29.07.2008. / 08:00

Autor: Petra Horvat

INTERVJU: Aki Rahimovski

Pravi glazbenik ne razmišlja o mirovini

U intervjuu za Nacional, Rahimovski je govorio o samostalnoj glazbenoj karijeri, svom prvom samostalnom solističkom albumu "U vremenu izgubljenih", o roditeljstvu i svom sinu Kristijanu koji je i sam glazbenik, o tome kako se nosi sa idejom da bi već u rujnu trebao postati djed, o šteti koju internet nanosi glazbenicima i glazbenoj industriji, te o dojmovima nakon koncerta održanog u Umagu

Aki Rahimovski, pjevač koji je 30 godina bio član popularne grupe "Parni valjak", u Umagu je 12. srpnja održao svoj prvi samostalan koncert "Aki pjeva najljepše ljubavne pjesme". Koncert je održan uz pratnju orkestra HRT-a pod ravnateljstvom maestra Zdravka Šljivca te benda Marijana Brkića – Brka., a kao gosti nastupili su Karolina Gočeva, Tina Vukov, Josipa Lisac, Nina Badrić, Husein Hasanefendić – Hus, Gibonni, gospel zbor Agape te Kristijan Rahimovski, sin popularnog pjevača. Na koncertu su izvedene obrade ljubavnih pjesama domaće i strane produkcije, a Rahimovski je izjavio kako je zadovoljan održanim koncertom, koji shvaća kao svoje dijete koje se rodilo i sada je vrijeme da ga svima pokaže. Rahimovski je najavio da će koncert sa najljepšim ljubavnim pjesmama održati i u susjednoj Sloveniji, Bosni i Hercegovini te Makedoniji, gdje će nastupiti s orkestrima nacionalnih televizija i s gostima pjevačima iz zemlje u kojoj će nastupiti.

Nacional: Kakvo vam je iskustvo bilo svirati sa orkestrom HRT-a?

-Moram vam priznati da sam osjetio tremu. Bio mi je velik izazov nastupiti uz orkestar jer nisam do sada imao takvo iskustvo. Čini mi se kako je lakše nastupati sa grupom jer, ako se pogriješi, grupa se vrati na početak bez da publika primijeti. No, sa orkestrom nema improvizacije. Note se čitaju od početka do kraja, nema stajanja. Veličina projekta i odgovornost za njegov uspjeh stvarali su mi pritisak, no popustio je već na generalnoj probi. Ljudi iz orkestra su s veseljem prihvatili repertoar i osjetio sam ogromno olakšanje kada sam se uvjerio da se svima sviđaju pjesme koje sam odabrao. Svi moji prijatelji koji su nastupili na tom koncertu unijeli su sto posto sebe u projekt. Najveće iznenađenje ipak mi je Tina Vukov, bliska rođakinja velikana Vice Vukova, za koju smatram kako je iznimno talentirana. Vjerujem da je pred njom uspješna pjevačka karijera. Naravno, moram spomenuti i Josipu Lisac i Ninu Badrić, koje su također bile fantastične. Bila mi je velika želja dokumentirati taj događaj, pa će se u prodaji naći audio i video zapis koncerta. Srećom, nema kardinalnih grešaka pa materijal ne treba popravljati. Pristalica sam teorije da koncerti moraju biti dokumentirani onako kako su odsvirani, bez dodatnih 'nasnimavanja', pa ako se i pogriješi, ljudski je i simpatično.

Nacional: Sa vama je po prvi puta nastupio vaš sin Kristijan, kakav je bio osjećaj sa njim dijeliti pozornicu?

-Doživjeti takvo što stvarno je poseban užitak. Kristijan je u početku bio malo neozbiljan, no to je mladost. Pjevali smo pjesme "Ljubavna" i "Ima neka tajna veza", koje on dobro poznaje. U početku sam malo brinuo zbog njegove neozbiljnosti, no, nakon prve probe s orkestrom se uozbiljio. Shvatio je da to nije zezancija. Kristijan je i sam glazbenik, a svira u bendu "Raspashow". Taj mu je nastup bio važan, no mislim da se dobro se snašao. Bila je to dobra prilika da pokaže kako ne pjeva kao tata, već da ima svoju osobnost.

Nacional: Album "U vremenu izgubljenih" vaš je prvi samostalan projekt od kako se "Parni valjak" razišao. Koliko dugo ste radili na albumu i jeste li zadovoljni prodajom?

-Za album je zaslužan bubnjar "Parnog valjka" Dražen Scholtz koji mi je nakon što se grupa razišla dao materijale na kojima je radio godinu dana, a namijenio ih je upravo meni. Pjesme su mi se svidjele, okupila se grupa i upustili smo se u izazov. Snimanje je trajalo šest mjeseci. Prodaja je zadovoljavajuća, s obzirom na to da se radi o mom svojevrsnom debiju. Za diskografiju su nastupila teška vremena, čak i ako ste veliko ime u svijetu glazbe. Internet je donio mnogo pozitivnih stvari, no glazbenoj industriji i samim glazbenicima nanosi veliku štetu. Vjerujem kako je to povezano sa standardom, koji je u Hrvatskoj nizak, dok su cijene visoke kao u razvijenim zapadnoeuropskim zemljama. Ipak, razlika između Hrvatske i spomenutih zemalja je i u tome što vani ljudi smatraju kako se rad treba cijeniti, a cijeni se kad se kupi cd.

Nacional: 'Skidate' li i vi glazbu s interneta?

-Ne 'skidam'. Tehnički sam nepismen. Kćer mi pomaže ako ipak trebam nešto obaviti preko interneta. No, morati ću savladati barem osnove rada s računalom i internetom, kako bi i taj rukopis usvojio.

Nacional: Jeste li se nakon 30 godina postojanja "Parnog valjka" osjetili pomalo izgubljeno nakon njegova 'raspada'?

-Grupa je postojala trideset godina. Mnogi današnji brakovi ne traju toliko. Bila je to 'sporazumna rastava', no ostali smo prijatelji. Oproštajni koncert odsvirali smo za Novu godinu na zagrebačkom središnjem trgu. Nakon kratkog godišnjeg odmora nazvao sam Husa i u šali ga pitao kada ćemo početi sa svirkama. "Parni valjak" je bio hiperproduktivan; snimili bi album, slijedila je turneja i nakon toga smo se vraćali u studio sa materijalom za novi album. Mislim da smo u hrvatskim okvirima postigli maksimum. Bilo je vrijeme da "Valjak sparkiramo u garažu" i upustimo se u samostalne projekte.

Nacional: Kako je nastao naslov vašeg samostalnog albuma "U vremenu izgubljenih"?

-Takav sam naslov izabrao zbog toga što imam dojam da u današnje vrijeme među ljudima nastaje otuđenje. Ne mogu razumjeti kako je moguće da, primjerice, ljudi godinama stanuju u istoj zgradi, a ne komuniciraju. Pjesme pričaju o otuđenju, no sa dozom optimizma, sa vjerom u sretan kraj. Ja se prvi osjećam pozvanim da pomognem, da učinim nešto kako bi nam svima bilo ljepše i ugodnije. Sudjelovao sam u puno humanitarnih akcija, pa me prijatelji u šali zovu "Aki humanitarac".

Nacional: I pokojni makedonski pjevač Toše Proeski bio je poznati humanitarac. Bili ste jako bliski s njim, nedostaje li vam?

-Teško mi je pričati o tome, bio mi je kao sin. Opet, zahvalan sam za trenutke koje sam podijelio s njim. Sjećam se, jednom me zamolio da otpjeva pjesmu "Jesen u meni", koja mu je bila najdraža pjesma. Srce moje, naravno da može, odgovorio sam. Dobio je nagradu na jednom makedonskom festivalu, a meni je pripala čast da mu je predam. Tom smo prilikom zajedno otpjevali tu pjesmu, zbog čega mi je neizmjerno drago. Prošle smo godine oboje nastupali na Hrvatskom radijskom festivalu, nakon čega smo zajedno putovali u Skoplje i putem smo puno razgovarali. To je bio moj zadnji susret s njim. Njegova me smrt šokirala. Svašta se događalo nakon njegove smrti. Puno toga mi se nije svidjelo, a ne vjerujem niti da bi Tošo to odobrio da je živ. Neki ljudi su se šlepali uz njega, uzimali su blagodati njegovog rada. Ja to nazivam lešinarenjem. To ne bi ni hijene radile, kojima je to u prirodi dato kako bi preživjele. Bilo je žalosno gledati kakav su spektakl od njegove smrti napravili novinari sa svojim bombastičnim naslovima i degradirajućim tekstovima. Tošo je bio skroman i talentiran i puno toga je učinio za Makedoniju. U Skoplju su ljudi na dan njegova sprovoda na jedan trg donosili cvijeće i palili svijeće, i svima je na usnama bila rečenica: "Umro nam je anđeo". Poznajem njegovu obitelj, no nismo u kontaktu.

Nacional: Dio vaše obitelji ostao je u Makedoniji, koliko ih često posjećujete i spremate li kakav projekt sa nekim makedonskim glazbenikom?

-Posjećujem ih kad god nađem vremena. Mama mi je još živa i tamo je. Volim odlaziti tamo jer su Makedonci topao narod. Kod njih se ne primijeti tuga ili depresija, a standard im je puno lošiji od našeg. Prosjek plaće je 200, 250 eura, no oni ostaju veseli i u kafićima se čuje pjesma. U kafiće ne unose probleme, već veselje i to im daje snagu kako bi se lakše uhvatili u koštac sa problemima koji ih čekaju kod kuće. I ja planiram nastupiti u jednom kafiću u Skoplju, no ideja je još u povojima, a krenula je od mog prijatelja koji je vlasnik popularne makedonske radio postaje "Bubamara". Nastupit ću sa Vlatkom Stefanovskim kojeg poznajem još iz mladosti, no do sada nismo surađivali. Izvest ćemo izvornu makedonsku pjesmu pokojnog pjevača Jonče Hristovskog u čast stradalima u potresu koji je potresao Skoplje 60-ih godina. "Ako umrem il zaginem nemoj da me žalite. Napite se rujno vino, skršite ge čašite. Ej, verni drugari, pesma zapejte-mene spomnite" dio je teksta pjesme koju ćemo pjevati. Vlatkova je ideja da otpjevamo baš tu pjesmu u kojoj se spominje smrt, kao podsjetnik na stradale u spomenutom potresu, no pjesma uz smrt izražava i veselje. Hristovski je pjesmom želio poručiti neka ne bude tuge na pogrebu, već neka se pjeva, pije i veseli. Suradnja neće stati samo na toj pjesmi, no o detaljima ćemo razgovarati krajem ljeta kad ja pozavršavam svoje poslove i kad se Vlatko vrati sa turneje.

Nacional: U rujnu ćete postati djed, razmišljate li o mirovini?

-Pravi glazbenik ne razmišlja o mirovini, on završi 'gore' gdje svira, a pozovu ga kada 'zafali' pokoji glazbenik. Jednom su Eltona Johna pitali gdje će završiti kada prestane sva ta slava, turneje, simanja. Odgovorio je kako će završiti tamo gdje je i počeo- u baru, za klavirom. Pravi glazbenik shvaća da je taj talent koji ima u stvari dar s neba, te da ga treba dijeliti s drugima.

Nacional: Potječete iz glazbene obitelji. Otac vam je bio profesor glazbenog, vi ste cijeli svoj život posvetili glazbi, a tu je ljubav naslijedio i vaš sin Kristijan. Jeste li od početka podržavali njegove glazbene ambicije?

-U početku sam bio protiv toga. Nisam išao toliko daleko da mu to i zabranim, ali stvarno sam mu želio objasniti kako je život glazbenika nesiguran. Bojao sam se za njega, želio sam da stekne diplomu koja bi mu osigurala kakvu-takvu sigurnost. Govorio sam mu da se glazbom može baviti i u slobodno vrijeme. Danas jedino uspješni glazbenici mogu zaista živjeti od glazbe. Kristijanova je želja bila jaka i ja ju nisam želio gušiti, pa sam na kraju popustio. Danas mi je drago da sam doživjeo da zajedno nastupimo.

Nacional: Jeste li ikada željeli nešto drugo raditi?

-Kao dječak sam želio igrati nogomet. Igrao sam u pomlatku i kadetima kluba "Vardar" i jako sam to volio, no jedna je povreda sve promijenila. Nisam više mogao trenirati pa sam upisao glazbenu školu. Svijet glazbe mnogima se čini lak. Popularnost, djevojke, zabava, novac- sve to izgleda privlačno i lako dostižno, no u stvari nije tako. mnogi odustanu kada to shvate. No, na žalost, neki koji su zalutali i ostali su u glazbi.

BIOGRAFIJA-Aki Rahimovski (53) rođen je u Makedoniji u glazbenoj obitelji
-70-ih godina dolazi u Zagreb gdje ubrzo počinje suradnju sa grupom "Parni valjak", čiji je pjevač ostao idućih 30 godina koliko je grupa postojala
-Sa "Parnim valjkom" je snimio 16 studijskih albuma, 14 singlova, 5 live albuma i 4 kompilacije
-mnogi albumi "Parnog valjka" postali su zlatni ili platinasti, a prodaja im se mjeri u milijunima
-grupa je osvojila najveći broj diskografskih nagrada "Porin"
-solističku karijeru Aki Rahimovski otpočeo je albumom "U vremenu izgubljenih" koji je objavljen prije godinu dana
-surađivao je sa mnogim stranim i hrvatskim glazbenicima među kojima su Nina Badrić, Oliver Dragojević, Gibonni, Josipa Lisac i drugi


Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika