Radovan Karadžić jedan je od najvećih zločinaca novog doba, čovjek odgovoran za smrt stotina tisuća ljudi, te stradanja nekoliko milijuna, za nebrojene ljudske tragedije, za razaranje cijele jedne zemlje, što je sve činio neobičnom mirnoćom i sistematičnošću, što je i osobina velikih zločinaca, ali i velikih psihopata. Jer, Radovan Karadžić nesumnjivo je bio i jedno i drugo, a da je psihopat moglo se vidjeti i prije nego što je postao predsjednik tzv. Republike Srpske te tako stekao vlast da počini sve te strašne zločine. U početku je taj psihopatski poriv da čini zločine bio prikrivan i potiskivan, a on je to uspijevao prikriti dijelom i stoga što je po zanimanju bio psihijatar. Bavio se i književnošću, koja je prva počela otkrivati njegovu zločinačku stranu.

Dr Radovan Karadžić rodio se 1945. godine u Crnoj Gori, podno Durmitora, u selu Petnica kod Šavnika. Po nacionalnosti je Crnogorac. Studirao je medicinu u Sarajevu i bavio poezijom. Bio je član Saveza komunista od 1962. do 1969. godine, kada je izbačen "kao nepopravljiv", i to zbog spornog angažmana u studentskom pokretu. On je bio član bosanskog studentskog rukovodstva za vrijeme studentskih nemira 1968. godine, a zamjeren mu je i tekst objavljen u listu "Naši dani" pod naslovom "Terenac". Zbog političkog ostracizma nije dobio "Dučićevu nagradu" za poeziju za svoju prvu zbirku pjesama "Ludo koplje", iako se za njega založio ondašnji značajni bosanski pisac Meša Selimović.

Nakon završetka studija specijalizirao je psihijatriju, zaposlio se u Sarajevu, ali je zbog - kako sam kaže - političkih neugodnosti otišao u Beograd, gdje je proveo 1983. i 1984. godinu, da bi se potom vratio u Sarajevo jer nije mogao zamijeniti stan. Radio je potom na klinici "Dr Neđo Zec" u Sarajevu, gdje mu je radila i supruga Ljilja, također liječnica, koja ima na njega veliki utjecaj, a s kojom ima dvoje djece, kćer Sonju i sina Sašu. Karadžić je godinu dana bio na specijalizaciji psihijatrije u New Yorku. Bračni par Karadžić imao je i privatnu psihijatarsku kliniku u svojoj kući u Sarajevu. On sam kaže:

"Ja sam na svojem radnom mjestu na Psihijatarskoj klinici u Sarajevu radio po dvije-tri norme. Imao sam veliki broj pacijenata. a s obzirom da sam grupni analitičar u treningu, mogao sam za kratko vrijeme da tretiram znatan broj pacijenata-"

Marljivo je pisao i poeziju, pa je objavio četiri zbirke poezije: "Ludo koplje" (1968), "Pamtivek" (1971), "Ima čuda - nema čuda" (za djecu - 1982) i "Crna bajka" (1990). Kasniji analitičari njegove poezije zamijetili su da su njegove pjesme pune morbidnih pjesničkih slika, kao na primjer, "gomile odrubljenih glava", "uprljane pesme na krompirištu", "grdne krčevine", "mrtvi opanci", "neznane bedevije", vrlo primitivnih i smiješnih rima, kao što su "mre mart i pop art", "za to vreme lav je gladan/i mnogo je iznenadan" ili "usmrćen eto, bez metka i noža/sad leži opružen ko jagnjeća koža", te potpunih besmislica što dokazuju ovi stihovi iz njegovih pjesama:

"Ovoga trena porušio sam sve postojeće teorije,

u prvom redu onu gadnu teoriju relativiteta"

ili

"Ko zna na koga nesreća cilja, cveće ne ume nasilje da vrati

livada u nervnom rastrojstvu šapati, neizvesna je sudbina lekovitog bilja,

ili

Bujnu buniku bazga naprečac kosmati kosac striže

gazimo beskrajni smisla celac, stado besmisla stiže".

Kada je Karadžić postao istaknutom političkom ličnošću, neki su se ozbiljnije pozabavili njegovom poezijom, te zaključili da je ona uglavnom bezvrijedna, diletantska i bezvrijedna, a sarajevski list "Oslobođenje", objavio je 1991. godine članak Nermine Kurspahić, koja je o Karadžićevoj poeziji napisala:

"Po epskom opsjećaju svijeta Karadžiću je, po vlastitom priznanju, bliska guslarska pjesnička tradicija. I sam guslar, Karadžić u svojim pjesmama nije uspio da stvori onu deseteračku pitkost, nego je transponirao svoju duhovnu bijedu i manjkavost u stihove i tako stvorio poetske bogalje čija je metrika potpuno neupotrebljiva u guslarskom interpretiranju. Sa stanovišta guslarstva, a za čime vape i autor i njegove pjesme, ova poezija ima ogromne, nesavladive nedostatke. Ne može se guslati!"

No, ne slažu se svi s takvim ocjenama. Beogradski dnevni list "Politika", na primjer, objavio je 20. srpnja 1990. godine pravi hvalospjev Karadžićevoj poeziji, u kojem, nakon brojnih pohvala pojedinim pjesmama, na kraju piše:

"Radovan V. Karadžić snažno je stasao kao pesnik tako što je njegova poetika sve više izrastala u svojevrstan sukob i spregu između bajke i stvarnosti, ličnog trepeta i zajedničkog nam trajanja, odnosno njegovog urođenog 'estetizma percepcije' i pritisaka antibajkovitih vidova života. Stoga je i najpretežniji izazov za ovog, poetikom bajke prožetog liričara pre svega bio da svoj lirski, maštom zaštićen svet izloži vatrometini nemilosrdnog ali univerzalnog istorijskog iskustva. A Karadžićev uspeh je u tome što takva lirici 'strana tela' i takve 'duhovno otrovne' materije nisu zatrovali lepotu njegovih nevinih i naivnih stilizacija. umesto toga, desilo se da je jedna kamerna i apartna lirika izišla iz sebe u beli svet, da je odgovorila na crne izazove jednog smutnog vremena a da nije izneverila sebe."

Autor ovog hvalospjeva apartnom i nevinom liričaru Karadžiću je nitko drugo do Nikola Koljević, kasniji potpredsjednik tzv. Republike Srpske.

Malo je poznato, da je Karadžić, koji je inače razgovorljiv s novinarima, osamdesetih godina, prilično vremena proveo u zatvoru, i to zbog afere s vikendicom na Palama. Bila je riječ o malverzaciji s gradnjom vikendice, zbog čega je prvo uhapšen, pa potom oslobođen iz zatvora, te još jednom uhapšen, jer je policija saznala da se priprema za bijeg u inozemstvo, kako bi izbjegao suđenje. Teretili su ga da mu je vikendicu izgradio jedan privatni poduzetnik, kojeg nije potom isplatio Karadžić, nego je cijelu njegovu vilu ilegalno platilo sarajevsko poduzeće "Građenje", i to zahvaljujući prijateljskoj pomoći jednog suučesnika. Bio je za vrijeme istrage u zatvoru, i to pod vrlo strogim zatvorskim režimom, pa mu je čak i uskraćeno redovito viđanje sa suprugom.

Proveo je u zatvoru gotovo godinu dana. Njegov glavni suučesnik, koji je u zatvoru proveo nešto manje od Karadžića, bio je - Momčilo Krajišnik, kasniji predsjednik skupštine tzv. Republike Srpske. Sudski proces vukao se dugo vremena, a vodila su se tri procesa. Na kraju prvog, 26. rujna 1985. godine, Karadžić je osuđen na četiri godine zatvora, ali se žalio, pa je suđenje vođeno na još dvije više instance, da bi Vrhovni sud Bosne i Hercegovine 28. lipnja 1990. godine, kada je Karadžić već bio već istaknuti vođa Srba u BiH, te utjecajna ličnost, konačnom presudom Karadžića i Krajišnika oslobodio optužbe - zbog nedostatka dokaza - samo dva tjedna prije nego što će Karadžić biti izabran za predsjednika Srpske demokratske stranke.

Karadžić je, tvrde neki bivši članovi Srpske demokratske stranke, na čelo te stranke došao na inzistiranje srbijanskog književnika Dobrice Ćosića i srpskog vožda Slobodana Miloševića, a oni su ga dugo vremena držali pod kontrolom zahvaljujući dosjeu, koji je o njemu skupila srpska tajna policija UDBA, a u kojem je upravo priča o nezakonitim poslovima u vezi Karadžićeve vikendice na Palama imala prominentno mjesto. Tvrdi se da je u odabiru upravo Radovana Karadžića za vođu bosanskih Srba ključnu ulogu imao tadašnji srpski ministar unutrašnjih poslova Radmilo Bogdanović, jer je on bio onaj koji je pažljivo pregledao Karadžićev dosje.

U politički život Radovan Karadžić je službeno ušao 12. srpnja 1990. godine, kada je osnovana Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine, a on postao predsjednikom. On se pokazao kao vrlo vješt i bezobziran rukovodilac, koji je kao prvo vrlo brzo uklonio iz svoje blizine sve druge njemu nelojalne srpske vođe, a potom je sa svojom skupinom istomišljenika uveo diktaturu nad prostorima koje su Srbi kontrolirali u Bosni, te provodio najgore etničko čišćenje Muslimana i Hrvata, kako bi taj prostor očistio za Srbe, naređujući pri tome grozne zločine, masovna ubojstva, prave pokolje, masovna silovanja, protjerivanja, paleže cijelih naselja, formiranje prvih koncentracionih logora na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata. Najgore što je naredio bili su opsada Sarajeva, kada su sa okolnih brda bombardiranjem, snajperima i izgladnjivanjem od 1992. do 1995. godine sistematski ubijani stanovnici glavnog grada Bosne i Hercegovine, te pokolj u ljeto 1995. godine 8 tisuća muških stanovnika Srebrenice, koji je proveo njegov suučesnik u zločinu general Ratko Mladić.

Njih su dvojica djelovali zajedno, ali je zbog nadmenosti, egomaničnosti i častohleplja i jednog i drugog među njima vladalo i veliko rivalstvo, pa je Karadžić u nekim prilikama čak mislio smijeniti Mladića, ali zbog njegove popularnosti među vojnicima nije se to ipak usudio napravio. On je gajio i sličan odnos prema Slobodanu Miloševiću, pod čijom je kontrolom na početku bio, ali kojeg je nakon nekog vremena prestao slušati kada je Milošević zbog međunarodnog pritiska želio ipak krenuti putem kompromisa s međunarodnom zajednicom, pa se 1994. godine od njega odmetnuo čak ga javno omalovažavajući kao mekušca i srpskog izdajnika. Na kraju se Milošević ipak pokazao moćnijim od njega, jer mu je – da bi ga natjerao na poslušnost – uveo sankcije tzv. Republici Srpskoj, pa je na kraju Karadžić bio ujesen 1995, godine prisiljen da prihvati Daytonski sporazum, kojim je završen rat na prostoru bivše Jugoslavije.

U to vrijeme haaški Međunarodni kazneni sud za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije već je podigao optužnicu protiv Karadžića i Mladića u kojoj su oni optuženi za najgore zločine protiv čovječnosti, među ostalim i za genocid. Unatoč toj optužnici Karadžić se još neko vrijeme održao na mjestu predsjednika tzv. Republike Srpske, ali je nakon nekog vremena zbog velikog međunarodnog pritiska sišao s vlasti, te je potom nestao iz javnosti, te se sakrio i živio u ilegali. Bilo je sljedećih godina raznih vijesti kako je viđen ovdje ili ondje, tvrdnji da se skriva ovdje ili ondje, a međunarodne snage, koje su u međuvremenu došle u Bosnu u sklopu provođenja Daytonskog sporazuma u mnogo navrata pokušavale su ga locirati i uhititi, ali bez uspjeha.

O bjeguncu Karadžiću, ali i o njegovom kompanjonu generalu Ratku Mladiću, koji se - kao i Karadžić - skriva od 1995. godine, širile su se razne glasine, o tome gdje se nalaze, tko ih štiti. Objavljivani su lažni intervjui s njima, čula su se svjedočenja kako su viđeni u Beogradu, na Cipru, u nekoj državi nastaloj na tlu bivšeg SSSR-a, objavljene su različite informacije o tome gdje se navodno kriju, a najčešće su se u medijima pojavljivale glasine koje su govorile da se Ratko Mladić krije u poznatom podzemnom vojnom skloništu kod Han Pijeska sjeveroistočno od Sarajeva, dok je Radovan Karadžić, navodno, najčešće bio u jednom skrovištu u nepristupačnim planinama nedaleko Foče u istočnoj Bosni, nedaleko granice sa Srbijom i Crnom Gorom, koju je navodno često prelazio, pa djelomično boravio u Srbiji i u sjevernoj Crnoj Gorim gdje su ga navodno štitili u manastirima svećenici Srpske pravoslavne ckrve.

Tvrdilo se da je Karadžić bio pod zaštitom osobnih tjelohranitelja, da ga je čuvalo 80 ljudi, od toga 15 njemu posebno vjernih, koji su s njim bili od početka rata. Čak je objavljena informacija da je Karadžić obrijao bujnu kosu, te pustio dugu bradu, pa je gotovo neprepoznatljiv, čak da je bio i u Sarajevu, te u centru grada popio kavu, a da ga nitko nije prepoznao. Širile su se glasine kako je stalno odjeven u crno, kako bi što više izgledao kao svećenik, jer ga štiti pravoslavna crkva, a i stoga jer tako lakše prolazi pokraj eventualnih kontrola kada se kreće Bosnom.

Sve su to bile zanimljive glasine, koje možda i nisu bile točne, nego su bile plod mašte ili namjernih dezinformacija, plasiranih da mu se zametne trag. Ono što je, međutim, nesumnjivo bilo točno jeste da su i Karadžić i Mladić godinama bili na slobodi, velikim dijelom i stoga što su imali zaštitu prvo vojnih, a kasnije obavještajnih struktura Srbije. Nema nikakve sumnje da su se i Karadžić i Mladić već bili odavno našli u Haagu da je u vrhu beogradske vlasti bilo volje da se oni uhvate i isporuče.