Objavljeno u Nacionalu br. 665, 2008-08-12

Autor: Damir Radić

Film

Batmana ruše filmovi Motovuna

'Vitez tame' s Christianom Baleom u ulozi Batmana dobio je nezaslužene pohvale američkih kritičara jer je dosadan i plošan'Vitez tame' s Christianom Baleom u ulozi Batmana dobio je nezaslužene pohvale američkih kritičara jer je dosadan i plošanSezona ljetnih filmskih festivala na hrvatskom tlu je iza nas. Dubrovnik, Vukovar, Tabor, Pula, Motovun i ove su godine ponudili dragocjenu alternativu po hollywoodskoj mjeri uniformiranom redovnom repertoaru. Pulskom festivalu bile su posvećene prošle dvije Nacionalove filmske kolumne, od kojih je jedna donijela i dezinformaciju koju valja ispraviti.

Napisao sam naime da je izraelsko-njemački film “Ljubavni život” Marije Schrader, prikazan u međunarodnom programu, već objavljen u Hrvatskoj na DVD-u, te da ga je kolega Dean Šoša “nepravedno zgazio”. Istina je, međutim, da Šoša nije mogao pisati o tom filmu jer on kod nas prije Pulskog festivala nije obznanjen, a do zabune je došlo jer u talijanskom filmu “Hermano” Giovannija Robbiana, o kojem je kolega kritičar doista pisao, Rade Šerbedžija glumi tzv. alfa mužjaka koji ima seksualni snošaj s otprilike dvostruko mlađom djevojkom.

Kako je 62-godišnji Šerbedžija “alfa mužjak” i u “Ljubavnom životu”, te ulazi u vezu s otprilike dvostruko mlađom djevojkom, uzeo sam zdravo za gotovo da se radi o istom filmu, posve nesvjestan činjenice da današnji filmski autori i autorice, takoreći masovno, jednog od ključnih eksjugoslavenskih glumaca doživljavaju kao neodoljivog zavodnika koji je tek u blagom silasku sa svog ljubavničkog zenita, bez i najmanjeg gubitka karizme.

Da bih priču o ovogodišnjoj Puli mirne savjesti mogao okončati, moram spomenuti još nekoliko filmova iz inozemnog festivalskog programa o kojima prošli put, zbog nedostatka prostora, nisam stigao ni slova prozboriti. Riječ je o istovremeno zabavnoj i mudroj obiteljskoj komediji “Prazne boce” Jana Sveráka, u kojoj je taj češki Oscarovac (“Kolja”) ponovno surađivao sa svojim ocem, scenaristom i glumcem Zdenekom, a dobitni je tandem ovaj put problematizirao erotske kušnje muškarca tzv. treće životne dobi.

Izvanredno je zabavna i umješno oblikovana i kriminalističko-fantastična komedija Woodyja Allena “Tarot ubojica”, drugi u nizu, nakon “Završnog udarca”, njegovih u Britaniji situiranih filmova i prvi nakon tri godine u kojem se sam pojavio, ne odoljevši prilici da bude partner, makar i u ulozi lažnog oca, a ne ljubavnika-mentora svoje nove muze Scarlett Johnasson.

Naposljetku, posebnog spomena vrijedan je i zadnji film 87-godišnjeg francuskog klasika Erica Rohmera “Ljubav Astreje i Celadona”: u tom intrigantnom eksperimentu doslovno je oživljena antička pastorala na način na koji je bila realizirana u Francuskoj ranog 17. stoljeća, konkretno u romanu Honoréa d’Urfea na kojem se film temelji, dovršavajući tako tročinski povijesni niz - od antike preko klasicizma do postmodernizma.

Redovni pratitelji ove kolumne zasigurno su primijetili da ove godine, prvi put otkako pišem u Nacionalu, nije obrađen festival u Motovunu. Čitatelji dobrog pamćenja možda će se prisjetiti da sam svoj izostanak s tog festivala najavio već u prošlogodišnjem osvrtu, kad je organizacijski teror nad onima koji su u Motovun došli raditi a ne bančiti dosegao kulminaciju. Ipak sam se tamo našao i ovog ljeta, srećom na samo dva dana. Srećom, jer i dva dana bila su dovoljna da shvatim kako se na Motovunu u organizacijskom smislu nikad ništa neće promijeniti.

Pozvan kao predstavljač na festivalskoj promociji romana Drage Glamuzine “Tri”, u podnožju motovunskog brda morao sam se suočiti s bahatošću tzv. šefa rampe koji jedva natuca hrvatski, a onako ćelav i sur očito si je umislio da je Klaus Kinski u ulozi Aguirrea, gnjeva božjeg. “Šefu” je doslovno pet minuta ranije bilo javljeno “s višeg mjesta” da mi dopusti parkiranje ispod brda, ali čovjek se pravio lud i tvrdio da ništa ne zna.

Tek novi poziv podsjetio ga je na ono što mu je maloprije rečeno, no neovisno o konačnom sretnom ishodu još jednom sam se uvjerio kako festivalski bossovi obožavaju na osjetljivim mjestima “infrastrukture” angažirati likove po principu dokazivanja Nietzscheove teze o volji za moć.

A nevoljama tu nije bio kraj. Na noćnoj projekciji “Revanša”, sugestivnog, dokumentaristički distanciranog ostvarenja o tužnoj ljubavi sitnog kriminalca i ukrajinske prostitutke jednog od predvodnika nove austrijske kinematografije Götza Spielmanna, vladala je prava promenada “mladih filmofila” koji su neprestano izlazili s projekcije i ponovo se vraćali, a još gore bilo je sljedećeg dana u kinu Bauer, gdje se vrsni poetično-ironični pseudodokumentarac “Moj Winnipeg” kultnog kanadskog autora Guya Maddina prikazivao uz ritmičke proolujne nalete iz klima-uređaja, pokraj kojih je bilo nemoguće ne zaraditi hunjavicu. Ono što je u Motovunu i ove godine očito bilo dobro jesu filmovi, i bilo bi krasno kad bi se ta najvažnija sastavnica festivala odvijala u humanijim uvjetima.

Netko bi pomislio da su to oni u ZKM-u, koji je ove godine ugostio tradicionalni Motovun u Zagrebu, no baš i nisu. ZKM nije pravo kino i opet se dogodilo, kao i pri ciklusu suvremenog ruskog filma koji je također organizirao MFF, da je jedna projekcija zbog tehničkih problema morala biti prekinuta i otkazana, a osim toga tamo postavljeno platno ima neodgovarajuće dimenzije pa se slika na njemu najčešće doima smanjenom.

No sve se to lakše podnese kad se ponude vrhunski filmovi. Prošlih godina ono doista najbolje s Motovuna rijetko je stizalo u Zagreb (zagrebačka selekcija uvijek je bila izrazito mainstreamovska), no ove je došlo do obrata, zahvaljujući uvrštenju dvaju kapitalnih naslova, “Tereta 200” Alekseja Balabanova i “Tihog svjetla” Carlosa Reygadasa.

Balabanov, autor iznimnih i prekretničkih apsurdističkih krimića “Brat” i “Brat 2” (neke su podsjetili na poetiku Akija Kaurismäkija, ali precijenjeni Finac talentom se nikako ne može nositi s Balabanovom), u novom ostvarenju tragično-satiričnim tonom, u naturalističkom modusu slika pomaknuti svijet kasnog SSSR-a predstavljen atmosferičnim rubovima urbano-industrijske provincije i karakterima u rasponu od lakonski patološkog šefa policije preko oportunističkog sveučilišnog profesora do farmera-kriminalca-mistika na tragu Dostojevskog, začinjenima ironično profiliranima “buntovnicima bez razloga” zatečenima na tlu američkog horora 70-ih i 80-ih, s rapletom koji priziva Chabrolove građanske tragedije.

'Teret 200' opaka je smjesa mračnog, mučnog i duhovitog'Teret 200' opaka je smjesa mračnog, mučnog i duhovitog“Teret 200” opaka je smjesa i jedan od najluđih filmova proteklih godina, istovremeno nevjerojatno mračan, mučan i duhovit, nesumnjivo djelo genija kraj kojeg se razvikana Tarkovskijeva djeca Sokurov i Zvjagincev doimaju kao drugorazredna čeljad. “Tiho svjetlo” pak novi je dokaz iznimnih potencijala Meksikanca Reygadasa, koji se ponovo bavi moralnom problematikom u pomalo mističnom i svakako metafizičkom kontekstu (ovog puta ljubavnim trokutom u sekti menonita), no umjesto silne erotske smjelosti svojih ranijih filmova “Japan” i “Bitka na nebu” nudi asketskiji (ali nikako neerotičan) pristup isključivo sastavljen od dominantno statičnih dugih kadrova, koji se doima kao superioran spoj poetika dvojice švedskih klasika - Bergmanove monumentalne tjeskobe i Troellova svijeta rada i prirode, a u završnici odaje krasnu (ženskosolidarnu i moguće prolezboidnu) posvetu znamenitom filmu “Riječ” velikog priskandinavskog metafizičara Dreyera.

Nakon ovakvih filmova suočiti se s redovnim repertoarom i panegiricima američke kritike zasutim “Vitezom tame”, doista je porazno. Podjednako dosadan i klišeiziran kao i prethodnik “Batman: početak”, nastavak serijala pod autorskim vodstvom Christophera Nolana u završnici donosi i pregršt patetičnog moraliziranja, a vidjeti ga vrijedi jedino zbog posljednje, doista sjajne izvedbe Heatha Ledgera kao Jokera, no da bi se došlo do Ledgera, treba otrpjeti dugu bezličnu prisutnost Christiana Balea, Michaela Cainea i Morgana Freemana, te svjedočiti sužavanju prostora talentu Garyja Oldmana i osobito Maggie Gyllenhaal.

“Vitez tame” najzanimljiviji je kao krunski dokaz lošeg ukusa američkih kritičara koji uporno u ovom plošnom djelcu lišenom čak i užestilske izvanrednosti vidi slojevitost i mračne dubine, kao da nikad nisu ne samo čitali autore poput Sadea ili Ellisa, nego niti gledali intrigantnije superherojske spektakle poput “O za osvetu” ili Burtonova “Povratka Batmana”.

Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika