Zoran FerićPrilično je praktično što su Rusi napali Gruziju baš u vrijeme Olimpijade. Dosadi čovjeku na televiziji i u novinama gledati samo sport. Zgodni mladi ljudi u šarenim kostimima plivaju, skaču i voze bicikle. Snažni su i zdravi, jaki i borbeni. Sve je to lijepo, ali, brate, brzo dosadi. Nema tu pravog uzbuđenja, nema krvi, razbacanih leševa, lica iskrivljenih od boli. Ovako, kad haubice tuku Tbilisi i Gori, može se u novinama lijepo naći fotografija očajnog čovjeka koji plače nad nekim tko je vjerojatno mrtav, dok se u pozadini ocrtavaju ruševine grada i kuća u plamenu.

Svijet je obišla i fotografija stare žene u smeđoj haljini, krvava lica, kako leži na ruševinama, a iza nje nešto gori. Lijevu ruku ispružila je tražeći spas, kao da je može gurnuti nekamo van, izvan grada Gorija, izvan Gruzije, možda i izvan vlastite sudbine. Oslanja se na bok i desnu ruku, koja joj je vjerojatno ranjena. Na njoj se ističu salaste gole noge, nevjerojatno uprljane čađom od eksplozije. Na toj je fotografiji najzanimljivije što ta gospođa frapantno nalikuje penzionerkama koje možemo susresti i kod nas, na Kvatriću ili Dolcu. Sav se užas krije upravo u tom prepoznavanju, u tome što je samo nekoliko minuta prije nego što je kraj nje lupila granata bila netko koga srećemo i na našim ulicama. Problem je u tome što ratovi u medijima već odavno izgledaju nestvarno, a strašne slike sve manje na nas ostavljaju strašan dojam, jer neusporedivo strašnije nalazimo u svakoj, pa i najgoroj forenzičkoj seriji. A jebeš rat koji ne izgleda strašnije od forenzičke serije.

Lako mogu zamisliti čak i nekoga od naših modnih gurua kako sa stilističke strane komentira kako je odjevena ranjena žena iz Gorija. Kao prvo, rekao bi, make-up je malo prejak. Krv na licu je in, ali kad je okrvavljeno pola face, to ostavlja dojam da je dama pretjerala, kao i kad se pretjera sa šminkom. Frizura je totalno out, i da je malo kraća, nalikovala bi na Staljinovu. No to je možda specifičnost grada u kojemu je rođen Josif Visarionovič. Ali obješene dojke, salast trbuh i, što je najgore, ta žuto-smeđa kombinacija bluze i suknje, svjedoče o tome da je spomenuta dama prije nego što ju je pogodila granata mogla biti modno osvještenija. Moda, to je stil, stil, to je život. Budimo lijepi u svakom trenutku, mogao bi, recimo, zaključiti jedan takav komentator.

---

A škvadra iz Benettona odmah može kupiti prava za jumbo-plakate kojima bi oblijepila europska ljetovališta. Da budu humani, provokativni i da ljudima koji gledaju ne bude dosadno. Takva bi fotografija dobro došla i kao pokrov preko fasade nekog hotela u Monte Carlu, gdje se ruski i gruzijski mafijaši uz šampanjac dogovaraju o suradnji u novim uvjetima i velikoj isporuci svježih ljudskih organa. Lijepo je da svijetom vlada olimpijski duh, jer i rat je vrsta natjecanja, a koluti iz olimpijskoga znaka mogu biti simbol i za nišanske sprave. Tako izgleda svijet danas, pri kraju prvoga desetljeća 21. stoljeća. U Rusiji je komunizam propao, ali nisu propale i njegove negativne posljedice: mafiokracija i sirovi kolonijalizam. Ova situacija, da se simbolički tako očito poklapaju početak Olimpijskih igara i početak rata u kavkaskoj regiji, nevjerojatno jasno pokazuje prirodu svijeta u kojemu živimo: sve nade koje je 20. stoljeće u socijalnom i političkom smislu polagalo u ono koje slijedi nedvojbeno su se pokazale utopističkima.

Nismo bili zadovoljni svijetom podijeljenim u dva bloka, zapadni i realsocijalistički s privjeskom nesvrstanih, a kročili smo u svijet koji manje-više dijele četiri velike sile i svaka od njih vedri i oblači u svom dvorištu. Rusija ima te svoje jadne bivše republike koje energetski i trgovinski ovise o njoj, a preore ih ponekad malo i tenkovima. Kina također ima svoje dvorište i pazi da u njemu ne bude uljeza. Pripreme Olimpijskih igara u Pekingu bile su, čini se, više u znaku prosvjeda protiv okupacije Tibeta nego u znaku sportskih natjecanja. Međutim, osim nešto glasnog njurganja nitko neće nešto ozbiljnije učiniti za Tibet da se ne zamjeri ogromnom ekonomskom potencijalu, nesagledivoj proizvodnoj moći i najvećem svjetskom tržištu. Nitko se neće ozbiljno zamjerati ni Rusiji koja je napala jednu suverenu zemlju, štiteći Južnu Osetiju upravo u vrijeme kad bi svijetom trebao vladati duh pomirenja i sportskog natjecanja. Europa se neće zakrviti s Rusijom zbog Osetije ili Abhazije. Učinit će nekakav politički kompromis, osuditi nasilje i apelirati na mir, ali ništa se ozbiljno ni od ujedinjene Europe ne može očekivati jer je Rusija u toj igri prevelik i prevažan partner da bi se išta ozbiljnije događalo.

Amerika je svojim dvorištem proglasila ostatak svijeta, a svojim zadatkom sveti rat protiv islamskog terorizma, koji je pak svoj sveti rat usmjerio protiv Amerike.

I tako se danas susreću u svjetskoj politici ta dva sveta rata, ta dva džihada koji su nakon rušenja njujorških blizanaca postali, evo, već kronična bolest. A u izgledu je i nova sveta ofenziva za obranu svjetskog poretka od nuklearne opasnosti: napad na Iran. Nekim užasnim nasilničkim reciprocitetom, napad na Osetiju daje zeleno svjetlo i za napad na Iran. Najbolje bi bilo da se i to dogodi za vrijeme Olimpijskih igara, pa da na televiziji i u novinama bude još zanimljivije. Malo gledamo rat iz Osetije, pa najnovije raketiranje Teherana, a onda Blanku Vlašić, koja možda jest, a možda i nije potpisala nešto za Tibet, ali zato skače kao nitko na svijetu. Uostalom, svaki rat pomaže ideji Olimpijskih igara: poslije uvijek ima puno paraolimpijaca.