GRUZIJSKI VOJNICI u povlačenju kraj zgrade pogođene bombama u gradu Goriju, 80 kilometara udaljenom od TbilisijaSvijet je iznenađen silinom ruskog odgovora na ulazak gruzijske vojske u Južnu Osetiju, gruzijsku pokrajinu koja ne priznaje vlast u Tbilisiju, nego se želi pripojiti Rusiji. Da suzbiju Gruzijce, Rusi su u Južnu Osetiju ušli s golemim snagama i uveli u operacije čak i zrakoplovstvo i ratnu mornaricu uz raketne potencijale. Svom snagom udarili su po gruzijskim snagama ne samo u Južnoj Osetiji, nego i po ciljevima u drugim dijelovima Gruzije: gađali su aerodrom pokraj Tbilisija, bombardirali Gori, gdje je bilo i civilnih žrtava, napali čak i naftovod kojim azerbejdžanska nafta s Kaspijskog jezera preko Gruzije teče do turske sredozemne luke Ceyhan. Rusi su i iz druge gruzijske pobunjene pokrajine Abhazije pokrenuli ofenzivne akcije u zapadnoj Gruziji, a Crnomorskom flotom uspostavili su pomorsku blokadu gruzijske obale.

Iako Rusi tvrde da je Gruzija prva upotrijebila zrakoplovstvo i topništvo, odgovor Rusije na gruzijski upad u Južnu Osetiju neusporedivo nadilazi razmjere onoga što je poduzela Gruzija, pa je očito da je on ozbiljno upozorenje na novu rusku odlučnost u provedbi svoje politike i obrani svojih interesa, i to ne samo Gruziji, nego i mnogim drugima. Kao da je Rusija čekala ovakvu priliku za to upozorenje, a gruzijska vlada tu joj je priliku pružila. Gruzijski predsjednik Mihail Saakašvili imao je svoje ciljeve u toj akciji, koji su također dalekosežniji od preuzimanja kontrole nad pobunjenom pokrajinom, a vrijeme će pokazati je li ih i postigao.

U maloj Južnoj Osetiji, području u sjevernoj Gruziji, na južnim obroncima Kavkaza, žive Oseti, jedan od brojnih kavkaskih naroda. Oseti su iranskog podrijetla, u davnini su živjeli uz rijeku Don, a u srednjem vijeku su se pred najezdom Mongola povukli na središnji Kavkaz, pa je jedan njihov dio ostao sa sjeverne strane tog planinskog masiva, a drugi su se prebacili na južne obronke. Zbog prodora Ruskog Carstva na to područje vrhovi Kavkaza postali su granica između novostvorenih država, a Oseti su se razdvojili. Prirodna granica postala je i politička, pa je Sjeverna Osetija u 20. stoljeću bila u Ruskoj Federaciji, a Južna u Gruziji. Dok su svi Oseti bili zajedno u Sovjetskom Savezu, ta administrativna podjela i nije bila toliko važna.

Kad se SSSR raspao i Gruzija osamostalila, Južni Oseti zahtijevali su neovisnost od Gruzije i pripajanje sunarodnjacima u Sjevernoj Osetiji, odnosno Ruskoj Federaciji. Gruzijska vlast na to nije pristala pa je 1991. počeo rat u kojem je tisuću ljudi izgubilo život, a oko 60.000 izbjeglo iz svojih domova. U tom ratu Oseti su preuzeli kontrolu u mjestima gdje su živjeli u većini i glavnom gradu Chinvaliju (osetski: Chinval). Mjesta s većinskim gruzijskim stanovništvom ostala su pod gruzijskom vlašću.

Situacija je nakon prestanka građanskog rata godinama ipak bila mirna. No u posljednje četiri godine situacija se zaoštrila. Nakon što je 2004. došao na vlast, mladi prozapadno orijentirani gruzijski predsjednik Mihail Saakašvili najavio je da će se boriti za teritorijalni integritet Gruzije i uspostaviti gruzijski suverenitet i nad tri separatističke pokrajine (Južna Osetija, Abhazija i Adžarija). Osetijska vlast otvoreno je odbacila takve pretenzije gruzijskog predsjednika, uz podršku ruskog predsjednika Vladimira Putina. Situacija se zaoštravala, incidenti su bili sve brojniji, pogoršali su se rusko-gruzijski odnosi. Sve jača ruska podrška potaknula je separatiste na novi referendum o neovisnosti. U Južnoj Osetiji bila su već tri takva referenduma, 1998., 2001. i 2004., ali nisu imali nikakva učinka, jer osim Rusije nijedna druga zemlja ne podržava odvajanje Južne Osetije od Gruzije. U posljednje vrijeme situacija u Gruziji ponovno se zakompliciraka, jer je Saakašvili odlučio riješiti problem Južne Osetije, ali i Abhazije i Adžarije. Separatiste je pak podržala Rusija. Gruzijski napori 90-ih da se ruska vojska povuče iz Gruzije nisu uspjeli pa su tri pokrajine počele samostalni život. No Adžarija je bila prilično slaba pa je gruzijska vlada ipak nad njom uspostavila kontrolu, djelomice i zato što je Adžarija imala najslabiju pomoć Rusije jer s njom ne graniči. Gruzijska vlada nekoliko je puta pokušala vojni pritisak na Abhaziju, bilo je i teških borbi, ali su gruzijski vojni napori svaki put završili neuspjehom, jer Abhazija ima najjaču političku, vojnu i ekonomsku pomoć Rusije, koja je nedavno čak objavila da je svim građanima Abhazije spremna dati i ruske putovnice.

TVORCI MODERNE RUSIJE Ruski predsjednik Dmitrij Medvjedev i premijer Vladimir Putin raspravljaju o situaciji u Južnoj OsetijiSve to u gruzijskom glavnom gradu Tbilisiju izaziva bojazan da uspostava gruzijskog suvereniteta na cijelom teritoriju neće uspjeti. Tbilisi je u posljednje vrijeme nudio veliku autonomiju i jednoj i drugoj pokrajini, ali je to posebno energično odbacila Abhazija, koja ima dugačku granicu s Rusijom, izlaz na more i brojnije stanovništvo, a u njoj se nalazi i velika ruska vojna baza. Vjerojatno je zato gruzijski pritisak na Južnu Osetiju bio veći.

Južna Osetija nema izlaz na more, gotovo je sa svih strana okružena gruzijskim teritorijem i ima kratku granicu s Rusijom na teško prohodnom gorskom području. Ima samo 70.000 stanovnika, a njen glavni grad Chinvali vrlo je blizu gruzijskog područja. Ipak, i separatistička vlast Južne Osetije u posljednje se vrijeme smjelije ponašala prema gruzijskoj, ohrabrena time što je Rusija zaoštrila retoriku protiv Gruzije, pružajući čvršća jamstva Abhaziji i Južnoj Osetiji nakon što su zapadne zemlje priznale neovisnost Kosova.

To zaoštravanje događalo se u kontekstu nove strateške situacije na crnomorskom i kavkaskom području, nastalom nakon što su Ukrajina i Gruzija nedavno zatražile da budu primljene u NATO. Gruzija se jako vezala uz Zapad, a da učvrsti odnose sa SAD-om, poslala je 2000 vojnika u Irak, što je treći najveći inozemni kontingent u toj zemlji. Gruzija je postala i glavni faktor pri izgradnji raznih alternativnih putova za transport energenata s kaspijskog područja u Europu i SAD, a snažno teži euroatlantskim integracijama, slično kao i Ukrajina. Za Rusiju je to neprihvatljivo pa je zaoštrila odnos prema vladama tih zemalja. Gruziji je u konfrontaciji s Rusijom teže nego Ukrajini već i stoga što je sa svojih 4,5 milijuna stanovnika mnogo slabija, a i udaljenija je od zapadnih zemalja, pa ne može očekivati veću pomoć u slučaju jačeg zaoštravanja odnosa s Rusijom. Rusiji jače povezivanje Gruzije sa Zapadom ne odgovara u strateškom vojnom smislu, a ni u strateškom energetskom smislu, jer bi preko Gruzije mimo Rusije mogle krenuti veće količine kaspijske nafte ili plina prema Europskoj Uniji, što bi poljuljalo rusku prodaju energenata zemljama EU.

Zbog svega toga separatistički problem Južne Osetije ima strateško značenje, jer je detalj u mnogo široj konfrontaciji, u kojoj i Gruzija i Rusija imaju mnogo veće interese nego što bi se to zaključilo analizom samo lokalne dimenzije problema. Gruzija je pokrenuvši vojnu akciju poduzela vrlo rizičan korak, koji je izazvao za nju neželjene događaje.

Još 1997. utjecajni američki geostrateg Zbigniew Brzezinski je u knjizi “The Grand Chessboard” (“Velika šahovska ploča”) napisao da će se centar gravitacije sukoba velikih sila - koji neće prestati unatoč padu komunizma i raspadu SSSR-a - iz Srednje Europe, gdje je bio nakon II. svjetskog rata, pomaknuti prema novom području - Kavkazu. Predvidio je da će se NATO širiti, da će ključna postati sudbina Ukrajine, ali i kavkaskih država, koje će se naći na razdjelnici, u dilemi da li da se priklone Zapadu ili ostanu uz Rusiju. Posljednji događaji, a posebno težnja Ukrajine i Gruzije da se pridruže NATO-u, o čemu se raspravljalo na travanjskom summitu NATO-a u Bukureštu, pokazuju da je Brzezinski bio vidovit. I u Moskvi su svjesni koliko je Kavkaz važan te zato i jesu ovako udarili čim im se za to pružila prilika. Kad se upustio u akciju u Južnoj Osetiji, gruzijski predsjednik Saakašvili morao je znati da je ona vrlo rizična, ali je vjerovao da Rusija iz vanjskopolitičkih obzira neće oštro odgovoriti i da će on imati prostora za diplomatsko manevriranje. Očito je računao i na snažnu podršku zapadnih zemalja, posebno SAD-a. Na pitanju Južne Osetije htio je i izazvati konfrontaciju s Rusijom i tako prisiliti SAD i Zapad da njihova podrška bude još jača. U prvim satima nakon početka gruzijske akcije činilo se da se ostvaruje njegov RUSKE BOMBE NA GRUZIJU Ruske vojne snage proteklih su dana nemilosrdno bombardirale gruzijski grad Gori, koji se nalazi blizu glavnog grada Tbilisija, zbog čega je stradalo mnogo civilanaum, da će Rusija odgovoriti samo diplomatskim demaršom i prijetnjama, ali da ipak neće ući u rat s Gruzijom, jer će Zapad odlučno politički podržati Gruziju. No u Moskvi su razmišljali sasvim drukčije: zaključili su da je to prilika da pokažu kako je na međunarodno poprište stupila nova Rusija.

Zato zračni napadi, zato pokreti mornarice, zato elitni ruski padobranci u Južnoj Osetiji, zato napadi na ciljeve u Gruziji daleko od poprišta sukoba. Treba pokazati Gruziji, i ne samo njoj, koliko je Rusija postala moćna. Tom akcijom treba sprati ljagu s Rusije zbog raznih neuspjelih ruskih vojnih akcija, poput blamaže u Čečeniji, nespretnosti u rješavanju terorističkih talačkih kriza, vojnih nesreća poput one s podmornicom “Kursk”. Nedavna vojna parada na Crvenom trgu u Moskvi bila je ceremonijalna najava nove snage ruske vojske, pomorski manevri u Sredozemlju i naleti strateških bombardera nad Atlantskim i Tihim oceanom posljednjih mjeseci bili su operativni znaci jačanja te vojske, a operacija u Gruziji treba biti konkretan dokaz i upozorenje.

To je, u prvom redu, upozorenje Gruziji kako Rusija neće dopustiti da Gruzija realizira svoje težnje za punim suverenitetom nad cijelim svojim međunarodno priznatim teritorijem. Ali to je i upozorenje Gruziji da će Rusija pažljivo pratiti njenu vanjsku politiku i strateško pozicioniranje, te da Rusija ima sredstava da spriječi ono što Gruzija želi - postati članicom NATO-a. To je i upozorenje Zapadu da postoje granice u vezi s gruzijskom pozicijom i da Rusija neće dopustiti da se one prijeđu. Ova operacija treba pokazati Zapadu i da on - posebno zbog američkih ratova u Iraku i Afganistanu - u ovom trenutku nema operativnih kapaciteta da vojno štiti Gruziju, čak i kad bi to htio. Uostalom, i samo američko ministarstvo vanjskih poslova tvrdi da je upozoravalo gruzijsku vladu da ne započinje tu akciju. No to je i rusko upozorenje Ukrajini.

Ukrajinskoj vladi jasno je da mnogo od onoga što vrijedi za rusku poziciju prema Gruziji vrijedi i za stajalište Rusije o težnji Ukrajine da pristupi NATO-u. I u Ukrajini ima nekoliko žarišta nacionalnih tenzija, koje Rusija još nije počela snažnije iskorištavati radi pritiska na tu državu, ali nije isključeno da to učini bude li to smatrala korisnim. Ukrajina ima 48 milijuna stanovnika, deset puta više od Gruzije, pa bi i njen sukob s Rusijom bio sasvim drukčiji. Ukrajinska vlada itekako je svjesna da se gruzijska kriza tiče i nje, da se sudbina Gruzije tiče i nje, te je prva priskočila Gruziji u pomoć. Upozorila je Rusiju da pazi što čini sa svojom Crnomorskom flotom, koja ima bazu u ukrajinskoj luci Sevastopolj, odakle je isplovila da blokira gruzijsku obalu. Ukrajina je upozorila da će - bude li se ta flota ponašala neprimjereno - spriječiti ruske brodove da se vrate u svoju ukrajinski bazu. A to bi mogao biti početak velike konfrontacije tih dviju velikih zemalja.