Objavljeno u Nacionalu br. 667, 2008-08-25

Autor: Dean Sinovčić

Bilanca Pekinga

Olimpijski trijumf skromne Hrvatske

Najveće hrvatske uspjehe u Pekingu nisu osvojile skupe i razvikane sportske zvijezde, već skromni sportaši koji su često trenirali u teškim uvjetima

Filip Ude grli trenera nakon nastupa na konju s hvataljkama koji mu je donio srebrnu medaljuFilip Ude grli trenera nakon nastupa na konju s hvataljkama koji mu je donio srebrnu medaljuČak četvero od pet hrvatskih osvajača medalja na Olimpijskim igrama u Pekingu, svi osim Blanke Vlašić, odrasli su u uvjetima koji nisu nudili nadu u sportski razvoj. Socijalne situacije u njihovim obiteljima nisu bile najbolje, novaca je bilo jedva za život, a ne i za razvoj talentiranog sina ili kćeri, ali zahvaljujući njihovoj nevjerojatnoj upornosti te strpljenju i znanju njihovih trenera, oni su osvojili olimpijske medalje. Novac tu nije igrao nikakvu ulogu. Filip Ude, osvajač srebrne medalje na konju s hvataljkama, odrastao je bez oca, s dvije sestre i samohranom majkom. Dvorana u Čakovcu u kojoj je trenirao bila je premala te je s posuđenim novcem putovao u inozemstvo kako bi se gimnastički razvijao. Sandra Šarić, osvajačica brončane medalje, iz Senja se preselila u Zagreb jer u Senju nije mogla kvalitetno trenirati taekwondo te je bila podstanarka kod kolegice iz kluba Lane Banely, dok druga osvajačica brončane medalje u taekwondou Martina Zubčić nema svoju sobu, nego je dijeli s tri godine starijim bratom Tomislavom u obiteljskoj kući u zagrebačkoj Dubravi. A Snježana Pejčić, osvajačica brončane medalje u streljaštvu, godinama je radila kao trgovkinja u majčinu dućanu s odjećom za plaću od tri tisuće kuna.

S OCEM IVANOM koji je preminuo 1993. na proslavi prvog rođendanaS OCEM IVANOM koji je preminuo 1993. na proslavi prvog rođendanaTemelj tih uspjeha su i njihovi treneri. Zahvaljujući ruskom treneru Igoru Kriajimskom gimnastičar Filip Ude osvojio je srebrnu medalju na konju s hvataljkama, zahvaljujući južnokorejskom izborniku hrvatske taekwondo reprezentacije Hong Seung Kiu brončane medalje osvojili su Sandra Šarić i Martina Zubčić. Ako se tome doda Amerikanac Mike Bottom koji je najzaslužniji za srebrnu medalju Duje Draganje na prošlim olimpijskim igrama, a odmah do njega Bugarin Dmitar Bobev, onda je jasno da hrvatskim individualnim sportovima trebaju kvalitetni treneri kojih je u Hrvatskoj jako malo i slabo su plaćeni, pa je logično da se kupuju i dovode iz inozemstva. Oni hrvatski treneri koji su uspješni su fanatici, poput Joška Vlašića koji je stvorio Blanku Vlašić u nevjerojatno lošim uvjetima u Hrvatskoj, te Sene Čuste, trenera Snježane Pejčić, koja je osvojila broncu u streljaštvu.

Tko zna bi li Filip Ude postao svjetski kvalitetan gimnastičar da nije Marija Vukoje, dugogodišnjeg Udeova trenera. Vukoja je posebna vrsta trenera, čovjek koji je u jednom trenutku otvoreno rekao kako se Ude prebrzo razvija i prevelik je talent, veći od njegova trenersko-gimnastičkog znanja. Nakon što je priznao svoju limitiranost, osobno se prije 10 godina angažirao da u Čakovec dovede trenera Igora Kriajimskog kojeg je upoznao u ruskom gradu Vladimiru, nedaleko Moskve, gdje je doveo Udea na pripreme. Iako je Čakovec 10 puta manji grad od Vladimira, iako je tada u Hrvatskoj postojala samo jedna gimnastička dvorana i to u Zagrebu, iako nije bilo novaca, Vukoja je uspio uvjeriti Kriajimskog da se sa suprugom doseli u Čakovec. Nastavlili su se pripremati tako što bi godišnje četiri mjeseca provodili u dvorani u Bratislavi, prvo su na putovanja odlazili autobusom, zatim su nabavili kombi, da bi im jedne noći ukrali taj kombi u Bratislavi. Ove godine na EP u Lauseanni je Ude osvojio srebrnu medalju na konju s hvataljkama, a istu medalju osvojio je i u Pekingu. U svibnju je otvorena moderna gimnastička dvorana u Nedelišću pored Čakovca, tako da Ude više ne treba putovati u Bratislavu, a HOO nagradit će Udea i Kriajimskog s po 130 tisuća kuna. Ako znamo da se iz državnog proračuna hrvatskoj gimnastici daje godišnje tek nešto više od milijun i pol kuna, onda je jasno da su Vukoja i Kriajimski ni iz čega stvorili olimpijskog doprvaka.

RODITELJI OLIMPIJKE Snježane Pejčić Davorka i Jovica s njezinim bratom Davorom u Rijeci proslavljaju veliki uspjeh na natjecanju u PekinguRODITELJI OLIMPIJKE Snježane Pejčić Davorka i Jovica s njezinim bratom Davorom u Rijeci proslavljaju veliki uspjeh na natjecanju u PekinguUde je u programima HOO-a od svibnja 2002. te je 24.000 kn godišnje dobivao u obliku stipendije, a 48.000 za sportski program. Postao je olimpijski kandidat u lipnju 2006. pa je do sada u njega kao sportaša uloženo 400.000 kuna. HOO od 2007. financira i Kriajimskog sa 144.000 kuna godišnje, odnosno 12.000 kuna mjesečno. Plaća od 12 tisuća kuna maksimum je koji HOO daje trenerima i tu plaću ima desetak trenera u Hrvatskoj. Udeu su podmirivani i troškovi prijevoza i smještaja na međunarodnim natjecanjima, kao i troškovi priprema za SP i EP te svjetske i europske kupove. Sve zajedno, Udeova je medalja Hrvatsku stajala manje od 100.000 eura. Usporedbe radi, jedna godina priprema veslača Nikše i Siniše Skelina stoji do 150 tisuća eura, a plaća malo kvalitetnijeg hrvatskog prvoligaškog nogometaša iznosi 100 tisuća eura. Udeovu iznosu ipak treba dodati i novac koji je dobio od sponzora i koji je zasad nepoznat.


SNJEŽANA PEJČIĆ natjecala se u gađanju zračnom puškom na 10 metara i osvojila brončanu medaljuSNJEŽANA PEJČIĆ natjecala se u gađanju zračnom puškom na 10 metara i osvojila brončanu medaljuLINO ČERVAR i Ivano Balić prate borbu za brončanu medalju sa ŠpanjolskomLINO ČERVAR i Ivano Balić prate borbu za brončanu medalju sa ŠpanjolskomSlično se dogodilo i u taekwondou. Prije deset godina tajnik HOO-a Andrija Mijačika i predsjednik hrvatskog taekwondo saveza Dalibor Krpan doveli su u Zagreb 25-godišnjeg Hong Seung Kia, solidnog taekwondo borca. Prvo je bio trener u juniorskoj reprezentaciji, a poslije je radio u klubu iz Karlovca. Trener reprezentacije, i juniora i seniora, postao je opet 2004. U to je vrijeme Miet Filipović osvojila zlato na EP-u. On radi za istu plaću kao i Kriajimski, 12 tisuća kuna, a sa suprugom i troje djece živi u Strojarskoj ulici. U Pekingu su 19-godišnja Martina Zubčić i 24-godišnja Sandra Šarić osvojile prve hrvatske olimpijske medalje u tom sportu, brončane. Martina Zubčić je iz svestrane sportske obitelji. Otac Luka je nogometaš, majka Jadranka rukometašica, brat Tomislav stolnotenisač, a ona se odlučila za teakwondo. Počela je trenirati kao 7-godišnja djevojčica i ubrzo postiže vrhunske rezultate preskačući dobne kategorije. Kao juniorka osvaja zlato u seniorskoj konkurenciji na EP u Rigi 2005. te postaje najbolja u Europi po rang-listi europske teakwondo unije u kategoriji do 55 kg. Sandra Šarić, koja je osvojila broncu u kategoriji do 67 kilograma je iz Senja, a da bi uspjela morala se preseliti u Zagreb. Budući da je trenirala u istom klubu s Lanom Banely, danas TV novinarkom, bila je podstanarka u kući obitelji Banely. To joj nije smetalo da u posljednjih osam godina s europskih i svjetskih prvenstava donese kući šest medalja. Počela je srebrnom medaljom u juniorskoj kategoriji na SP u Irskoj 2000. Kao seniorka na SP-ima je osvojila srebro u Austriji 2003. i dvije bronce, u Španjolskoj 2005. i Kini 2007., a na EP-ima osvojila je dva zlata, kao juniorka u Pamploni 2001. i kao seniorka ove godine u Rimu.

MARTINA ZUBČIĆ osvajačica brončane medalje u taekwondou u PekinguMARTINA ZUBČIĆ osvajačica brončane medalje u taekwondou u PekinguI Joško Vlašić, najbolji desetobojac u bivšoj Jugoslaviji, prima od HOO-a plaću od 12 tisuća kuna, ali ono što je on prošao s 24-godišnjom kćeri Blankom i kakve je uspjehe postigao nemjerljivo je novcem. Blanka Vlašić bila je dva puta svjetska juniorska prvakinja, u Čileu 2000. i na Jamajci 2002., kada je kao stipendistica HOO-a dobivala, sa zakašnjenjem, 4000 kn godišnje. Situaciju su spašavali sponzori Splitska banka, Studena i Opel. Godinu dana kasnije dobila je olimpijsku stipendiju od 6000 kn mjesečno. Ubrzo joj je ponuđeno da se preseli iz Splita u Zagreb, da ode studirati i trenirati u Ameriku, a kao etabliranoj skakačici u vis Bahrein joj je 2006. ponudio državljanstvo i ogroman novac. Sve su to Vlašići odbili i ostali u Splitu, iako su prije tri godine gotovo izgubili dvoranu za treniranje zimi i snalazili se na svakojake načine. Financijski problemi nestali su kada je prije godinu dana Blanka Vlašić postala svjetska prvakinja u Osaki. Svjetska atletska federacija nagradila ju je sa 60 tisuća dolara, hrvatska vlada sa 120 tisuća kuna i još toliko njezinom stručnom stožeru, a grad Split sa 70 tisuća kuna i još 35 tisuća za stručni stožer, a nagradili su je i sponzori Adidas i Studena. Povisila se i njezina cijena za nastup na atletskim mitinzima, za koje dobiva do 15 tisuća eura, plus bonusi za pobjedu. Na nagrade s mitinga plaća se, naravno, porez. Međutim, to što je financijski uspjelo Blanki Vlašić uspijeva samo nekolicini najboljih atletičara, a ona je proglašena najboljom atletičarkom na svijetu.

Sandra Šarić s Južnokoreankom Hwang Kyungseon od koje je izgubila u četvrtfinaluSandra Šarić s Južnokoreankom Hwang Kyungseon od koje je izgubila u četvrtfinaluSeno Čusto i Snježana Pejčić dvojac su iz riječkog streljačkog kluba Lokomotiva. Čusto, po zanimanju strojovođa, u streljaštvu je 25 godina, a prije pet godina otišao je u mirovinu i posvetio se treniranju. Kao i Snježani Pejčić, koja je u streljaštvu 13 godina, i njemu je pekinški doseg najveći u karijeri. Veliko je to iznenađenje jer je ona na Olimpijadu došla kao 36. sa svjetske rang liste. Zbog premalog broja akreditacija koje su organizatori odobrili HOO-u Čusto je nastupe Snježane Pejčić gledao s tribina. Do ovih OI samo su sportaši osvajali medalje, Snježana Pejčić prva je sportašica kojoj je to uspjelo i za nagradu će dobiti 91 tisuću kuna. Koliko je novaca potrošeno da bi se osvojila medalja teško je izračunati, jer su nju u 13 godina bavljenja streljaštvom sufinancirali ne samo HOO, nego i Hrvatski streljački savez, klub, sponzori, Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija.

BLANKA VLAŠIĆ u jakoj je konkurenciji osvojila srebrnu medaljuBLANKA VLAŠIĆ u jakoj je konkurenciji osvojila srebrnu medaljuTreneri su gotovo jednako važni kao i sami sportaši - zahvaljujući vrhunskim trenerima talentirani klinci postaju vrhunski sportaši. I pored svih tih pozitivnih primjera ima i velik broj negativnih. Primjerice, u atletici, sportu koji je za svaku zemlju mjerilo sportske uspješnosti, Hrvatska posljednjih desetak godina postiže dobre rezultate u svjetskoj juniorskoj konkurenciji, ali ti sportaši ne uspijevaju kao seniori. Osim Blanke Vlašić i Ivane Brkljačić, koja je u bacanju kladiva također bila dvostruka svjetska juniorska prvakinja, nema dobrih rezultata. Još 1997. Kristina Perica bila je europska juniorska prvakinja, ali ništa nije napravila među seniorima, dok je Ljiljana Ćulibrk bila europska juniorska prvakinja 2001. na 1500 metara, ali nije postala vrhunska seniorska srednjeprugašica. Istovremeno kada i Brkljačić i Vlašić, svjetski juniorski prvak 2002. postao je i bacač kugle Edis Elkasević s još uvijek važećim svjetskim juniorskim rekordom u bacanju kugle, ali je nakon odlaska u Ameriku stao u razvoju. Posljednji primjer je Danijela Grgić, svjetska juniorska prvakinja iz 2006. na 400 metara. Ona, odlukom trenera, nije trčala prošle godine na SP-u u Osaki, iako je ispunila normu, a Peking je propustila zbog ozljede. Zanimljivo, i Kristinu Pericu i Ljiljanu Ćulibrk i Danijelu Grgić trenirao je, odnosno trenira, isti trener, Mladen Katalinić.

Trener i njegov timJedno od razočaranja na Olimpijadi je bila rukometna reprezentacija koja je branila zlato iz Atene. Njihov trener Lino Červar nije znao kako dovesti vrhunske rukometaše do olimpijske medalje. Iako se ispričavao javnosti i tražio izlike u ozljedama igrača, poznato je da je francuska momčad imala slične probleme pa su ipak osvojili zlatnu medalju.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika