Voda je očito došla do grla, kad o nogometnim huliganima raspravljaju i u Vladi. U redu, možda je objava rata nasilnicima na stadionima došla pet godina prekasno, i možda Đurđa Adlešič i Dragan Primorac ne ulijevaju pretjeranu vjeru u uspjeh, ali nešto se ipak kreće. Zato treba podržati najavu iz Banskih dvora, kako će se u slučaju tučnjava na tribinama, bacanja baklji na teren i rasističkog skandiranja utakmice prekidati, a nasilnici hapsiti. Ali problem je u tome što u Hrvatskoj uvijek postoji taj famozni "ali".

Postoji golemi raskorak između proklamiranih načela i njihove provedbe. Primjerice, ministri objavljuju rat stadionskom rasizmu i šovinizmu, a nitko nikada nije osudio ustaški poklič "za dom!" kad ga na utakmicama reprezentacije uzvikuje pola stadiona, a druga polovica odgovara "spremni!".

Jedini koji je reagirao bio je predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković, i to "mudro" braneći taj uzvik, uz sugestiju iz koje je očit njegov benevolentan stav prema NDH. Ništa manji problem nije podatak da su odnosi u domaćem nogometu na granici kriminala. Samo u posljednjih godinu dana, od transfera Luke Modrića, Eduarda da Silve i drugih igrača, klubovi i takozvani manageri inkasirali su 30-ak milijuna eura, a državi nije plaćena ni kuna poreza. Neka nešto slično pokuša napraviti vlasnik neke tvrtke ili najobičnijeg kafića, pa da vidimo kako ga uskoro neće posjetiti financijska policija.

Poduzetnik će biti sretan ako ne bankrotira, a radnici ne završe na burzi za zapošljavanje. U nogometu je takvo što nezamislivo, jer još iz vremena Franje Tuđmana "najvažnija sporedna stvar na svijetu" promovirana u hrvatski nacionalni interes prve klase. U takvim okolnostima - gdje vladaju kriminal, nasilje i agitprop sportskih novinara - huliganizam je njihova logična posljedica. Šutnja javnosti i politike kad se iz 30.000 grla uzvikuje "za dom spremni!", kvazisociološka objašnjenja navijačkih tučnjava od Malte do Austrije i udvorički odnos medija prema neformalnim vlasnicima Dinama i Hajduka, sve je to otrovno sjeme nasilja.

Mirko Hrgović sasvim je slučajno postao glavni junak u ovoj žalosnoj priči. A on je pozitivac - kad je nekakav huligan upao na teren i napao njegova suigrača, Hrgović ga je nokautirao. Bad Blue Boysi ga mrze i prijete mu smrću, no zamislimo istu situaciju, samo u drugom dresu. Recimo da neki huligan iz Torcide napadne Igora Bišćana, kojem u pomoć priskoči Mirko Hrgović. Naravno da bi tada postao heroj BBB-a. Ono što je frapantno jest to što dotični huligan, koji je upao na teren i napao čovjeka, za to nije završio u zatvoru. Kao što nisu završili ni deseci drugih huligana, od torcidaša koji su pokušali spaliti navijače Dinama, do BBB-ovaca koji po Zagrebu premlaćuju studente iz Dalmacije. U obranu takvih idiota uvijek će se naći poneki novinar, onda i klupski dužnosnici koji tako potkupljuju radikalne navijačke skupine, a naposljetku i suci. Do trenutka kad prva grupa nogometnih huligana završi u Lepoglavi svaki posjetitelj nogometnih utakmica u Hrvatskoj bit će potencijalni glineni golub.