Srećko JurdanaHrvatska je na Olimpijadi osvojila u ukupnome redoslijedu zapaženo pedeset sedmo mjesto - za nijansu bolje od njezina međunarodnoga kreditnoga ratinga - čime se nesumnjivo opipljivo pojačava i njezin vanjskopolitički utjecaj. U povodu tog utjecaja, u odnosu prema rusko-gruzijskome sukobu uočilo se zadnjih dana određeno nesuglasje ili diskrepancija između predsjednika Mesića, koji smatra da bi Hrvatska trebala izbjeći kategoričko vrijednosno opredjeljivanje, i Vlade koja je - priklanjajući se stavovima EU-a i NATO-a - eksplicitno osudila rusku agresiju. Pojedini promatrači skloni su Mesića ovdje tretirati kao disidenta u odnosu na generalnu liniju, ali taj zaključak je ponešto ishitren. Konflikt načela o kojem je riječ mogao bi biti i proizvod dogovora Mesića i Sanadera. Jasno je da se Vlada ne može alijenirati od zapadnih saveznika u čiji krug Hrvatsku želi uvesti, kao što je jasno da Hrvatska zbog mutne situacije u Gruziji ne smije radikalno ugroziti sve svoje veze s Rusijom. U tom kompliciranom kontekstu, ambivalentan nastup predstavlja idealno rješenje. Narodski rečeno, da bi inozemni vuk bio sit i domaće koze na broju, vlada će po dogovoru krenuti drumom, a Mesić šumom.

Opisana hrvatska reakcija posebno je razumljiva iz aspekta strateških dogovora u pozadini gruzijskoga rata. Amerika se ruskom upadu u Gruziju usprotivila s primjetnom diplomatskom uvijenošću. U posljednjoj službenoj izjavi rusku akciju nazvali su čak opravdanom ili legitimnom, i kritizirali isključivo njezine dimenzije, odnosno “pretjerano korištenje sile”. Izbjegavanje međusobnog ponižavanja jedno je od ortodoksnih pravila komuniciranja među supersilama, i može se pretpostaviti da je Putin o tome u intimnoj atmosferi ponešto razgovarao s Bushem ocem i sinom, dok je (razmjerno nedavno) boravio na njihovu obiteljskom imanju. Činjenica je da se Amerika već godinama nalazi u evidentnoj geostrateškoj ekspanziji.

---

Nakon terorističkih napada na New York i Washington, pod svoj vojno-politički nadzor stavili su Afganistan i Irak, i time kreirali snažnu operativnu polugu prema svim arapskim proizvođačima nafte, koji danas u svakoj bitnoj odluci Ameriku i njezine saveznike moraju pitati za mišljenje, među ostalim i zato jer gledaju u njihove topove pred vratima. Upad u Irak bio je, u tom kontekstu, posebno dubiozan jer je izveden bez neposrednoga i prepoznatljivoga povoda. Kao utočište Al-Qaide, Afganistan je predstavljao jasnu i logičnu metu, no operacija u Iraku provedena je u prvome redu zbog eksploatiranja geostrateškoga trenutka koji omogućuje brzo proširivanje američke vojne prisutnosti na istočnim naftnim područjima. Ona se pred javnošću nije mogla linearno objasniti ni “humanim motivima” (micanjem masovnog ubojice Saddama), ni uklanjanjem svjetske prijetnje (nepostojećeg Saddamova oružja za masovno uništenje), ni eliminacijom Al-Qaide (koja se u Irak infiltrirala naknadno, kad je uočila mogućnost da američke vojnike pretvori u glinene golubove za svoje samoubojice).

Američku ekspanziju Rusija je promatrala i na Kosovu, bivšem teritoriju njezinoga saveznika Srbije koje je Bushevom odlukom dobilo status države, a prije toga je na njemu sagrađena najveća američka baza u Europi. Osim toga, u Poljskoj i Češkoj - Rusiji pred nosom - upravo se podiže američki tehnološki štit od iranskih raketa dalekoga dometa, što se u Moskvi doživljava kao provokacija. Vladimir Putin - odnosno: politički cercle koji je on stvorio - naveliko trguje oružjem i nastoji stvoriti dojam da se stara ruska snaga u svijetu obnavlja, no u usporedbi s rasprostranjenošću američkoga angažmana taj napor ponekad djeluje kao lebdenje tigra od papira. Kod Putinova režima problem predstavljaju njegova velikoruska hereditarna opterećenja i aktualna civilizacijska odbojnost - ubijanje nepoćudnih novinara i političkih protivnika - zbog kojih nekadašnji sovjetski sateliti (Ukrajina, Gruzija itd.) od Moskve danas grčevito nastoje pobjeći u NATO-pakt.

Sve to je, međutim, u koliziji sa spomenutim pravilom da u komunikaciji supersila ne smije biti uočljivoga ponižavanja. Za svoju ekspanziju predsjednik Bush morao je Rusiji ponuditi nekakav quid pro quo, a to bi mogle biti upravo proruske gruzijske pokrajine Južna Osetija i Abhazija. Uskoro će se vidjeti kakva će biti ruska reakcija na njihovo unilateralno proglašenje nezavisnosti, kao i američka reakcija na rusku reakciju. Jasno je u svakom slučaju da Hrvatska prema tim složenim trendovima mora zadržati formu ekvidistance. Predsjednika Mesića, koji taj problem razumije, neki vole uspoređivati s Titom i njegovom politikom nesvrstavanja, no upravo je politika nesvrstavanja, odnosno: umjerenoga svrstavanja, stav koji bi Hrvatska morala trajno zauzimati prema tajnim nagodbama supersila.

Bezuvjetno retoričko vezivanje uz Ameriku - koja ponekad jedno govori a drugo misli - za Hrvatsku je bespredmetno. Tito je imao praktičnih razloga za forsiranje ekvidistance, a ima ih i Mesić. Na jednoj strani, Hrvatska nastoji razviti poslove sa zemljama trećeg svijeta koje ne moraju uvijek biti proamerički orijentirane. Na drugoj, kod Mesića su bili i Putin i Bush, s obojicom je uspostavio dobre odnose i postigao određene dogovore, i nema posebnoga motiva da Hrvatsku danas eksponira u pristranoj arbitraži o njihovoj podjeli svijeta.

Blanka Vlašić; Starac, hrast i državaUvjerljivo najbolja svjetska skakačica u vis propustila je - zbog jedne nepovoljne nijanse - verificirati tu činjenicu zlatnom medaljom na najvećem svjetskom natjecanju, što nesumnjivo izaziva težak osjećaj gorčine i kod nje i kod promatrača koji su joj naklonjeni. Na svim je mitinzima pobijedila; na Olimpijadi nije, iako bi upravo za tu pobjedu - koja po definiciji ostaje zabilježena kao specijalno dostignuće za sebe - psihološki možda bila spremna žrtvovati sve prethodne. Uoči nastupa Blanke Vlašić u Pekingu na televiziji je prikazan izvrstan minimalistički dokumentarni film o njezinome treningu u dvorani, u kojem je registrirana njezina i trenerova koncentriranost na uvježbavanje pojedinih detalja skakačke tehnike: preciznosti odraza i eksplozivnosti zadnjega trzaja u skoku.

Taj film je bio svojevrsan uvod u nacionalnu proslavu Blankina olimpijskoga trijumfa koji se - otvoreno rečeno - očekivao kao gotova stvar. Ništa od toga. Blanka je imala nesreću da joj jedna od suparnica u presudnom trenutku doživi nastup inspiracije, koji se vjerojatno nikada više ne će ponoviti, ali bio je dovoljan da promijeni tok sportske povijesti. U vrhunskom sportu mnogo toga ovisi o iritirajućim slučajnostima - koincidentalnim rezonancama, rekli bi teoretičari “determiniranoga kaosa” - preko kojih se i objektivno slabiji na trenutak mogu pretvoriti u pobjednike. Poraz Blanke Vlašić na Olimpijadi usporediv je u tom kontekstu s porazom nogometne reprezentacije protiv Turske na Europskom prvenstvu. Discipline u kojima je Hrvatska s razlogom očekivala maksimalne dosege, kao da su za nju postale uklete.
* * *
U Zagorju se ubio starac kad su mu zbog izgradnje ceste odrezali hrast posađen na dan kad se rodio, i s kojim je rastao. Nikome nije palo na pamet da pokuša za nekoliko metara promijeniti trasu radi spašavanja drveta za koje je čovjek bio psihološki vezan. Tragedija sama po sebi dovoljno govori o odnosu države prema prirodi i ljudima kojima ona znači bitno više od dekora.