Vjerojatno nije očekivao ni ovakav premijerov odgovor, iako je zapravo morao. Intendant splitskog HNK silno je podcijenio i novinare i svoje kolege, a i cijelu hrvatsku javnost. Ponio se poput kakva ruskog aparatčika, sitnog cenzorčića koji se panično boji da u njegovu kazalištu ne uvrijede nekog moćnika, poput partijskog karijerista iz minulih vremena koji drhti nad svojom birokratskom karijerom i spreman je puhati i na led kad se radi o politički delikatnim stvarima. U ovoj zemlji položaj šefa jednog velikog festivala očito ima osoba koja je promašila svoje vrijeme, štoviše, koja ne živi u njemu. Jer da živi u svom vremenu, gospodin direktor znao bi da u predstavama i uopće u umjetničkim djelima danas smijemo neometano kritizirati političare i njihove postupke, da smijemo govoriti i pisati protiv politike i da je to sasvim normalno. Dapače, poželjno.

Ono što se ne smije, što je strogo zabranjeno i podložno raznim mjerama sprečavanja, od cenzure do bejzbolske palice, jest stati nekome na žulj financijski, ugroziti pare ili neki drugi materijalni interes, kritizirati kompaniju koja silne novce troši na skupi reklamni prostor u medijima. To se ne smije, i to je podložno svakojakoj cenzuri, a ponajviše financijskoj. Jer, ruku na srce, velike kompanije su dobre i vole kulturu pa za kulturu plaćaju i pozamašan novac, znajući da je kultura korisna kao reklama i opasna kao neprijatelj. Aktualizirati Euripida Sanaderovim govorom na splitskoj rivi, suđenjem za Loru i zločinima hadezeovske elite može se i unosno je, jer pokazuje izvjesni rafinman i kritičnost, subverzivnost koja je dio svake umjetnosti.

Ali reći nešto protiv T-coma ili Konzuma, to ne mogu ni politika, ni mediji, ni kultura. Političari se kupuju, ako ne drukčije, a ono svake četiri godine donacijama za kampanje, mediji koji žive od oglasa na prodaju su svakodnevno, a kultura jedva čeka kakvu pinku od banaka, komunikacijskih ili naftnih kompanija. Budući da su u kulturi najmanje naviknuti na novac, najlakše ju je i kupiti. S druge pak strane, kritika u umjetnosti ne mora biti otvorena i jednoznačna kao u novinama i uvijek postoji tampon-zona “općenitosti” kad se radi o delikatnoj kritici ili financijski pogubnoj subverziji. Upravo zato jako bi me radovala predstava u kojoj Prometeja na stijenu okivaju dva montera T-coma i direktor Zagrebačke banke. Veselio bih se i komadu u kojem Hamlet na uhu drži lubanju direktora Nokije i kaže: “Halo, Yoriče…!”

Na kraju, ispada da se čitav skandal sa skinutom predstavom vrti oko posve neaktualnih stvari. Štrljić koji ne živi u svom vremenu skinuo je, pa za dva sata vratio predstavu zbog škakljive političke aktualizacije, koja, iskreno rečeno, uopće ne zvuči aktualno. No sud treba prepustiti publici i kritici, a ne komesarskoj cenzuri.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika