John Williams najpoznatiji je po klasičnom repertoaru, ali sa svojim prijateljem Johnom Etheridgeom izvodi i jazz te afričku muzikuJedan od najcjenjenijih svjetskih klasičnih gitarista, skladatelj i aranžer, osnivač odsjeka za gitaru na prestižnom londonskom konzervatoriju "Royal College of Music" John Christopher Williams nastupao je 25. srpnja na Dubrovačkim ljetnim igrama. Na terasi tvrđave Revelin svirao je u duetu s Britanskim jazz gitaristom Johnom Etheridgeom, s kojim surađuje od 2001. godine.

Williams je poznat kao svestran gitarist, koji je u svojoj karijeri surađivao s drugim glazbenicima bez obzira na stil i glazbeni pravac iz kojeg su bili. Njegov talent je, kada je imao svega 11 godina, otkrio španjolski gitarski virtuoz tzv. otac moderne klasične gitare Andres Segovia, koji ga je prozvao 'princem klasične gitare'. U svojoj karijeri svirao je s mnogim poznatim kasičnim, jazz i rock sviračima, a jedan od popularnijih je njegov nastup s gitaristom rock grupe „The Who“ Peteom Townshendom. S njim je 1981. svirao na jednom od humanitarnih koncerata pod nazivom „Secret Policeman's ball“, koje je za Amnesty International, osmislio član Monty Pytona John Cleese. To je bio samo jedan u nizu njegovih humanitarnih nastupa, a osim po njima, Williams je poznat i po vrlo jasnom lijevom političkom opredjeljenju. Potječe iz izrazito ljevičarske obitelji, a tijekom karijere održao je veliki broj koncerata radi podrške određenim političkim idejama, pa su ga radi toga nazivali i 'glazbenim aktivistom'. Za glazbene uspjehe britanska kraljica mu je dodijelila titulu „Order of The British Empire“, no on zbog svojih političkih uvjerenja o toj tituli nerado govori, a kako kaže: „Najradije bi ju poštom vratio britanskoj kraljici“.

Sa „The Secret Policeman's Ballom“ započelo je njegovo prijateljstvo s Cleeseom koji ga je, nekoliko godina kasnije, pozvao da svira na soundtracku za film „Riba zvana Wanda“ u kojem je Cleese glumio glavnu ulogu te za koji je napisao scenarij. Williams je i prvi izvođač filmske skladbe „Cavatina“ iz jednog od najpopularnijih filmova sedamdesetih godina „Lovac na jelene“. Ta je skladba nastala na Williamsovu inicijativu osam godina prije nego što film snimljen, a njegova je izvedba bila popularna i prije nego što ju je Michale Cimino, redatelj „Lovca na jelene“, uzeo kao glavnu glazbenu temu filma.

Williams je sedamdesetih osnovao instrumentalni rock sastav „The Sky“, zbog kojeg su ga klasični glazbenici nazivali izdajnikom, ali koji je, s druge strane, imao veliku publiku i brzo postao popularan.

John Williams i John Etheridge prilikom nastupaS jazz gitaristom Etheridgeom, nekadašnjim članim britanskog rock sastava „The Soft Machine“ te dugogodišnjim suradnikom francuskog jazz violiniste Stephanea Grappellija, počeo je intenzivnije surađivati na izdanju albuma "The Magic Box", zajedno s još troje glazbenika, na kojem su izvodili su obrade tradicionalne i suvremene afričke glazbe. Projekt je osmislio Williams, a među ostalima, pridružio mu se i Etheridge. Nakon nekog vremena njih dvojica su se izdvojili i počeli nastupati kao duet. Iako tek posljednjih godina redovito zajedno sviraju, poznaju se već gotovo četrdeset godina. Kako je Etheridge opisao – razlikuju se i karakterno i glazbeno, ali se dobro nadopunjuju. Etheridge je iznimno otvoren, veseo i srdačan dok je Williams suzdržan, ali prijazan. Na zajedničkim putovanjima osim o glazbi, uglavnom razglabaju o političkim temama. Tako im je u petak na dan koncerta, za doručkom glavna tema bio Radovan Karadžić.

Etheridge tvrdi da ih povezuje interes za aktualne svjetske političke teme, a iako su odrasli u potpuno drugačijim obiteljima - Williams kako kaže, među komunistima, o on u obitelji liberalnih demokrata, uglavnom imaju slična razmišljanja.

Glazbeno, iako iz drugačijih žanrova, također se nadopunjuju. O tome Williams kaže: „Svirao sam puno dueta sa klasičnim gitaristima, ali glazbene mogućnosti koje sam otkrio svirajući s Johnom su nevjerojatne. Repertoar koji imamo je neograničen na neki način - afrička glazba koju smo svirali zajedno kao duo, jazz i rock stilovi koji dolaze od Johna i klasični stilovi koje ja sviram. Između nas nema barijera i nema glazbe koja je za nas nemoguća. Mnogi se pitaju zašto uopće jazz i klasični gitarist nastupaju zajedno. Razlike među nama su važne. Važna je razlika među instrumentima koje sviramo, razlika u stilovima i to što smo i kao ljudi različiti.“

Afiniteti prema jazzu, smatra Williams, kod njega potječu iz obitelji, a glazbena svestranost iz odrastanja u Londonu. Njegov otac Leonadrd Williams bio je jazz gitarist i on mu je kao četverogodišnjaku kupio prvu gitaru. „Moj otac bio je jazz gitarist, a odrastao sam uz klasičnu i jazz gitaru. No jazz sam samo slušao, jer mi otac nije dao da sviram ništa osim klasike jer su tehnike sviranja znatno drugačije, a on nije htio da kvarim klasičnu tehniku. S druge strane, od desete godine živim u Londonu koji je mješavina svega i svačega. Od roka, jazza, klasike, afričke, kubanske, europske glazbe. Neki ljudi su odrasli u obiteljima koje su cijenile jedino europsku klasičnu glazbu. Možda je za njih to dobro, za mene nije. Siguran sam da je ta mješavina kultura, društvenih, političkih interesa, život u Londonu ono što me otvorilo za glazbu.“

Williams je rođen 1941. godine u Melbourneu, jer je njegov otac jazz gitarist Leonard Williams tamo emigrirao tridesetih godina. Tamo je upoznao svoju drugu ženu, majku Johna Williamsa, Milaal. Ona je bila australsko – kineskog porijekla i kći poznatog melburnškog odvjetnika Williama Ah Keta. Obitelj je u Australiji živjela do Johnove desete godine kada su se vratili u London. Williamsov otac Leonard bio je neobična osoba. Po povratku u London iz Australije počeo je poučavati sviranje gitare. No, nekoliko godina kasnije posve je promijenio način života i karijeru - otvorio je utočište za majmune u Cornwallu. S vremenom se posve posvetio majmunima i prestao svirati. Počeo je izdavati knjige o majmunima pa su ga nakon smrti stručnjaci čak nazivali genijem za zoologiju, obzirom da nije bio znanstvenik, a imao je napredne ideje o tome na koji način čovjek treba tretirati divlje životinje.

Njegov otac je, objašnjava Williams, bio otvorenih stavova: „I on i majka bili su ljevičari, cijela obitelj je ljevičarska. No, imao je veoma napredan i otvoren stav i prema glazbi. Smatrao je da ljudi svih dobi, makar iz vlastitog zadovoljstva trebaju svirati. Zaključio je da će sviranje vjerojatno, najviše biti zainteresirani oni ljudi koji čitaju knjige. Zato je duž cijele jedne ulice, koja je tada bila puna knjižara, u svim izlozima napisao da daje lekcije iz gitare. Poučavao je ljude u grupama. Vjerovao je strastveno, a u to i ja vjerujem, da učiš bolje u razredu s drugim ljudima nego kada si sam. Osim toga, uvijek je volio životinje, kuća nam je uvijek bila puna životinja. U Londonu je dobio divnog majmuna iz Nizozemske kojeg je imala neka žena. Bio je od ugrožene vrste iz Amazone, a u Nizozemsku je vjerojatno dovezen da bude u zoološkom vrtu ili nečiji ljubimac. On je želio naučiti i pokazati ljudima kako spasiti te majmune od izumiranja, kako se ponašati prema njima. Utočište koje je osnovao još uvijek radi, ali mislim da su posljednjih godina imali problema s majmunima. Obolijevali su. To je ironija cijele te priče s majmunima. On je želio spasiti vrstu, otvorio je utočište za njih, stvorio im uvjete života slične onima u prirodi kako bi im bilo što bolje, a sve to na kraju im je uzrokovalo razbolijevanja“.

John Williams i Andres SegoviaNjegov otac zaslužan je i za to što je Segovia svojedobno čuo kako svira. Otac je prepoznao njegov talent još dok je bio sasvim mali dječak i htio je da svira samo s najboljim učiteljima. To nije bilo moguće u Australiji pa se zato cijela obitelj vratila u Europu. Preko svog prijatelja ugovorio je da Johna Williamsa čuje kako svira Andres Segovia. Segovia je bio impresioniran njegovim talentom i pozvao ga je da dođe u njegovu ljetnu školu Academia Musicale Chigiana u Italiji.

No, Segovia nije impresionirao Williamsa: „Najvažniji aspekt cijelog tog perioda, a provodio sam u toj školi svako ljeto od 12 do 17 godine bila je prilika da upoznam druge glazbenike, i to ne samo gitariste jer je bila riječ o velikoj školi. Kad gledam unazad to je za mene bilo puno značajnije nego Segoviina predavanja.“

Godinama kasnije, kada je postao uvaženi gitarist, Williams je u jednom intervjuu izjavio kako Segoviu smatra ograničenim učiteljem i glazbenikom. No, objašnjava, to je dio njegovog stava o cijeloj generaciji kojoj pripada Segovia: „On stvarno jest ograničen učitelj. Ne bih rekao da je ograničen glazbenik, ali učitelj svakako jest. Dio je generacije glazbenika čije se poučavanje temeljilo samo na instrukciji da imitiraš način na koji oni sviraju. Nije bilo bitno da nas nauče da razumijemo glazbu i stvorimo stil sviranja. Nije bilo bitno niti da nam se pristupa kao pojedincima. No, nisam to izjavio kako ispada sad kad se izvadi iz konteksta. Nisam godinama pohađao Segoviinu školu, a onda hodao okolo po svijetu davao intervjue i pričao kako je Segovia ograničen. Bile su to posebne okolnosti, davao sam intervju za specijalizirani gitarski časopis i onda je to izvađeno iz konteksta. Razlog zbog kojega sam to rekao je jer mnogi ljudi u gitarskom svijetu stvaraju ikone, religiozne kultove oko nekih ljudi. Prate religiozno Svegoviinu glazbu i stvaraju poseban utjecaj na mlade ljude. Ne volim to. Oni trebaju biti ohrabreni da nauče kako će se sami izraziti. A ne da uče kako kopirati i imitirati majstore iz prošlosti.“

Svoj odnos sa Segoviom opisao je riječima: „On se jako trudio da mi pomogne, uzeo me pod svoje. Želio mi je biti poput oca. Na njegovu nesreću već sam imao oca što je njega uzrujavalo, nije mu se sviđala ta činjenica. Ali jednostavno je bilo tako. Želio je glumiti brižnog oca, a bio je oličenje autoritativne osobe. Na njegovim predavanjima atmosfera je bila samo simptom svega ovoga što sam rekao. Podučavao je na staromodan način. Baš kao i svi drugi učitelji njegove generacije. U razredu je vladala nervoza, svi su željeli osvojiti njegovo odobravanje, malo pažnje. To nije bilo baš pedagoški.“

Kad je završio s pohađanjem škole u Italiji Williams je započeo profesionalnu karijeru, a već su prvi njegovi koncerti bili popraćeni izvrsnim kritikama stručnjaka. Bio je jedan od rijetkih zapadnjačkih glazbenika koji je imao priliku svirati turneju po Sovjetskom savezu 1962. godine. Već kao mladić shvatio je da glazba može biti način da izrazi svoje političko negodovanje prema nečemu.

Tako je, prepričava, 1958. napravio prvi koncert kako bi podržao neku političku ideju: „Imao sam 17 godina i pridružio sam se kampanji za nuklearno razoružanje. U Engleskoj je tada grupa aktivista protestirala protiv nuklearnih testiranja. Godine 1958. organizirana je kampanja za nuklearno razoružanje, a ja sam odsvirao prvi koncert za promociju kampanje. Učinio sam to jer sam čitao u novinama o kvekeru, čovjeku koji je otišao u čamcu od Londona do Uskršnjih otoka kako bi izrazio svoj protest protiv nuklearnog naoružanja. Pročitao sam to u novinama i toliko me nadahnulo da sam se ustao od stola i otišao do malog ureda u u Fleet streetu u Londonu i rekao im da želim napraviti koncert za njih. Nastavili smo surađivati. Sada sam predsjednik velikog svjetskog udruženja MANA – muzičari protiv nuklearnog naoružanja.“

Početkom osamdesetih Williams je dobio orden od britanske kraljice. No, na pitanje o sjećanju na tu priliku, odgovara: „Uopće me ne zanima taj orden i to iz vrlo jednostavnog razloga – jasno je već kad se pročita naziv – Order of a Britsih Empire. To je anakronizam. Simbolički, politički i na sve druge načine to je grozna titula. Još nisam pronašao mehanizam kako bih ju mogao vratiti, a želim vratiti taj orden. Ne želim da kraljica to shvati osobno, svirao sam nekoliko puta za nju i za staru kraljicu majku. Individualno, one su krasne žene, slušale su me kako sviram, kasnije smo razgovarali, bilo je prijatno i ne želim biti nepristojan prema njima. Inače bi stavio orden u omotnicu i poslao ga na adresu Buckinghamske palače.“

S druge strane, dodaje, ima ordena na koje je ponosan: „Australski orden je onaj na koji sam ponosan, paragvajski, venecuelanski, ali na ovaj britanski nisam. Kad sam ga dobio bilo je to lijepo za ljude s kojima radim. Ljudi iz izdavačke kuće za koju radim, moji suradnici su bili sretni – bilo je to svojevrsno priznanje za njihov rad. Ali meni nije bilo važno. Britansko carstvo – neki ljudi mi kažu, ma daj to je samo riječ, nije važno. Ali važno je. Meni je možda najvažniji bio je orden paragvajske vlade. Dobio sam ga 1994. na 50 godišnjicu smrti paragvajskog gitarista Augustina Barrosa, jednog od najboljih svjetskih gitarista. Bila je prva godina paraguajskog oslobođenja nakon 50 godina diktatorske vlasti. Napravili su predsjednički orden s likom Barriosa i dodijelili ga meni. Bio sam tamo, primio orden, svirao na svečanoj dodjeli u glavnom gradu i u mjestu iz kojeg je Barros. Kad smo supruga i ja došli na aerodrom, bilo je dirljivo. Kad dolaziš negdje obično te dočekaju organizatori manifestacije, koncerta, a nas je u Paragvaju dočekala cijela delegacija sa zastavama i transparentima s natpisima zahvale za ono što sam učinio za paragvajski narod. Stvar je u tome da sam zajedno s organizacijom Transparency International organizirao niz humanitarnih koncerata za paragvajski narod“

Williams kaže kako cijelu svoju karijeru zagovara ideju da je glazba dio društva: „Stav koji ima većina europskih klasičnih glazbenika po kojem je glazba umjetnost, odvojena od društva, čista i neokaljana politikom i društvenim problemima to je tradicionalno razmišljanje koje je po mom mišljenju krivo, i prije svega nazadno. Onemogućuje razvoj i napredak. Volim kada je god moguće glazbu koju sviram povezati sa nekim stvarnim problemom. Nisam pjevač, ne izražavam se riječima pa mogu samo s ljubomorom gledati na mogućnosti koje imaju pjevači. No, sretan sam što mogu raditi to što radim i preko toga se boriti za stvari u koje vjerujem.“