Afganistan je zemlja koja povezuje južnu i centralnu Aziju. Zbog ovog "povoljnog" položaja, Afganistan je kako sada, tako i nekad bio meta ovih ili onih okupatora, osvajača ili osloboditelja. Tek povijest pobjednika odredila je epitete koje su vojskovođe dobijale za ratovanje na ovom uvijek nemirnom području.

Jedan od najsnažnijih vojskovođa koji je ikada harao Afganistanom bio je Džingis Khan. Nakon što je pod svoju kontrolu stavio nemirna plemena Afganistana, te se uputio u neka druga osvajanja, htio je osigurati svoju vlast na novom teritoriju. Zbog toga je, legenda kaže, slavni vojskovođa ostavio tisuću ratnika u tisuću vojnih logora širom Afganistana.

Tisuću se na oba lokalna jezika, dariju i paštu, kaze "hazara", a današnje hazare potomci su hrabrih Mongola koji su ostali kada je veliki vođa otišao dalje. S vremenom, hrabri ratnici Džingis Khana i sami postaju Afganistanci, a ime koje im je afganistanski narod nekada dao prati ih i danas.

Hazare su ulijevale strah u kosti svakog prosječnog Afganistanca, bio on Paštun, Tadžik, Uzbek ili Turkmen. Većinsko pleme Afganistana, tradicionalni Paštuni, bili su posebno pogođeni novim poretkom. Nekada vladari, a sada gotovo robovi! Odlučili su stati u kraj novom poretku i povratiti status koji im je rođenjem pripadao.

U krvavim obračunima, Paštuni su ne samo pokorili Hazare i ostala plemena, nego su uveli pravu strahovladu. Tisuće Hazara je ubijeno, a svi koji su se usudili braniti okrutno su mučeni vatrom i odsjecanjem dijelova tijela. Paštuni su ponovo došli na vlast. Izabran je novi kralj iz porodice Durani i od tada na prestolju Afganistana uvijek sjedi Paštun.

Iako su Hazare pokorene, Paštuni su nastavili osjećati strah i zazirati od njih. Kralj je, da li iz uvjerenja da ili iz potrebe da se suzbije strah od Hazara, službeno objavio da su Hazare bića nižeg reda, te da im se ne smiju povjeravati odgovorni poslovi. Od tada, pa sve do danas Hazare rade tzv. "prljave poslove" kao čistaći, pralje ili smetlari.

Ponosne Hazare nisu se mogle pomiriti sa položajem u kojem su se našli. Podigli su ustanak koji je trajao tri dana. U ta tri dana, uspjeli su ponovo izboriti vlast. Osveta za stoljeće poniženja bila je užasna. Posebno gadno prosli su Paštuni.

Ratnici Hazara vješali su trudne žene po drveću, čekajuci da se nerođeno dijete rodi i smrska o prašnjavo tlo. Ulijevali su vrelo ulje u grla paštunskih ratnika. Zbog pokreta očaja kojima su ratnici pokušavali ohladiti svoje spržena grla, ovu torturu nazvali su "ples Paštuna".

Međutim, nakon tri dana Paštuni su ovaj hazarski ustanak ugušili u krvi. Nestale su cijele porodice. Hazare su opet zauzele svoja mjesta na dnu socijalne ljestvice te od tada tiho žive svoje živote.

U kolektivnom sjećanju Paštuna, jos uvijek su živi užasi koje su im Hazare priredile te se na svaki mogući način pokušavaju osvetiti za nepravdu koju su njihovi pradjedovi morali podnostiti.

Prevoditelj Mustafa Nauroz kaze: "Pogledaj ih na sta liče. Nemaju ni oči ni nos. Glava im je pljosnata. To je znak da nisu pametni. Nikada, im se više ne smije dozvoliti da dođu na vlast. Oni su okrutan narod. Ako im se dozvoli da rade dobre poslove, opet će nas poklati."

Upravo zbog toga su Hazare, za vrijeme vladavine Talibana najgore prošle. Amida iz Herata kaze: „Moji su roditelji imali šest sinova i šest kćeri. Samo sam ja preživjela.“

I danas, Hazare još uvijek rade "najprljavije" poslove u društvu, a nitko se ne bavi njihovim kolektivnim pamćenjem. Za razliku od Paštuna sunita, Hazare su šiiti. To im je danas jedini znak otpora. Nikada nisu dobro plaćeni, a čitave obitelji su na samom rubu egzistencije.

"To su i zasluzili", rekao je Mustafa, iako današnje Hazare nemaju puno sličnosti sa svojim dalekim precima. Uglavnom mirna, čista i radišna bića vjerojatno su najširokogrudniji i najgostoljubiviji ljudi u Afganistanu.

U selima i gradovima Hazaristana (Bamiyan i okolica) vjera i tradicija nisu osnovne vrijednosti. Žene hodaju bez marama i pokazuju lice. Sve više i više malih Hazara je krenulo u školu, a na čelu provincije Bamiyan je postavljena žena - jedina guvernerka Afganistana.

I kuhar Gulam je Hazar i radi jedan od najčisćih poslova na svijetu - hrani ljude. Njegovo smireno, često nasmiješeno lice, daleko je od svog pretka koji je služio Džingis Khanu. Odražava više vijekovno strpljenje omalovaženih predaka s oduzetim pravom na pobunu, uz uvjerenje da se predrasude pobijaju napretkom.