Slawomir Mrožek 50-ih je godina postao jedan od najslavnijih europskih pisaca - svojim apsurdnim prikazima života u Poljskoj stekao je simpatije Zapada, na koji je uskoro i emigrirao sa suprugom. Njegova drama "Policajci" - u kojoj su svi u državi policajci - ili priča "Slon" - u kojoj u zoološkom vrtu nemaju pravog slona nego gumenog koji odleti pod naletom vjetra - čitale su se i kao satira na komunizam i kao početak teatra apsurda.

Nakon tri desetljeća egzila, 1997. se vratio u domovinu i uskoro bio pogođen teškim moždanim udarom: zaboravio je gotovo sve, a izgubio je i ono što ga je činilo umjetnikom - moć izražavanja. Kao dio terapije počeo je s logopedom zapisivati vlastiti život, kao vježbu sjećanja i kao vježbu pisanja. Budući da više ni u što nije bio siguran, i vlastita autobiografija djelovala mu je strano pa se u njoj predstavio novim imenom - Baltazar.

"Baltazar", koji je na hrvatski preveo Mladen Martić i izdao AGM, zato je atipična biografija. S jedne strane Mrožek izmišlja vlastiti život, a s druge strane piše biografiju osobe koju ne poznaje. U knjizi se vidi da je pisana teško, da se nekad duhoviti autor bori za svaku riječ i zato je tim dojmljivija - kao dokument i kao prilog razumijevanju afazije.