Objavljeno u Nacionalu br. 666, 2008-08-19

Autor: Maroje Mihovilović

Mihail Saakašvili

Začetnik nove ere hladnog rata

Nekadašnji američki student i vođa 'revolucije ruža', od najomiljenijeg gruzijskog političara prometnuo se u autokratskog vođu i začetnika rata na Kavkazu

Mihail Saakašvili došao je na vlast u Gruziji 2003. nakon što je, potpomognut tisućama prosvjednika, na ostavku prisilio dotadašnjeg predsjednika Eduarda ŠevardnadzeaMihail Saakašvili došao je na vlast u Gruziji 2003. nakon što je, potpomognut tisućama prosvjednika, na ostavku prisilio dotadašnjeg predsjednika Eduarda ŠevardnadzeaMnogi se ovih dana pitaju tko je Mihail Saakašvili, predsjednik Gruzije, koji je izazvao najtežu krizu u odnosima Rusije i Zapada u posljednja dva desetljeća, i možda pokrenuo novu eru hladnog rata. Moskovski mediji već dulje vrijeme optužuju ga da je najobičniji zapadni plaćenik i provokator, da je ono što se s njim dogodilo tipično za značajan broj mladih ljudi s Istoka, koji su otišli u SAD ili druge zapadne zemlje na studij na temelju američkih i zapadnih stipendija, te se potom vratili u svoje domovine da rade za zapadne interese.

Oni koji hvale i slave Saakašvilija i nakon što je doživio težak politički i vojni poraz tvrde da je on hrabar, odlučan i vidovit mladi političar, koji je ustao protiv moćne Rusije u zaštiti nezavisnosti, suvereniteta, slobode i teritorijalnog integriteta svoje zemlje, jer ono što je Rusija u posljednje doba činila u njegovoj domovini, otimajući joj njene teritorije, on više nije mogao trpjeti. Tijekom predizborne predsjedničke kampanje ove godine, kad je na izborima produljio svoj predsjednički mandat za još četiri godine, obećao je svojim biračima da će osigurati teritorijalni integritet Gruzije, te je to sada pokušao učiniti. Nije mu uspjelo, no barem je pomogao da se pokaže gdje su nove granice ruskog utjecaja na Kavkazu, ali i u cijeloj istočnoj Europi.

Nema sumnje da je na Saakašvilija kao političara utjecalo to što se školovao na Zapadu, neko vrijeme živio na Zapadu, a i to što mu je žena Nizozemka. Neki poznavatelji gruzijskih prilika tvrde da on potječe iz obitelji čiji su korijeni iz područja Južne Osetije, gruzijske pokrajine koja je bila povod za sadašnji rat. U obitelji se navodno gajio jak nacionalni osjećaj te rađala frustracija što se Gruzijci zbog historijskih okolnosti ne mogu izboriti za svoj nacionalni identitet i suverenitet. Mihail Saakašvili rodio se 21. prosinca 1967. u Tbilisiju u intelektualnoj obitelji. Njegov otac Nikoloz Saakašvili je liječnik, te još radi kao voditelj jedne specijalizirane medicinske ustanove za liječenje kupkama u Tbilisiju. Njegova majka Giuli Alasania sveučilišna je profesorica povijesti, a ona je, navodno, jako utjecala na to što je Mihail Saakašvili dobro proučio gruzijsku povijest te učio iz gruzijskih povijesnih iskustava.

Saakašvili s francuskim ministrom vanjskih poslova Bernardom KouchneromSaakašvili s francuskim ministrom vanjskih poslova Bernardom KouchneromOn je po završetku gimnazije odlučio otići na studij izvan Gruzije, te se opredijelio za međunarodno pravo na sveučilištu u Kijevu, glavnom gradu Ukrajine, koja je tada, krajem 80-ih, kao i Gruzija, još bila u sastavu Sovjetskog Saveza. Dok je bio na studiju, SSSR se raspao, komunizma je nestalo, a Gruzija je postala nezavisnom državom. No u Gruziji je izbio građanski rat a nekoliko gruzijskih pokrajina se praktički odcijepilo. Prvi predsjednik nezavisne Gruzije Zvijad Gamsahurdija svrgnut je 1992., a na njegovo mjesto je došao bivši sovjetski ministar vanjskih poslova Eduard Ševardnadze, koji je već upravljao Gruzijom kao sovjetski partijski funkcionar. On je uspio donekle stabilizirati zemlju.

Po završetku studija 1992. Saakašvili se nakratko vratio u Gruziju, gdje se počeo baviti zaštitom ljudskih prava, pa je na temelju toga dobio pozive iz inozemstva da ode na studij kako bi bolje upoznao tu problematiku. Kraće je vrijeme studirao u Strasbourgu, a zbog studija je putovao i u Bruxelles, gdje je na jednom skupu aktivista za ljudska prava susreo mladu Nizozemku Sandru Roelofs te se rodila ljubav. Jako je željela nakon završetka studija otići s nekom humanitarnom organizacijom u Somaliju, gdje je početkom 90-ih vladala glad.

Čim je u Bruxellesu upoznala gruzijskog pravnika Mihaila Saakašvilija, odmah se zaljubila. On ju je odgovorio od toga da ode u Somaliju, rekao joj je da slične probleme ima i njegova domovina Gruzija, te ju je nagovorio da zajedno rade na njihovu rješavanju. Četiri mjeseca nakon što su se upoznali već su bili u braku.

U međuvremenu je Saakašvili dobio poziv da ode na poslijediplomski studij u SAD. Upisao je poslijediplomski studij prava i dobio titulu magistra prava na newyorškom sveučilištu Columbia, a pohađao je i nastavu na Sveučilištu George Washington. S njim je u SAD-u bila i supruga, te se tamo rodilo njihovo prvo dijete. Nakon što je završio studij Saakašvili se zaposlio u jednoj newyorškoj odvjetničkoj tvrtki.


Condoleeza Rice, državna tajnica, došla je u Gruziju u jeku sukoba, kako bi nagovorila Saakašvilija na potpisivanje mirovnog planaCondoleeza Rice, državna tajnica, došla je u Gruziju u jeku sukoba, kako bi nagovorila Saakašvilija na potpisivanje mirovnog planaNo javio mu se stari prijatelj Zurab Zvanija, koji je u međuvremenu počeo raditi za gruzijskog predsjednika Ševardnadzea. Zvanija je uspio uvjeriti Saakašvilija da se vrati u domovinu jer Ševardnadze je imao ambiciju da stabilizira zemlju, unaprijedi je i stvori od nje modernu demokratsku državu. Saakašvili se pridružio Ševardnadzeu, ušao u njegovu stranku, na listi te stranke izišao na izbore, te 1995. ušao u gruzijski parlament. Imao je samo 27 godina. Ševardnadze ga je 2000. imenovao ministrom pravosuđa.

Saakašvili je svoj posao shvatio vrlo ozbiljno, te počeo žestoku akciju protiv korupcije, koja je tada bila jedan od najvećih problema Gruzije. Počeo je provoditi racije po kućama gruzijskih bogataša, a policajce su pratile i televizijske ekipe, koje su snimale tamošnju raskoš, i sve je prezentirano najširoj javnosti. Zbog toga je postao enormno popularan, ali se to nije svidjelo Ševardnadzeu, jer su se na udaru Saakašvilija našli mnogi njegovi suradnici. Sukobili su se te ga je Ševardnadze 2001. smijenio, proglasivši ga “boljševikom”. Saakašvili je demonstrativno napustio Ševardnadzeovu stranku, osnovao svoju stranku Nacionalni pokret i otišao u opoziciju. Koliko je svojom akcijom postao popularan vidjelo se već 2001. na lokalnim izborima. Na izborima za gradsko vijeće Tbilisija pobijedio je pod sloganom “Tbilisi bez Ševardnadzea”, postavši gradonačelnikom gruzijske prijestolnice.

Svoj položaj je iskoristio da pokaže kako se u Gruziji može vladati u korist građana. Počeo je popravljati gradsku infrastrukturu, povećao je plaće te postao još popularniji. Posebno se pripremio za parlamentarne izbore u studenome 2003. Njegova stranka je najbolje prošla, no Ševardnadze to nije želio priznati, pa je prvo zavlačio s proglašenjem izbornih rezultata, a potom proglasio sebi vjerne stranke pobjednicama izbora. Prema lažnim izbornim rezultatima pokušao je čak konstituirati parlament. Zbog njegovih poteza u Gruziji su izbili veliki prosvjedi, što je bio početak tzv. revolucije ruža. Saakašvili je Ševardnadzeove manevre spriječio poslavši u parlament demonstrante, koji su prvo danima prosvjedovali u središtu Tbilisija, a potom su parlament jednostavno okupirali. No to Saakašviliju nije bilo dosta. Osjetivši raspoloženje javnosti protiv Ševardnadzea i njegove vlasti, odlučio je s “revolucijom ruža” ići do kraja, te snagom mase skinuti Ševardnadzea s vlasti. Tvrdilo se da su mu u organizaciji prosvjeda pomogli i strani savjetnici, koji su već imali iskustva u organiziranju sličnih demonstracija i mirnih revolucija u drugim zemljama.

Saakašvili je bio duša prosvjeda, glavni pregovarač, on je planirao akcije, objašnjavao ih na gruzijskom na tamošnjoj televiziji svojim sugrađanima, a na engleskom - preko CNN-a i drugih svjetskih televizijskih mreža - međunarodnoj zajednici. Bez njega Ševardnadze ne bi bio srušen. Ševardnadze je to znao, pa je naredio da ga se uhiti, ali se to nije moglo izvesti jer su Saakašvilija branili demonstranti.

Koliko je hrabar bio pokazao je u završnoj fazi “revolucije ruža”. Iako je predsjednička rezidencija bila opkoljena tenkovima i Ševardnadzeu vjernim vojnicima, on je osobno otišao u rezidenciju k Ševardnadzeu. Rekao mu je da će, ako smjesta ne potpiše ostavku, on osobno pozvati demonstrante da izvrše invaziju na rezidenciju. Pred tom prijetnjom, znajući da bi njegov otpor mogao izazvati pokolj, Ševardnadze je potpisao ostavku. Učinio je to jer je znao da je ovaj to spreman učiniti. Na predsjedničkim izborima 4. siječnja 2004., gdje se birao Ševardnadzeov nasljednik, Saakašvili je uvjerljivo pobijedio s čak 95 posto glasova.

Odmah je počeo energičnu transformaciju zemlje. U manje od pet godina potpuno je izmijenio ekonomiju svoje zemlje, uvevši maksimalnu liberalizaciju tržišta, što je privuklo strane investitore i poduzetnike, ali i međunarodne financijske institucije. Nekada zemlja propale ekonomije i nestabilnog društva, Gruzija se uvelike promijenila, no nisu svi time bili zadovoljni. Zadovoljni su bili domaći i inozemni poduzetnici, mlađi profesionalci, stručni ljudi, ali ne i umirovljenici, seljaci, ljudi koji su se teško snalazili u novim uvjetima. U medijima je bilo sve više kritika na njegov račun, a napustili su ga i neki bliski suradnici. Nisu mu mogli predbacivati da nije imao rezultata, ali su mu prigovarali da se počeo ponašati autoritativno, da više nije uzimao u obzir mišljenje suradnika, čak je bilo i tvrdnji da se počeo pretvarati u malog diktatora.

Vladimir Putin i Mihail SaakašviliVladimir Putin i Mihail SaakašviliNjegova nekadašnja popularnost se ispuhala. Štoviše, sve su češći prosvjedi protiv njegove vlade, a bilo je i demonstracija u kojima je policija morala koristiti suzavac i gumene metke. Njegovi kritičari tvrdili su da je odviše impulzivan, da se okružio uskim krugom ljudi s kojima sve dogovara bez državnih institucija. Čula se tvrdnja da je on “mobitelski predsjednik”, jer sve rješava dajući upute mobitelom svojim suradnicima, i to najčešće kasno navečer. Bivši ambasador europske zemlje u Tbilisiju ovako ga je opisao: “On je vrlo inteligentan, promišljen, ali često zarobljenik vlastitog mentalnog procesa. Čudno se zna ponašati, smijati se na pogrešnim mjestima, govoriti nešto što drugi ne razumiju. S jedne strane, u razgovoru je otvoren, te izvana izgleda kao moderni reformator, uglavnom na zapadnoj valnoj dužini. Kaže da želi da gruzijski sustav bude demokratski. No osobno njegov je instinkt autokratski. Vodio je jednu revoluciju te želi ostvariti njene ciljeve po svaku cijenu. On je nestrpljiv čovjek. Upozoravali smo ga da se ne žuri, da ne izaziva Ruse. Kad smo mu govorili da ne upotrebljava silu, stiskao je zube od muke jer mu je smetala situacija između njegove želje da sve završi brzo i potrebe da bude strpljiv.”

Dok je na ekonomskom planu napravio mnogo, svoj drugi veliki cilj - ujedinjenje cijele zemlje, nije uspio postići. Da mu je to veliki cilj pokazivao je od prvog dana svojeg mandata, kad je predsjedničku zakletvu položio na grobu jednog od najvećih gruzijskih srednjovjekovnih vladara Davida Graditelja, koji je u 12. stoljeću istjerao Turke Seldžuke iz Gruzije. On je želio poput Davida Graditelja osloboditi cijelu Gruziju od onih koje je smatrao modernim osvajačima, a to su Rusi. Iako se javno pokušavao ponašati u skladu s dobrim diplomatskim uzusima, privatno nije krio svoj prezir prema Rusima, pa se čak znao u užem društvu rugati na račun niskog rasta donedavnog ruskog predsjednika Putina nazivajući ga “Liliputin”.

Sve je manje slušao domaće suradnike, ali, čini se, i inozemne. Konfrontirajući se s Rusijom, počeo se sve više politički oslanjati na SAD i neke druge zapadne saveznike. Njegov najveći vanjskopolitički cilj bio je da Gruzija što prije uđe u NATO, pa je zatražio članstvo u NATO-u, ali mu ono na posljednjem summitu u travnju u Bukureštu nije ponuđeno. S SAD-om je počeo razvijati ograničenu vojnu suradnju pa su u Gruziju stigli američki vojni savjetnici da uvježbavaju pojedine gruzijske postrojbe. Jako se oslanjao i na neke američke diplomate s kojima se savjetovao pri procjenama kakve da poteze vuče. Tvrdilo se u posljednje doba da je bio pod jakim utjecajem američkih tzv. neocona, političara snažnog konzervativnog usmjerenja bliskih američkom potpredsjedniku Dicku Cheneyju.

U medijima se posebno spominjao jedan američki diplomat kao osoba s kojom je Saakašvili bio posebno blizak. Bio je to Matthew J. Bryza, visoki funkcionar američkog ministarstva vanjskih poslova, koji je često posjećivao Gruziju. Neki su Gruzijci njega počeli optuživati da je poticao Saakašvilija na konfrontaciju s Rusijom oko Južne Osetije i Abhazije, što on energično niječe. On tvrdi da su već četiri mjeseca njegova šefica, američka ministrica vanjskih poslova Condoleezza Rice, a i on osobno upozoravali Saakašvilija da se ne konfrontira s Rusima i ne ulijeće u rat koji ne može dobiti, ali da ih on nije slušao. Nakon izgubljenog rata Saakašvili situaciju opisuje drukčije, dajući do znanja da su mu davani signali da će u toj konfrontaciji dobiti veću podršku zapadnih saveznika, jer su oni snažno iz strateških razloga zainteresirani za Gruziju. Sada je duboko razočaran načinom na koji se situacija za Gruziju loše rasplela, te što zapadna pomoć u obliku u kojem ju je on očekivao - nije stigla.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika