S OCEM PETROM POPOVIĆEM,U 26. godini hrvatski košarkaš Marko Popović igrat će na Olimpijskim igrama u Pekingu te je prošlog tjedna potpisao unosan ugovor s ruskim klubom Uniks iz Kazana, gdje će za dvije godine zaraditi oko 2 milijuna eura. Za Popovića, koji je karijeru započeo u Zadru, zatim igrao u Ciboni, španjolskoj Pamesi, turskom Efes Pilsenu i litvanskom Žalgirisu, novi ugovor i reprezentativni nastup u Pekingu najveći su uspjeh u karijeri koji je malo tko očekivao.

Košarkaška reprezentacija nije nastupila na protekle dvije Olimpijade i malo tko je očekivao da će se plasirati na predstojeću. S druge strane, nije bilo znakova da je Uniks iz Kazana zainteresiran za Popovića niti da postoji klub koji bi ga toliko platio. U samo tjedan dana sve se promijenilo. Popović je iz košarkaške obitelji, njegov otac Petar jedan je od najpoznatijih košarkaša Zadra iz 80-ih, a rođaci Arijan Komazec i Alan Gregov igrali su za reprezentaciju na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni, upravo kad se Popović zainteresirao za košarku.

"Imao sam deset godina kad sam kod kuće gledao košarkaški polufinale Olimpijade u Barceloni između Hrvatske i ZND-a (bivšeg SSSR-a). Tu sam utakmicu gledao s ocem. Nakon što je Aleksandar Volkov promašio slobodna bacanja a Dražen Petrović pogodio dva slobodna bacanja za pobjedu Hrvatske i ulazak u finale, istrčao sam u dvorište i urlao od sreće. Sjećam se da je bilo poslijepodne, sunce je sjalo, a ja vičem poput kakve budale. Trčao sam 30 metara vičući “tooooooo!”, a onda sam shvatio da izgledam glupo pa sam mirno ušetao natrag u stan.

S OCEM PETROM POPOVIĆEM, poznatim košarkašom Zadra iz 80-ih, na obiteljskoj brodici u zadarskoj luciNACIONAL: Vi ste igrače te reprezentacije Hrvatske i upoznali tijekom priprema za Olimpijadu.
- Reprezentacija je bila na pripremama u Poreču, u hotelu “Diamant”, gdje je bio i košarkaški klub Zadar, a u to vrijeme igrao se finale NBA lige između Portlanda i Chicaga. U hotelskoj dvorani gledali smo tu finalnu utakmica a ja sam sjedio do Dražena Petrovića. Kad je Michael Jordan skočio, zavrtio se na drugi obruč i postigao koš, rekao sam: “Jordan bi mogao ispiti čašu vode u zraku.” Petrović se počeo smijati, to je čuo i novinar Jovan Kosijer i to sutradan objavio u Sportskim novostima. Prvi mi je došao Veljko Mršić i rekao: “Vidim da si dao izjavu za novine, nisi loše počeo.”

NACIONAL: Koliko vam je ta olimpijska utakmica bila važna i zato što su tada za reprezentaciju igrali i vaši rođaci Arijan Komazec i Alan Gregov?
- Molio sam Boga da mi donesu neku majicu iz Barcelone. Bio sam presretan kad mi je Gregov donio šarenu majicu na kojoj je pisalo “Stuff” a koju su mu, koliko se sjećam, poklonili Amerikanci. Ne možete ni zamisliti koliko sam se veselio toj majici. Na tim pripremama u Poreču pratio sam sve njihove treninge, više sam pratio reprezentaciju od samog kluba Zadar. A tu majicu imao sam deset godina, dok se nije raspala.

MARKO POPOVIĆ s ocem Petrom i braćom Lukom i Ivanom, koji nisu nastavili obiteljsku tradiciju igranja košarke, 2003. u stanu u ZadruNACIONAL: Poznato je da vam je nastup za reprezentaciju najvažniji u karijeri. Kako ste se osjećali proteklih mjeseci kad je reprezentacija bila podcjenjivana i gotovo nitko nije očekivao plasman na Olimpijske igre pa nije bilo ni televizijskog prijenosa kvalifikacija iz Atene?
- Upravo zbog toga i ja i ostali reprezentativci igrali smo rasterećeno. Nismo imali što izgubiti. Ni sad ne mislim da smo odlaskom na Olimpijadu postigli velik uspjeh, tek smo ušli među 12 najboljih reprezentacija. Vidjet ćemo što će biti u Pekingu. Ulazak u četvrtfinale, među osam najboljih, bit će uspjeh, pa makar tada izgubili od SAD-a. Smetalo nam je što su nas podcjenjivali, kao što nam sad smeta što sad svi traže izjave od nas, iako do jučer nikom nismo bili zanimljivi. I mi imamo ponos. Bilo mi je krivo što nije bilo prijenosa iz Atene da se vidi vrlo dobra hrvatska košarka. Vrlo dobra, ali ne i vrhunska, jer nismo igrali vrhunski. Ipak smo pobijedili Njemačku za koju igra Dirk Nowitzki, jedan od najboljih košarkaša na svijetu, kao što smo pobijedili Portoriko, reprezentaciju koja je prije četiri godine u Ateni pobijedili SAD s 20 razlike. I sada nas neki podcjenjuju tvrdeći da smo imali najlakši put u kvalifikacijama.

NACIONAL: Vi i Prkačin uvijek igrate za reprezentaciju. Jeste li s drugim reprezentativcima razgovarali o onima koji ne žele igrati?
- Jesmo. Neki su na njihovoj strani, opravdavaju ih raznim razlozima, ozljedama itd. Drugi pak smatraju da to nije u redu, jer im je reprezentacija, dok su igrali za juniore i kadete, dala sve i preko nje su stvarali ime, a sada to ne žele vratiti. I jedni i drugi komentari su točni, ali nama je teško reći koji su pravi razlozi otkazivanja jer nikada ne možemo znati potpunu istinu, što stoji iza tih otkaza.

NACIONAL: Je li vama obiteljsko-sportski odgoj nalagao da ne smijete otkazati nastup u reprezentaciji?
- Meni ćaća nikad nije rekao da otkažem nastup u reprezentaciji, ne mislim na velika prvenstva, nego na neke prijateljske utakmice. Nikad mi nije rekao “otkaži, pa se lijepo odmori”. Upravi suprotno, stalno me tjerao, govorio “ajde, dobro je to, idi, igraj za reprezentaciju”. Rekao mi je: “Jednoga dana, kad budeš imao 35 ili 36 godina, bit će ti krivo zbog svake propuštene reprezentativne šanse.” S rođacima Gregovom i Komazecom manje sam razgovarao o tome jer više nemamo vremena za razgovore. Gregov vodi posao u Sloveniji, Komazec je stalno s obitelji, tako da smo izgubili kontakte pa, kad se vidimo, pričamo o općenitim stvarima.

POPOVIĆ će sa 26 godina nastupiti na Olimpijskim igrama u Pekingu za reprezentaciju HrvatskeNACIONAL: Što to izbornika Jasmina Repešu, kojeg smatraju najzaslužnijim za uspjeh reprezentacije, izdvaja od ostalih trenera?
- Repeša je vrhunski trener po košarkaškom znanju, a još je bolji psiholog. Reprezentacija u pripremama za kvalifikacijski olimpijski turnir u Ateni nije dobro izgledala. Namjerno ili slučajno, on je nas igrače stalno «minirao», nabijao nam je na nos razne stvari, govorio nam je da nismo ekipa, čak je dva puta rekao da će napustiti reprezentaciju, a ja doista ne znam je li to činio namjerno. Mislim da jest, on je odličan psiholog, tako da nas je uspio isprovocirati i mi smo sami sebi, a zatim i svima drugima, odlučili dokazati da možemo biti prava ekipa.

NACIONAL: Na terenu ste najhrabriji hrvatski igrač. Je li to nasljedno, jer vam je i otac bio poznat po košarkaškoj hrabrosti i bezobrazluku?
- Vjerojatno ima nešto u genima, ali ja sam košarkaški očvrsnuo s godinama i nitko mi nikad nije pomagao. Govorili su mi: “Lako tebi, ćaća ti je pomogao.” Možda i jest, ali ja za to nisam znao. Nije ćaća bio sa mnom kad sam s 19 godina otišao na fakultet u Ameriku, nije bio sa mnom kad sam igrao za Cibonu, ni kad sam igrao za juniorsku i kadetsku reprezentaciju. Čaća me usmjeravao i savjetovao, a ja sam odlučivao, nikad se nije petljao u moje odluke. Kad iziđeš na teren, nema više ćaće. Uvijek sam bio borac, i to me povuče da u zadnjoj minuti šutnem zadnju loptu.

NACIONAL: Posljednje dvije godine bili ste jako zadovoljni igrajući za Žalgiris iz Kaunasa. Što vas je oduševilo?
- To su bile dvije prekrasne godine. Košarka je najpopularniji sport u Litvi pa sam imao status kakav nikad više neću imati. Imao sam sjajan odnos s navijačima. Kad sam se prvi put bacio za loptom na utakmici, uvukao sam im se pod kožu. Kakav sam status imao, pokazuje i peticija koja je potpisivana da me klub zadrži u Kaunasu. U dva dana pet tisuća ljudi je na košarkaškom portalu potpisalo peticiju da ostanem u Žalgirisu i produžim ugovor. Ali Žalgiris mi nije platio dug, a ja nisam htio čekati. Radije bih ostao u Žalgirisu jer bih s njima igrao u Ligi prvaka i dobio solidan novac, ali kako da potpišemo novi ugovor kad su mi dužni. Stalno su mi govorili “pričekaj još malo, riješit ćemo dugove”, ali približavala se Olimpijada i nisam htio riskirati jer želim igrati na Olimpijadi rasterećen, s guštom. Bio sam u Kazanu, gradu od 1,2 milijuna stanovnika prema kojem sam bio skeptičan, ali sada vidim da tamo ima dobrih stvari.

NACIONAL: Kako to da vaša braća Luka i Ivan nisu postali košarkaši?
- To vam pokazuje kakav je moj ćaća. Nikad nikoga nije forsirao, govorio mu “ti moraš ovo, ti ono”. Luka je mogao postati solidan timski igrač, ali nije imao volju koju ja imam. Ali njega je privukao drugi posao. Ivan je potpuno nezainteresiran za sport, on je antisportski tip, što je čudno za košarkašku obitelj kakva je naša.

NACIONAL: Hoće li se vaša djevojka Tea preseliti s vama u Kazan?
- Tea uvijek ide sa mnom. Bila je u Valenciji dok sam igrao za Pamesu, bila je u Zagrebu, u Turskoj, u Litvi, pa će tako ići i u Kazan. Nije joj lako, osobito kada odem na put pa me nema tri-četiri dana, a ona je sama u stranoj zemlji. No kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena.