Objavljeno u Nacionalu br. 665, 2008-08-12

Autor: Dean Šoša

Video

Dukićev američki uspjeh

'Pizzeria Kamikaze' je prvi igrani film u SAD-u hrvatskog redatelja Gorana Dukića i kreativan rad u korpusu američkog nezavisnog filma

Patrick Fugit kao Zia u filmu 'Pizzeria Kamikaze'Patrick Fugit kao Zia u filmu 'Pizzeria Kamikaze'Na početku ovotjedne rubrike, ispravak netočnog navoda. Iako smatram da je prozivati kolege zbog grešaka uvijek pomalo neumjesno, jer tko radi nužno i griješi, moram odgovoriti kolegi Radiću koji me u predzadnjem broju Nacionala, u tekstu o “Puli”, prozvao da sam “nepravedno zgazio u svojoj kulumni u nas na DVD-u već objavljeni izraelsko-njemački film ‘Ljubavni život’...”. Naime, spomenuti film u Hrvatskoj nije uopće objavljen na DVD-u i ja o njemu nisam napisao ni retka.

No zato ću vrlo rado napisati pokoju afirmativnu rečenicu o “Pizzeriji Kamikaze”, cjelovečernjem prvijencu scenarista i redatelja Gorana Dukića. Sada već sredovječni Dukić prave je filmofile zauvijek “kupio” početkom 1990-ih predivnim kratkim filmom “Mirta uči statistiku”, a potom se 1993. iz Zagreba preselio u Ameriku. Nakon dugo godina “probijanja” i raznih, ne uvijek filmskih poslova, Dukiću je 2006. napokon pošlo za rukom realizirati prvi cjelovečernji film, “Pizzerija Kamikaze” (Wristcutters: A Love Story).

Utemeljen na kratkoj priči izraelskog pisca Etgara Kereta “Kneller’s Happy Campers”, Dukićev film prati boravak mladog samoubojice Zije (Patrick Fugit) u bizarnom svijetu u koji odlaze ljudi koji si oduzimaju živote. U depresivnom kraju, gorem od svijeta iz kojeg je pobjegao, Zia sklapa prijateljstvo s ruskim rockerom Eugenom (odlični Shea Whigham), zavoli od slučajnog overdosea preminulu Mikal (Shannyn Sossamon) i - kako priliči žanru filma ceste - upoznaje još niz zanimljivih likova, od kojih jednoga igra legendarni kantautor Tom Waits.

Dukićev film nije se proslavio na kinoblagajnama, no bio je u službenom programu Sundancea, tekstovi o njemu objavljeni su u Varietyju, Guardianu, Village Voiceu, a recenzirale su ga i vodeće internetske kritičarske zvijezde James Berardinelli i Roger Ebert. Reputacija Dukićeva filma, ne tako dugo nakon što je snimljen, bez pretjerivanja je kultna.

Posve zasluženo, jer unutar sve dosadnijeg i sve manje zavisnog korpusa “američkog nezavisnog filma”, Dukićev prvijenac strši kao jedan od njegovih kreativnih vrhunaca posljednjih nekoliko godina. Kada je odlazio iz Hrvatske u SAD, Dukić je, zajedno s još nekoliko kolega s ADU, poput Ivana Salaja (“Vidimo se”) i Dejana Jovovića (“Stranci u noći”), bio svjetlosnim godinama ispred redatelja koji su tada dobivali dugometražne projekte.

Dukićev povratak na pravu scenu poklopio se s buđenjem hrvatskog filma, koji se danas u odnosu na 1990-e godine bitno popravio, no još uvijek, realno govoreći, zanima jedino domaće novinare i kritičare, te selektore europskih B i C festivala. Petnaestak godina poslije, komparacija hrvatskog filma i Dukića ponovo ide na štetu svih nas koji smo ostali ovdje. Osim što je Dukić zanatski superioran većini domaćih autora, njegov se film doima beskrajno “mlađim” od bilo kojeg hrvatskog filma posljednjih godina.

Dukić posjeduje nešto do čega naši autori u svojim oponašanjima europskih art filmova, zakašnjelim modernističkim stremljenjima ili igranjima na bosanske emotivne i humorne karte još uvijek nisu stigli: moć komunikacije s publikom. Kao u doba “Mirte”, Dukić i sada u Americi posjeduje osjećaj za vrijeme i prostor u kojem živi, voli svoje likove, zna kako približiti vlastite svjetove publici, koju ne smatra nimalo inferiornom. Sudeći po brojnim stranim tekstovima, to su uglavnom mladi ljudi, pripadnici raznih subkultura i filmofili.

To ne znači da se autor bilo kome dodvorava, nego jednostavno da obitava u nekom malo širem svijetu od sumornog trokuta Vijeće za film - Ministarstvo kulture - Pula, koji svakom našem redatelju s dva igrana filma omogućuje kulturnu i obrazovnu izolaciju, lagodan život i beskrajni medijski prostor za kukanje kako nitko ne razumije njihovu umjetnost.

Ono što osobito veseli jest činjenica da je unatoč sumornoj temi Dukićev film vedar, duhovit i optimističan, kao svojedobno “Mirta”. Dukić razumije ono što su davno razumjeli njegovi najveći hrvatski redateljski prethodnici Krešo Golik i Branko Bauer, da film nužno ne mora biti smrtno ozbiljan i depresivan da bi bio umjetnost.

Blizu desetljeće i pol Dukićeva američkog proboja nekima će se učiniti mnogo, no valja reći da je Dukiću u Americi uspjelo nešto što nije uspjelo mnogima puno razvikanijim filmašima koji su onamo odlazili, recimo najdarovitijem srpskom redatelju 90-ih Srđanu Dragojeviću - režirati američki film prema vlastitom scenariju, sa solidnom glumačkom ekipom, bez nužnosti pristajanja na kompromise. Već i to svjedoči da je riječ o zanimljivom autoru, čija se američka filmografija sigurno neće zaustaviti na jednom ostvarenju.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika