Objavljeno u Nacionalu br. 664, 2008-08-04

Autor: Miljenka Čogelja

Interview

Ken Russel-filmski ekscentrik prvi put među Hrvatima

Slavni britanski revolucionarni redatelj iz generacije 60-ih i 70-ih godina govori o plesanju baleta u djetinjstvu, strasti za snimanjem, sukobu s cenzurom, mrtvim kritičarima i trostrukom razvodu

Kontroverzni redatelj snimljen s programskom knjižicom na filmskom festivalu u Motovunu, gdje je dobio nagraduKontroverzni redatelj snimljen s programskom knjižicom na filmskom festivalu u Motovunu, gdje je dobio nagraduProšlog je tjedna gost filmskog festivala u Motovunu bio je jedan od najkontroverznijih britanskih filmskih redatelja, Ken Russell, poznat kao autor rock mjuzikla “Tommy”. Došao je preuzeti nagradu The Motovun Maverick, koja se na tom festivalu dodjeljuje prvi put. Namijenjena je autorima koji su zadužili filmsku povijest kršenjem tabua, izvrtanjem ustaljenih normi i proširivanjem granica filmskog izraza, a biografija i filmografija Kena Russella potvrđuju da je upravo on najprikladniji dobitnik te nagrade.

Njegov film “Demoni”, čija se radnja bazira na knjizi “The Devils of Loudon” Aldousa Huxleyja, o crkvenim čistkama u doba kardinala Richelieua, zbog prizora u kojima opatice masturbiraju ili seksualno napastuju Kristov kip, nikad nije javno prikazan u integralnoj verziji. Iako, je Russell za taj film na festivalu u Veneciji osvojio nagradu Društva talijanskih kritičara za najbolju režiju, glumcima Vanessi Redgrave i Oliveru Reedu zabranjen je ulazak u Italiju na tri godine.

IGOR MIRKOVIĆ, direktor Motovun Film Festivala, uručio je Russellu nagradu 'The Motovun Maverick'IGOR MIRKOVIĆ, direktor Motovun Film Festivala, uručio je Russellu nagradu 'The Motovun Maverick'Russell, rođen 1927. u Sout hamptonu, karijeru je započeo na BBC-ju potkraj 50-ih. Za tu britansku televiziju snimao je filmove o poznatim svjetskim skladateljima koji su bili potpuno drukčiji od dotadašnjih biografskih filmova. Kombinirao je fakte, osobito manje poznate, kontroverzne elemente iz biografija tih kompozitora s fiktivnim pričama koje je smišljao slušajući njihovu glazbu. Jedan od tih filmova, o Richardu Straussu, koji je snimio početkom 70-ih, zabranjen je nakon prvog prikazivanja. Snimio je 1969. “Zaljubljene žene”, prvi mainstream film u kojem su prikazane muške genitalije. Nominiran je za Oscara za scenarij i režiju, a Glenda Jackson osvojila ga je za glavnu žensku ulogu. Kraj Russellove uspješne karijere redatelja filmova visoke produkcije došao je nakon “Kurve” 1991. (s Theresom Russell) u kojoj je prikazao svakodnevnicu prostitutke, otvorenog odgovora na holivudsku ušećerenu vodicu “Zgodna žena”. Nakon toga sve je teže nalazio novac za svoje filmove, ali još uvijek, u 81. godini, režira niskobudžetne filmove u vlastitoj produkciji.

Filmom se počeo baviti tek u svojim kasnim 20-im godinama, nakon što je neko vrijeme bio baletan. Prije toga bio je mornar u britanskoj trgovačkoj mornarici, a neko je vrijeme proveo i u britanskom ratnom zrakoplovstvu. Ženio se četiri puta, a najduži brak mu je bio s kostimografkinjom Shirley Russell s kojom ima petero djece. Sve njegove supruge i svih osmero djece sudjelovali su u njegovim filmovima kao kao glumci, statisti ili radnici na setu.

NACIONAL: Već godinama snimate filmove od vlastitog novca u kućnom studiju i digitalnom tehnologijom, a u posljednjem ste surađivali isključivo sa studentima. Zašto studenti?
- Zato što je to bio uvjet sveučilišta u Walesu. Ponudili su mi najnoviju opremu i vrhunski studio, ako uzmem studente kao filmsku ekipu. Ispalo je da su ti studenti nevjerojatno talentirani, pametni i sposobni. Snimamo film o slavnoj engleskoj kraljici koja se zvala Boudica. Borila se protiv Rimljana, uhvatili su je, premlatili, a njezine kćeri silovali pred njom. Cijeli film snimljen je u studiju s nevjerojatnim vizualnim efektima, a još malo pa će biti i završen.

VRHUNCI 70-ih Sa slavnom britanskom manekenkom Twiggy na promociji filma 'Boy Friend' 1971. u LondonuVRHUNCI 70-ih Sa slavnom britanskom manekenkom Twiggy na promociji filma 'Boy Friend' 1971. u LondonuNACIONAL: Imate 81 godinu. Što vas potiče da i dalje snimate?
- Boudica je najveća engleska heroina, a nitko dosad nije snimio film o njoj. Meni je to izazov. Još uvijek želim pokušati nešto novo, osobito ako mogu napraviti nešto potpuno drukčije, bez velikog novca, a s puno entuzijazma. U toj maniri, upravo počinjem snimati film o škotskoj prostitutki koja se zove Brave Heart, po uzoru na škotskog heroja Bravehearta. Cijeli život smišljam filmove. Još kao dječak bio sam takav. Živio sam u ulici u kojoj nije bilo druge djece s kojom bih se igrao. A majka me, prije nego što sam krenuo u školu, vodila u kino gotovo svaki dan. U mom je vrtu raslo predivno stablo i svaki dan, kad bih se vratio s projekcije, stablo bi se pretvaralo u moj filmski set. Ako bih gledao film o gusarima, stablo bi bilo moj gusarski brod, a grane sablje. Kadad sam otkrio ljepotu glazbe, nisam je mogao slušati a da ne vidim slike, da mi ne izaziva vizije.




NACIONAL: Svojim filmovima o poznatim skladateljima i mjuziklima mijenjali ste odnos prema tretiranju glazbe u filmu. U kojem trenutku u životu ste, kako ste rekli, otkrili glazbu?
- Moji roditelji nisu slušali klasičnu glazbu pa do osamnaeste godine nisam ni znao da postoji. Onda sam nakon završetka koledža otišao u trgovačku mornaricu i na moru doživio živčani slom. Kapetan je bio luđak koji me je doslovce progonio. Drugi svjetski rat je davno bio bio gotov, a on me tjerao da stražarim danima i noćima, tražim japanske podmornice i pazim da nas ne napadnu. Bio je potpuno lud. Zato sam pobjegao od tamo. No tek je razdoblje kad sam se vratio kući bilo gadno. Nisam imao nikakav posao, nisam znao što bih sa sobom pa sam samo sjedio i buljio u prazno. Majka, koja je bila kućanica, samo bi povremeno počistila smeće koje se skupljalo oko mene, pomela bi pod i pokupila otpatke, a ja sam samo tupo sjedio. U jednom trenutku počeo sam slušati radio i glazba me probudila iz obamrlosti. Ustao sam se iz fotelje, napumpao gume na biciklu i otišao do trgovine s pločama. Tražio sam da mi daju jednu ploču od Čajkovskog. Sutradan sam došao ponovo, po drugu njegovu ploču. Dan nakon toga pitao sam ih imaju li ploču kojeg drugog ruskog kompozitora. Slušao sam tu glazbu i, kako sam ju slušao, pred očima mi je stvarala slike. Slušao sam Korsakovljevu “Šeherezadu” i vidio prizore arapskih žena. Što sam više slušao, sve sam više volio glazbu i te slike koje mi je stvarala pred očima. Tako sam se zainteresirao za živote skladatelja. Snimao sam filmove o njihovim životima, ali na posve drukčiji način od uobičajenoga. Imao sam svoju metodu.
U jednom dijelu obrađivao sam stvarni život te osobe i stvari koje su utjecale na život određenog skladatelja, a drugi dio odnosio se na to što ta glazba govori, o tome što ona govori - meni.

S ANN-MARGET, slavnom američkom glumicomS ANN-MARGET, slavnom američkom glumicomNACIONAL: Prikazivanje jednog od tih filmova, onoga o Richardu Straussu, zabranili su njegovi potomci.
- To je bio moj sedmi film o skladateljima i planirao sam otići s BBC-ja. Već sam počeo snimati igrane filmove, a i program za koji sam dotad radio te filmove trebao se ugasiti. No htio sam snimiti još jedan film, ali želio sam da bude satiričan. Svi dotadašnji skladatelji koje sam obradio u meni su izazivali osjećaj ljubavi koji sam se potrudio prenijeti gledateljima. Sa Straussom je bilo drukčije.
Imao sam pomiješane dojmove o njegovoj glazbi - volio sam je, ali je u meni izazivala i druge osjećaje. A poznate su i kontroverze oko njega i nacista. Mislim da je najveći problem bio u prizoru u kojem Židova muči gomila SS-ovaca uz pratnju Straussove glazbe. Kad je Straussova obitelj vidjela film, rekli su upravi BBC-ja da, ako ga prikažu, nikad više ni u jednom svom programu neće emitirati ni jednu notu Straussove glazbe. Meni je sve to bilo čak pomalo simpatično. Da se radilo o mom ocu, vjerojatno bih i ja tako reagirao.

NACIONAL: Nakon što vam je i film “Demoni” iz 1971. umalo zabranjen, a onda ipak samo cenzuriran, izjavili ste da više nikad nećete snimiti film koji će biti tako nasilan i uznemirujući.
- Lagao sam. Tražili su da nešto kažem i rekao sam to, ali ionako nisam mislio da je taj film pretjerano nasilan. To je moj najbolji film. Kad su mi prvi put rekli da neće biti prikazan dok sve scene u kojima se vide stidne dlake ne budu zbačene, pomislio sam - pa ništa od njega neće ostati. To je nešto najbolje što sam napravio, iako ga mnogi ne vole, ali mnogi ljudi ionako nemaju pojma ni o čemu. Otac Gene Philips s jezuitskog sveučilišta u Chicagu napisao je knjigu o meni i mojim filmovima. On je taj film nazvao remek-djelom, što je čak neke od intelektualaca jezuita navelo da stanu na moju stranu.

ALTERED STATES (1980.)ALTERED STATES (1980.)NACIONAL: Kritičari su bili osobito oštri, a jednoga ste čak gađali novinama u glavu jer je pričao loše o tom filmu.
- Bilo je to kad je mene i oca Philippsa u jednoj televizijskoj emisiji intervjuirao kritičar Alexander Walker. Sada je mrtav. Uglavnom, svi moji kritičari su pomrli. Držao sam kod kuće woodoo lutke da ih kaznim za gluposti koje su pisali. Kao da je problem napisati one gomile idiotarija koje oni svakodnevno pišu. Volio bih ih vidjeti kako danonoćno rade na nekom filmu. Kad bi znali nešto napraviti, ne bi se bavili pisanjem kritika.
Avijatičar postaje baletan

NACIONAL: U vašim je filmovima najčešće sudjelovala cijela vaša obitelj - prva supruga Shirley Russell, s kojom ste u braku bili od 1956. do 1978., bila je kostimografkinja u svim vašim filmovima do razvoda, a zajednička djeca su u njima i glumila. Kako je izgledao vaš brak?
- Ta je obitelj bila kao putujuća predstava - putovali smo od filma do filma. Nas dvoje pohađali smo istu umjetničku školu. Ja sam učio fotografiju, a ona modni dizajn. Sviđali smo se jedno drugome i oboje smo voljeli kostime. Bilo je 50-ih, a ljudi tada nisu bacali staru odjeću nego su je prodavali. Mi smo zajedno odlazili u te trgovine, tražili zanimljive kostime i smišljali maske za razne likove. I prije nego što smo počeli snimati filmove napravili smo veliku zbirku maski i kostima. Kad sam počeo snimati, ona je postala moja kostimografkinja. Kad sam počeo raditi za BBC, uvukao sam i nju tamo pa smo zajedno snimali filmove o skladateljima. Obožavali smo to. Voljeli smo se i oblačiti u te kostime koje smo poslije koristili u filmovima. Uživali smo u toj zajedničkoj strasti. Bili smo kao jedna osoba, veoma slični.

S LISI TRIBBLE, četvrtom suprugom, 2001. godine u Londonu na Evening Standard Film AwardsS LISI TRIBBLE, četvrtom suprugom, 2001. godine u Londonu na Evening Standard Film AwardsNACIONAL: U jednoj fazi, prije nego što ste počeli snimati filmove, plesali ste balet.
- Kad sam pobjegao s broda i oporavio se od živčanog sloma, majka se umorila od moje prisutnosti u kući i slušanja glazbe i rekla mi da joj se ne motam stalno oko nogu nego da nađem neki posao. Rekla mi je da se pridružim ratnom zrakoplovstvu ili počnem raditi s ocem. Očev posao nije mi se ni najmanje sviđao. Radio je u dućanu u kojem su se prodavale cipele i čizme, ali on je taj dućan radije zvao salon za prodaju cipela. To mu je zvučalo otmjenije. Morao sam dobro razmisliti hoću li cijeloga života obuvati drugima cipele ili ću otići u ratno zrakoplovstvo. Otišao sam u zrakoplovstvo. U jednom od kampova u kojima smo bili smješteni održavao se program koji su nazvali glazbeni krug. Bila je to samo grupa mladića koji slušaju gramofonske ploče. Jednom smo slušali glazbu iz baleta “Labuđe jezero” i na moje iznenađenje jedan od mladića ustao je i zaplesao, napravio neki čudan graciozni skok i okrenuo se u zraku. Širom sam razrogačio oči i pitao ga - što to radiš. Rekao mi je da pleše balet i da me, ako želim, može naučiti. Učio me plesati na glazbu “Labuđeg jezera”, a poslije mi je predložio da pokušam upisati baletnu školu u Londonu. Otišao sam i London iz Hampshirea i na svoj 21. rođendan pridružio se baletnoj grupi u kojoj sam puno naučio. To me ponukalo da okušam dobiti stipendiju na audiciji za baletnu školu u Londonu. Na toj audiciji komisija uopće nije bila impresionirana mojim baletnim koracima - mislim da sam bio poprilično loš, a nisam baš ni najbolje izgledao u svojim kaki kratkim hlačama i baletnim cipelicama, vjerojatno sam im bio smiješan. Na kraju su tražili da napravim skok, a ja sam skočio u visinu 10 stopa i dobio stipendiju. Kolega koji me naučio plesati pronašao mi je stan u Londonu, a otac mi je slao 30 šilinga tjedno za preživljavanje.

NACIONAL: Lani ste tjedan dana proveli u Big Brother kući. Kako to?
- Mislio sam da će to biti zanimljivo iskustvo, iako većina ljudi koji me okružuju misli da je ta emisija odvratna. Meni je prvih nekoliko dana bilo krasno - družio sam se s pjevačima, glumcima, umjetnicima, zanimljiva družina. Ali kako Big Brother ne voli kad ljudi uživaju i zabavljaju se, nakon nekoliko dana u kuću je uveo neku ženu koja se zove Jade Goody i njenu obitelj. Ta žena mi je prišla i rekla - ja sam 41. najvažnija osoba na svijetu. Nikad u životu nisam čuo za nju, ni za njezinu majku, ni dečka, a kao trebali su biti nekakve slavne osobe. Na kraju sam se strašno posvađao s njom. Užasno me živcirala. Dok ona nije došla, bilo mi je krasno, a onda mi je postalo grozno. Vrijeđala je sve živo oko sebe, jednu Indijku, koja je na kraju pobijedila u showu, maltretirala je na nacionalnoj osnovi. Vidio sam kamo to vodi i izišao iz emisije. Gledao sam kraj showa - svi preostali sudionici bili su zastrašeni njenim ponašanjem. Nitko joj nije rekao da prestane. No taj je show na kraju je uništio karijeru 41. najvažnije osobe na svijetu. Napisao sam članak u Timesu o tom iskustvu. Rekao sam što mislim o Big Brotheru - to je opscen show, degeneriran.

FOTOGRAFIJE Kena Russella nastale su 50-ih godina u LondonuFOTOGRAFIJE Kena Russella nastale su 50-ih godina u LondonuNACIONAL: Po Motovunu se priča kako ćete sljedeći film snimati u Hrvatskoj. Znate li već sad o čemu će se u njemu raditi?
- Već su me to pitali, ali meni je novost da ću snimati u Hrvatskoj. No, da mi netko ponudi novac da snimam tu - na ovako divnim lokacijama, sigurno bi bio uspješan. Već znam o čemu bi se radilo. Snimio bih film o filmskom festivalu koji vode zombiji, a ti zombiji na kraju bi pojeli sve filmske kritičare.

NACIONAL: Kad pogledate unatrag, možete li reći da ste zadovoljni svime što ste napravili u životu?
- Nikad nisam ništa očekivao. Kao dijete htio sam biti vozač, a sada bih još samo htio voziti avion i ispisivati parole njegovim ispušnim dimovima po nebu.

Ken Russel-biografija

Rođen 3. srpnja 1927.,
Southampton, Engleska
1950.-1958. bio baletan i radio kao fotograf
1959.-1970. snimao dokumentarce za BBC
1963. snimio prvi igrani film “French Dressing”
1966. do danas kao nezavisni redatelj snimio mnogo provokativnih filmova, režirao opere i glazbene spotove
1969. za film “Zaljubljene žene” nomoniran za Oscara za najboljeg redatelja
1975. snimio filmsku rock operu “Tommy” s glazbom grupe The Who
2004. profesor na sveučilištu u Walesu
2007. sudjelovao na britanskom Celebrity Big Brotheru

Tri razvoda i četiri braka

NACIONAL: Razveli ste se tri puta. Što vam žene predstavljaju u životu?
- Svi griješimo. Moja druga supruga Vivian Jolly bila je Amerikanka, studentica filma. Jednom prilikom netko od mojih suradnika došao mi je reći kako je na set na kojem snimamo došla studentica koja kaže da me upoznala na setu kad sam snimao “Demone” i da sam joj rekao da dođe k meni na sastanak. Rekao sam da se toga uopće ne sjećam, ali neka je dovedu. Ušla je i rekao joj - ako sam dobro shvatio, rekli ste da smo se upoznali na snimanju “Demona” u ulici Ull.Da, odgovorila mi je. Alija nisam snimao “Demone” u ulici Ull, doviđenja. Nedugo nakon toga smo se vjenčali. Nakon tri godine, dvoje djece i nakon što sam je naučio svemu, rekla mi je - znam sve što mi treba, ne trebam te više - doviđenja. Ali proveli smo i lijepih trenutaka skupa.

Utjecajan

Filmografija Kena Russella bogata je ekstravagantnim i otkačenim filmovima koji često nisu imali velik komercijalni uspjeh, ali su utjecali na mnoge filmske redatelje.

Russellove fotografije s početka karijere

Prije nego što je počeo snimati filmove za BBC, Russell je pedesetih godina radio kao fotograf. Postao je poznat po seriji fotografija nazvanih "Teddy Girl", fotografirajući londonske subkulturne skupine. Objavio ih je 1955. u fotomagazinu Picture Post. Prošle godine organizirao je izložbu tih crno-bijelih fotografija pod nazivom "Lost London Rediscovered 1951 -1957".

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika