Dario Šimić primio je prije prijateljske utakmice Slovenija - Hrvatska majicu s brojem 100, što je broj njegovih nastupa u hrvatskoj reprezentacijiDario Šimić (32) u prošlu je srijedu postao prvi hrvatski nogometaš koji je odigrao 100 utakmica za reprezentaciju. Oduvijek je i u svim zemljama svijeta to bio izniman uspjeh, a Šimić je to postigao igrajući za hrvatsku reprezentaciju od 1996. pa do sada. Ujedno, jedini je hrvatski igrač koji je nastupao na svim velikim natjecanjima reprezentacije od osamostaljenja države, što znači na tri svjetska i tri europska prvenstva. Uz iznimne reprezentativne uspjehe, Šimić ima jednako kvalitetnu klupsku karijeru. Do 1998. igrao je za Dinamo, nakon Svjetskog prvenstva u Francuskoj potpisao je za talijanski Inter, a 2002. iz Intera je prešao u Milan. Već sljedeće sezone, 2003. igrajući za Milan, osvojio je Ligu prvaka, ali nakon toga, što zbog ozljeda, što zbog velike igračke konkurencije, polako počinje igrati sve manje. Zbog toga je početkom ljeta potpisao za francuski Monaco.

Dugotrajnoj uspješnoj karijeri pridonio je miran obiteljski život s tri godine mlađom suprugom Jelenom, s kojom ima troje djece, petogodišnjeg Roka, trogodišnjeg Viktora i jednogodišnjeg Nikolasa. Šimić je ujedno jedan od rijetkih hrvatskih sportaša koji je zarađeni novac već za vrijeme aktivne karijere odlučio investirati u privatne poslove. Prije četiri godine započeo je s proizvodnjom vode Aquaviva, slijedio je suvlasnički udio u Karlovačkoj banci, a kupio je i staru kuću u Tkalčićevoj ulici koja se renovira te bi sljedeće godine na tome mjestu trebao biti otvoren lounge bar.

MIRO I MATIJA ŠIMIĆ s djecom Josipom, Mihaelom i Dariom početkom 80-ihNACIONAL: Jeste li ikad razmišljali ili planirali da odigrate 100 utakmica za reprezentaciju?
- Neću biti neiskren pa reći da nisam. Kada sam došao do 70 ili 80 odigranih utakmica, počeo sam razmišljati i o stotoj. Razmišljao sam kako bi bilo lijepo doživjeti stotu, odigrati stotu, ali istovremeno ne bih bio nesretan čovjek da nisam to ostvario. Ipak, to mi je bio dodatni nogometni motiv, razlog da još malo “stisnem” u trenucima kada mi je bilo teško. Suigrači iz reprezentacije su me stalno zezali kako će mi tada ujedno uručiti cvijeće za oproštaj od reprezentacije, na što sam im odgovorio da će neki igrači prije mene dobiti to cvijeće. Doista sam ponosan što sam odigrao 100 utakmica za reprezentaciju koja Hrvatima znači jako mnogo, a ja sam, kako bi Miroslav Blažević rekao, imao čast i privilegij da igram za tu reprezentaciju. Kada pogledam unatrag, nije lako odigrati 100 utakmica, mnogo je to godina, treba održavati kontinuitet i smatram da je to najteže.

NACIONAL: Tko vas je i kada prvi usmjerio prema nogometu?
- Dosta sam se kasno počeo baviti nogometom, imao sam gotovo 12 godina kada sam došao u selekciju Dinama, do tada sam igrao nogomet na ulici. Ipak, već sa 16 i pol godina debitirao sam u momčadi Dinama, brat Josip i ja bili smo najmlađi debitanti. Mi smo u obitelji uvijek bili dinamovci, rođen sam 12. studenoga, sutradan me je otac učlanio u Dinamo, još uvijek imam tu iskaznicu. Svaku nedjelju brat, otac i ja išli smo u Maksimir, i jedva smo čekali da pogledamo utakmicu Dinama. Kada sam počeo trenirati, vidjelo se da sam talentiraniji od ostalih igrača tako da sam vrlo brzo postao član juniorske reprezentacije Jugoslavije, a kasnije i Hrvatske. Bio sam talentiran, to je nedvojbeno. Trebate se podsjetiti da sam dijete rata, kada sam imao 15 godina i trebao se najviše razvijati, u Zagrebu su bile uzbune i zamračenja.

NACIONAL: Je li trener Zdravko Jurčić Miš doista bio ključna osoba u vašoj karijeri, kako ste često spominjali?
- Prekretnica u mojoj karijeri dogodila se kada sam upoznao trenera Zdravka Jurčića Miša koji mi je otvorio oči, shvatio sam kako vrhunski nogometaš treba razmišljati i na što bi sve trebao obratiti pozornost. Upoznao sam ga kada sam imao 15 godina. Moj otac je inteligentan čovjek, sam je mogao donijeti neke zaključke, ali bez Zdravka Jurčića ne bi mogao povlačiti neke poteze jer nije imao iskustva i nije nikada igrao nogomet. Otac i ja znali smo da je prelazak iz juniora u seniore najteži. U to vrijeme, kada sam imao 15 godina, mi juniori igrali smo protiv druge momčadi Dinama i bili poraženi sa 6:0, što je bio znak da treba dodatno raditi kako bih se spremio za veće napore. Jedan naš susjed povezao nas je sa Zdravkom Jurčićem i počeli smo raditi zajedno. On je bio strahovito pametan čovjek koji mi je pomogao u svim mojim strateškim potezima, osobito pri potpisivanju ugovora i s Dinamom i s talijanskim Interom. On nije bio moj menadžer, bio mi je u prvom redu trener, ali mi je pomagao u svemu, prije svega me čvrsto držao na zemlji. Mi nogometaši, iako ranije sazrijevamo, sa 16 ili 17 godina mislimo da smo najpametniji i najbolji, iako zapravo igrano sa slabijim momčadima umjesto da se pripremamo na ono što će nas očekivati u budućnosti. I ja sam radio pogreške. Da ih nisam radio, danas bih bio bolji igrač, ali sada je to sve stvar prošlosti.

---

Brat Josip Šimić (desno u sredini) s Dariom i njegovom suprugom JelenomNACIONAL: Da ste iznimno nadareni vidjelo se kada su vas s 20 godina htjeli kupiti najjači talijanski klubovi, ali je tadašnji predsjednik Dinama Zlatko Canjuga zaustavio vaš odlazak jer je smatrao da ćete za godinu, dvije dosegnuti višu cijenu i kvalitetu.
- Tri talijanska kluba bila su zainteresirana za mene i Silvija Marića, Fiorentina, Udinese i Juventus. Sjećam se da smo Marić i ja sjedili u sobi s predstavnicima Juventusa, a to su bili trener Marcello Lippi, danas izbornik Italije, Roberto Bettega, dopredsjednik Juventusa, Luciano Moggi, direktor Juventusa, i Antonio Giraldo. Oni su 1996. osvojili Ligu prvaka i kada su sjeli ispred mene, bio sam impresioniran. Bio sam na korak od potpisivanja ugovora, ali Zdravko Jurčić, kao i Zlatko Canjuga, nisu dopustili da potpišem. Uz to, Franjo Tuđman je želio da se napravi veliki Dinamo tako da je učinjeno sve da Marić i ja ne odemo u Italiju. U to vrijeme uz mene su bili i otac i sin Naletilić kao menadžeri, ali Zdravko Jurčić je vodio glavnu riječ. Tako sam ostao još dvije godine u Dinamu, igrao na SP-u 1998., gdje je reprezentacija osvojila treće mjesto, igrali smo Ligu prvaka, i ispostavilo se da je to bilo mnogo bolje. Mislim da mladi igrači na isti način danas trebaju ići u inozemstvo.

NACIONAL: S 20 godina bili ste iznimno popularni, vi i Silvio Marić imali ste svoj fan-klub, jeste li ikada došli u iskušenje da zanemarite nogomet zbog uživanja u životu? Što vam je pomoglo da se usredotočite striktno na nogomet?
- To je prije svega zasluga moje obitelji koja me je odgojila tako da uvijek čvrsto stojim na zemlji, a kasnije je došao Zdravko Jurčić koji me je držao pod kontrolom. Ne kažem da katkad nisam “letio”, kada imaš 20 godina, moraš malo “poletjeti”. Mislio sam da sam s 20 godina gotov igrač, da sam najbolji, najljepši i da mi nitko ništa ne može, što nije istina. Jurčić nam je, stoga, uvijek govorio istinu, čak je pokatkad bio kritičniji nego što je to realno trebao biti. Mnogo ljudi sa strane me tapšalo i govorilo “ti si najbolji, ti si savršen”, a on je uvijek obraćao pozornost na ono što nije bilo dobro. To što mi je on usadio bilo je jako važno za moj daljnji nastavak karijere jer sam se onda nastavio sam brinuti o sebi. Takav sam ostao do danas, uvijek razmišljam o tome što bih trebao napraviti kako bih se održao i bio još bolji.

NACIONAL: Što danas mislite o radu Miroslava Blaževića, izbornika koji vas je 1996. uveo u reprezentaciju? Kako ste gledali na Blaževićevu silnu želju za isticanjem u medijima?
- Blažević je imao svoj specifični stil vođenja reprezentacije, pri čemu je bio veliki psiholog. Znao je iz igrača izvući ono najbolje, a na taktičkom planu forsirao je agresivne bekove poput Marija Stanića i Roberta Jarnija tako da je reprezentacija uvijek igrala agresivno i napadački. Kao mlad nogometaš nisam previše obraćao pozornost na Blaževićeve odnose s medijima. On je za mene bio apsolutni vođa, cijenio sam ga kao trenera Dinama koji je 1982. osvojio prvenstvo Jugoslavije, a ujedno sam ga se i bojao dok mi je bio trener u Dinamu. Nama mlađim nogometašima katkad je znao utjerati strah u kosti, bio je vrlo oštar prema nama.

REPREZENTATIVCI su se šalili sa Šimićem da će na 100. utakmici dobiti i cvijeće za oproštajNACIONAL: Kako to da vas novac nije promijenio kada ste 1998. došli u Italiju? Potpisali ste višemilijunski ugovor s Interom, a postoje brojni primjeri odličnih igrača iz istočne Europe koji su propali u zapadnoeuropskim klubovima.
- Potpisivanje ugovora s Interom, velikim klubom, bilo je nešto čudesno, ali bio sam stopostotno usredotočen na uspjeh. Kao što sam, dok sam bio u Dinamu, dodatno radio sa Zdravkom Jurčićem, tako sam po dolasku u Inter mislio da mi treba dodatni maser, pa sam ga privatno angažirao jer mi je nužno trebao. U to vrijeme za Inter su igrali Roberto Baggio, Ivan Zamorano, Diego Simeone, Ronaldo. S obzirom na to da sam već igrao na svjetskom prvenstvu 1998., nisam se prestrašio tih nogometnih veličina. Osjećao sam prema njima određeni respekt, ali na treningu nisam pokazivao nikakav strah.

NACIONAL: Inter je tada izgledao kao klub koji je netko ureknuo. Uložen je velik novac, dovedene su zvijezde, ali uspjeha nije bilo.
- To je istina. Igrači su se stalno mijenjali, bilo je tu svakakvih igrača, ne samo zvijezda, tako da sam čak nakon dvije godine ja postao kapetan Intera. U jednom trenutku smo s trenerom Marcellom Lippijem, jednim od mojih najboljih trenera, počeli postizati dobre rezultate. Istina, tada su u Interu igrali zajedno Ronaldo i Christiano Vieri, ali oni su jako malo igrali zajedno. Na kraju smo bili četvrti, suci su nas zakinuli jer su favorizirali Juventus, što se kasnije ispostavilo točnim i utemeljenim, Juventus je kupovao suce. Uz toliko poznatih igrača u Interu moraš imati i jaku upravu koja postavlja pravila igre. Prava uprava bira pravog trenera i prave igrače. Međutim, dok se u Milanu znao vođa kluba, a to su uvijek bili domaći igrači poput Maldinija i Costacurte, toga u Interu nije bilo, nije se znao vođa. Nikad nisi znao tko je glavni, postojale su međusobne borbe, nije se znalo donosi li odluke trener ili predsjednik kluba, sve je bilo zbrkano. Roberto Baggio mi je bio pozitivna osoba, a Christiano Vieri se znao ponašati vrlo nekorektno prema suigračima. Vieri je odličan igrač, ali se nije korektno ponašao prema kvalitetom slabijim igračima.

NACIONAL: Koliko vam je to što ste u Milano došli sa suprugom pomoglo da ostanete posvećeni nogometu, a ne uživanju u noćnom životu i provodima?
- Jako mnogo jer sam imao mir i stabilnost. Nije bilo razloga da lunjam Milanom. Milano je jako opasan grad, nogometaši su u Milanu velike zvijezde i opasno je biti popularan u tom gradu. Nogometaše dočekuju brojne manekenke, sve najvažnije svjetske manekenske agencije nalaze se u Milanu i nije nikakav problem naći noćnu zabavu sa zgodnim djevojkama. No ja sam bio usredotočen na uspjeh, u čemu mi je pomogla i obitelj.

NACIONAL: Iz Intera ste otišli u Milan, je li vam taj prelazak donio olakšanje?
- Apsolutno. Čim mi je menadžer Predrag Naletilić rekao da postoji ta mogućnost, bez razmišljanja sam je prihvatio. Uoči prelaska u Milan bio sam ozlijeđen, nisam igrao, ali su u Milanu shvatili da bih mogao dobro funkcionirati kod njih. Milan je odmah osvojio Ligu prvaka, ponovo sam, nakon Dinama, mogao igrati u Ligi prvaka i to je već bilo dovoljno. Što se tiče novca, primanja su mi u Milanu bila manja nego u Interu, ali sam potpisao ugovor na dulje vrijeme. Financijski nisam bolje prošao, ali sam razmišljao igrački. Milan je bio veći klub i to je za mene bilo veliko priznanje.

OBITELJ ŠIMIĆ Dario i Jelena Šimić sa sinovima Nikolasom, Viktorom i RokomNACIONAL: Što se događalo posljednjih godinu dana između vas i uprave Milana?
- Posljednjih godina, nije tajna, na kraju svake sezone želio sam otići iz Milana. Dva puta me je zvao Everton, dva puta Fiorentina, ali na kraju svake godine u Milanu bi mi rekli “Dario, mi bismo željeli da ostaneš, računamo na tebe”, što mi je laskalo. Ipak sam bio vezan za Milan, kao i za grad Milano, te mi je stoga bilo teško mijenjati Milano Liverpoolom, depresivnim gradom u odnosu na Milano. Onda su me u klubu prije dvije godine s desnog beka, koje nije moje mjesto, stavili na stopera. Odigrao sam 34 utakmice, jako dobro, Milan je osvojio Ligu prvaka gdje sam odigrao šest ili sedam utakmica. To mi je bio dodatni motiv, bio sam sretan na kraju te sezone jer sam igrao na svojem mjestu, mjestu stopera, a ne na mjestu desnog beka gdje sam “iskrvario”. Međutim, na početku protekle sezone svi su igrači iz obrane bili zdravi i igrali su oni, a ne ja, te mi je postalo sve teže. Bez obzira na to, dobro sam igrao za reprezentaciju zbog čega su stigle nove ponude pa me je u prosincu prošle godine tražio Juventus. U Milanu su mi tada rekli “Dario, produljit ćemo ti ugovor na još jednu godinu, poboljšat ćemo ti financijsku stranu kako bismo ti dokazali da te trebamo. Maldini završava karijeru u lipnju, ti si među prva četiri stopera, dobit ćeš svoj broj utakmica”. Opet sam razmišljao o tome kako ne trebam mijenjati grad nakon 10 godina života u Milanu. Čak mi je odgovaralo da ne igram svaku utakmicu jer igrati sve utakmice je pravi masakr. Međutim, u lipnju je Maldini odlučio da nastavlja karijeru i Milan me odlučio pustiti u Monaco. Nije mi bio problem pronaći klub nego to što imam gotovo 33 godine, nisam igrao godinu dana i svi se pitaju što se sa mnom događa. No vjera u meni je bila snažna i tek sada, kada sam otišao u Monaco, vidim kroz što sam sve prošao, svi ti trenuci igranja, neigranja i dokazivanja. To je bilo psihički strahovito teško.

NACIONAL: Vjernik ste, ali oni koji to nisu znali iznenadili su se kada su ljetos čitali kako ste prijatelje vodili u Lourdes.
- Meni je vjera pomogla u nekim teškim trenucima. Čovjek se troši, i kada potroši snagu, onda se mora obnavljati. Ako se ne obnavlja, on propada i počinje probleme rješavati u alkoholu i drogi. Ja sam osjetio da mi vjera pomaže, obnavljala mi je snagu, mnogo lakše sam se nosio s problemima, te sam osjetio da je to to. Osjetio sam da je naš Bog živi Bog, da on i danas može pomoći u svim situacijama ako mu se otvorimo. Što se tiče Lourdesa, htio sam prijateljima darovati nešto u povodu 150. godišnjice Lourdesa. Papa je obećao svima koji prođu taj put oprost grijeha. Mislim da je najviše što mogu nekome darovati to da osjeti vjeru i snagu koja će mu pomoći u daljnjem životu. Svatko je talentiran za nešto i vjera mu pomaže da sve te talente iskristalizira. To je bio najljepši dar.

AQUAVIVA Distribucija vode za piće samo je jedan od Šimićevih poslovnih pothvataNACIONAL: Kako će se preseljenje u Monaco odraziti na vas i obitelj, s obzirom na to da ste 10 godina živjeli u Milanu?
- Uvijek mi je bilo teško zamisliti život u nekom drugom gradu, a ne u Milanu. Malo sam se i pribojavao odlaska, kao i snalaženja u novom klubu nakon neigranja u Milanu. Ipak, bio sam miran, a mogao sam i ostati u Milanu s obzirom na to da su se dva stopera ozlijedila. Nisam želio otići u turski Galatasaray, njihova financijska ponuda bila je bolja od Monacove, ali to mi nije bilo bitno. Cijenim Galatasaray kao veliki klub, ali to nije za mene. Kada sam došao u Monaco, osjetio sam da sam donio pravu odluku. Naravno, morat ću se dokazati, ali osjetio sam olakšanje kada sam došao na trening. Normalno je da supruga i ja o svemu zajednički odlučujemo, a ona je bila više vezana za Milano od mene. Ja sam četiri od sedam dana u tjednu bio u karanteni, a ona je sedam od sedam dana u tjednu bila u Milanu. Imala je više prijatelja od mene i zato joj preseljenje u Monaco teže pada nego meni. Nadam se da će i ona zavoljeti Monaco kao i ja. Dobra stvar je bila u tome što sam, čim sam došao u Monaco, odmah zaboravio Milano.

NACIONAL: Jeste li potpisali za Monaco kako biste dobili priliku da igrate na Svjetskom prvenstvu 2010. u južnoj Africi?
- Vidjet ćemo kako će se odvijati situacija oko reprezentacije. Ona mi je puno dala kao što sam i ja puno dao reprezentaciji, maksimalno cijenim Slavena Bilića kao i on mene, imamo fenomenalan odnos.

Brat na čelu Aquavive'Moj brat Josip prekinuo je nogometnu karijeru zbog dvije neuspjele operacije kuka te je sada na čelu Aquavive. On se brine o mojim poslovima. Sretan sam zbog njega, jer on to radi jako dobro, kao i zbog sebe jer ne moram razmišljati o tome. Ulaganje u Karlovačku banku je bio dobar potez. Objekt u Tkalčićevoj ulici se gradi, dobili smo sve dozvole, bit će gotov 1. ožujka sljedeće godine', kaže Dario Šimić o svojim poslovima.