Prozapadni ukrajinski predsjednik želi svoju zemlju približiti NATO-u i EU, ali Rusi nemaju namjeru mirno gledati takav razvoj događajaSvjetski mediji javljaju kako će se čak deset ratnih brodova iz sastava američke Šeste flote i nekih drugih flota američkih saveznika sljedećih dana koncentrirati u istočnom Crnom moru kako bi pružili podršku Gruziji u sučeljavanju s Rusijom. Oni bi se trebali naći u kriznom području u trenucima kada Rusiji treba pokazati odlučnost u protivljenju njenom širenju vlastitih interesa u kavkaskom crnomorskom bazenu. Već je nekoliko američkih brodova došlo u to područje, neki su na putu iz baze američke Šeste flote u talijanskoj luci Gaeti, te tek trebaju proći kroz tjesnace Dardanele i Bospor da bi stigli pred gruzijsku obalu.

Veliki patrolni brod američke Obalne straže USCGC “Dallas” uplovio je u južnu gruzijsku luku Batumi da bi isporučio humanitarnu pomoć a razarač USS “McFaul” je pred lukom. U Moskvi upozoravaju da koncentracija američkog brodovlja u Crnom moru mora imati svoja ograničenja, i to po odredbama Konvencije iz Montreuxa o prometu turskim tjesnacima iz 1936., koja je još na snazi. Tom konvencijom određeno je da je promet trgovačkih brodova tjesnacima Bospor i Dardaneli te Mramornim morem između njih u mirno doba potpuno slobodan, ali da je promet ratnim brodovima i u mirno doba značajno ograničen. Tako tjesnacem ne smije proći ni jedan ratni brod s više od 15.000 tona nosivosti. Po toj konvenciji u mirno doba kroz tjesnace iz Sredozemlja u Crno more može jedna zemlja, koja nije s obala Crnog mora, poslati najviše devet ratnih brodova do ukupne tonaže od 30.000 tona, i to jedan po jedan, a tek u iznimnim slučajevima do 45.000 tona ukupno. Ti brodovi u Crnom moru mogu ostati najviše tri mjeseca. Slično vrijedi za crnomorske zemlje s brodovima koji iz Crnog mora odlaze u Sredozemlje, no za njih vrijede nešto manja ograničenja.

USS 'McFaul' snimljen u Crnom moru nedaleko od gruzijske luke Batumi, s palube gruzijskog brodaU ruskom generalštabu tvrde da će američka ratna flota vrlo brzo sa svojim brodovima doseći limit od 30.000 tona, određen Konvencijom iz Montreuxa, a da ti brodovi nikako neće snagom doseći ukupnu snagu ruske Crnomorske flote. Ruskoj strani u trenutku dok se razvija gruzijska kriza jako odgovaraju odredbe Konvencije iz Montreuxa. SAD po toj konvenciji ne smije u Crno more poslati nosač aviona, kakvi su diljem svjetskih mora uvijek temelji američke pomorske, pa i vojne moći. Zanimljivo je da se sada Moskva poziva na Konvenciju iz Montreuxa, iako je desetljećima prosvjedovala protiv nje, jer je ona ograničavala u vrijeme hladnog rata, kada je ruska Crnomorska flota bila mnogo moćnija nego sada, njen izlazak u punoj snazi na Sredozemlje, gdje je ondašnji sovjetski generalštab želio suzbiti utjecaj američke Šeste flote.

Bospor i Dardaneli imaju golemo strateško značenje, pa je zato uvijek bilo ključno tko ih kontrolira. Bilo je to stoljećima Otomansko Carstvo, ali kada se ono raspalo nakon Prvog svjetskog rata, bio je dogovoren slobodan prolaz za sve ratne i trgovačke brodove, a to je jamčila Liga naroda. No sljedećih godina je Turska ojačala, ali su ojačali i Sovjetski Savez i Italija. Sovjetski Savez je i dalje težio da prolaz kroz tjesnace bude sasvim slobodan, to je željela fašistička Italija, koja je imala ambicije da svoj utjecaj proširi i na Crno more. No tome se usprotivila Velika Britanija, koja se bojala izlaska sovjetskih brodova u Sredozemlje, a i Turska je željela ograničiti promet ratnim brodovima u strahu od širenja talijanskih aspiracija. Stoga je 1936. donesena nova konvencija, kojom je trgovački promet ostao slobodan, ali su napravljene spomenute restrikcije oko prometa ratnog brodovlja, koji je po toj konvenciji došao pod isključivu kontrolu Turske. U početku je SSSR bio nezadovoljan konvencijom, ali mu je ona dobro došla za Drugog svjetskog rata jer je u tom ratu neutralna Turska branila talijanskim i njemačkim ratnim brodovima da uđu u Crno more i od tamo sudjeluju u ratu protiv SSSR-a. Nakon rata sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin tražio je da se Konvencija ukine, ali su to zapadne sile odbile. U vrijeme kada je SSSR jačao svoju mornaricu i imao 70-ih i 80-ih godina ambiciju da svoje ratne brodove pošalje diljem svjetskih oceana, Konvencija ga je u tome značajno sprečavala, pa je sovjetska vlada opet tražila njeno ukidanje ili barem reviziju kako bi tjesnacima mogli prolaziti i veliki ruski ratni brodovi. No nakon raspada SSSR-a značajno su se smanjili borbeni kapaciteti cjelokupne ruske ratne mornarice, pa i Crnomorske flote, te sada vladi u Moskvi opet odgovara ta konvencija. Jer ako će se SAD i njen saveznik Turska pridržavati Konvencije, SAD neće u Crno more moći poslati tolike snage američke Šeste flote koje bi mogle ozbiljnije zabrinuti generalštab u Moskvi. To je važno ne samo kad je riječ o Gruziji, nego bi moglo biti vrlo važno ako eskalira sukob između Rusije i Ukrajine, o čemu se sve više priča. Ukrajina se boji da bi Rusija, nakon što je napala Gruziju, mogla napasti i Ukrajinu, kako bi oslabila i njene težnje približavanja Zapadu. U slučaju takvog konflikta Konvencija iz Montreuxa mogla bi značajno otežati Amerikancima da pruže bilo kakvu pomoć Ukrajini.

MIHAIL SAAKAŠVILI, predsjednik Gruzije, s ukrajinskim predsjednikom Viktorom JuščenkomOdnosi Ukrajine i Rusije vrlo su loši od izbora Viktora Juščenka za predsjednika Ukrajine, nakon čega je on počeo s politikom približavanja Zapadu. Ukrajina je, zajedno s Gruzijom, zatražila prijem u NATO, ali na summitu NATO-a u Bukureštu u travnju taj zahtjev nije prihvaćen. Rusija čini sve veći pritisak na Ukrajinu, sve više zaoštrava međusobne sporove, a u ovom trenutku najveći spor je onaj oko poluotoka Krima, te tamošnje ratne luke Sevastopolj, koju zajednički koriste ratne flote Ukrajine i Rusije.

Krim i Sevastopolj imaju zanimljivu povijest. Princ Grigorij Aleksandrovič Potemkin, miljenik i ljubavnik moćne ruske carice Katarine II., istakao se u drugoj polovini 18. stoljeća kao vojskovođa na jugu tadašnje ruske carevine, te je ratujući protiv Turaka, ali i Kozaka, pod njenu vlast stavio velike prostore današnje južne Ukrajine. Gradio je tamo tvrđave i gradove. Tako je 13. svibnja 1783. osnovan grad i luka Sevastopolj, a zajedno s njim i ruska Crnomorska flota. No 1948. Sevastopolj je kao važna vojna baza bio administrativno izdvojen iz teritorija Krima, te je postao nezavisna administrativna oblast. Sada je sam grad imao status jedinice izravno podređene Ruskoj Federaciji. Kada je nakon Staljinove smrti Ukrajinac Nikita Sergejevič Hruščov postao generalni tajnik Komunističke partije Sovjetskog Saveza, on je u povodu 300. godišnjice ujedinjenja Rusije i Ukrajine darovao Krim Ukrajini. Kada se SSSR raspao, poluotok Krim pripao je Ukrajini, ali je bilo onih u Rusiji koji su tvrdili da Sevastopolj pripada Rusiji, jer je on iz predaje Krima Ukrajini bio isključen aktom iz 1948.

Rusija ipak nije tada službeno osporila novi status Sevastopolja, ali je, naravno, položila vlasničko pravo nad tom Crnomorskom flotom. Između dviju država vođeni su teški pregovori kako da se spor oko flote razriješi. Nakon višegodišnjih pregovora 1997. je dogovoreno da se flota podijeli, pa sada postoji ruska Crnomorska flota, koja je zadržala najveći dio brodova, te Ukrajinska, kojoj je prepušten manji broj starijih brodova. Uz to, dogovoreno je da će i ruska Crnomorska flota zadržati svoju bazu u Sevastopolju, gdje je značajan dio lučkog prostora iznajmljen Rusiji na rok od 20 godina, dakle do 2017. Neki ukrajinski političari tvrde se najam neće produljiti. S ruske strane tvrde da se iz Sevastopolja neće tek tako dati protjerati ni nakon tog datuma, iako će do tada biti spremna nova ruska crnomorska pomorska baza u Novorosijsku.

Spor oko Krima, Sevastopolja i Crnomorske flote još uvijek tinja i u takvom raspoloženju Rusija ulazi u sve jači konflikt s Ukrajinom, u kojem bi se mogle pojaviti sudbonosne prijetnje samom postojanja Ukrajine. Jer u ruskim nacionalističkim krugovima teritorijalna osporavanja sadašnje Ukrajine protežu se mnogo šire od Krima, a povezana su i s činjenicom da je stanovništvo Ukrajine podijeljeno. Spor koji se u posljednje doba otvorio oko statusa pomorske baze Sevastopolj dio je mnogo šireg problema ukrajinsko-ruskih odnosa, ali i problema potpuno različitog viđenja budućnosti Ukrajine između ukrajinskih građana ukrajinske nacionalnosti, koji su skloni povezivanju Ukrajine sa Zapadom, te velike ruske nacionalne manjine i proruski usmjerenih Ukrajinaca, koji su skloni jačanju veza s Rusijom.

Raketna krstarica 'Moskva' koja je isplovila iz Sevastopolja u znak podrške neovisnosti AbhazijeRiječ je o vrlo dubokoj političkoj i nacionalnoj podjeli, a posljednji predsjednički i parlamentarni izbori u Ukrajini pokazali su da je stanovništvo Ukrajine oko toga podijeljeno gotovo popola. Ono što je u tome posebno opasno za budućnost Ukrajine jest činjenica da se ta politička podjela poklapa s vrlo oštrom geografskom podjelom, jer se mogu vrlo lako razlučiti područja zemlje koja su sklona jednoj, a koja drugoj opciji. Ako bi se taj sukob razbuktao, to bi moglo dovesti do rascjepa i raspada Ukrajine na dva djela.

Pojednostavljeno se tvrdi da bi - ako bi se te dvije političko-geografske tendencije još jače sukobile - moglo doći do raspada Ukrajine po rijeci Dnjepru. Najvažnija ukrajinska rijeka Dnjepar teče nekako točno po polovini Ukrajine sa sjevera iz Rusije i Bjelorusije prema jugu do Crnog mora. S istočne strane Dnjepra nalaze se najvažnija područja gdje u većem broju žive Rusi, a sa zapadne je strane mahom područje nastanjeno Ukrajincima.

Rusi su se na područje Ukrajine naseljavali kako se širilo područje koje je ruska carevina tijekom raznih ratova otimala od mongolskih kanata, te od Osmanskog Carstva. Rusi su se nastanjivali u većim gradovima, ali su se posebno doseljavali na dva važna područja. Jedno je područje bilo na krajnjem istoku zemlje u području rijeke Donjec, gdje su pronađena velika rudna bogatstva, pa se tamo u 19. i 20. stoljeću razvila snažna rudarska i industrijska aktivnost. Drugo značajno područje bilo je crnomorsko područje, gdje su se u gradovima razvile značajne vojne i civilne luke. Povijest ukrajinske nacije seže daleko u prošlost, ali je Ukrajina u državnom i nacionalnom smislu stvorila bazu da se formira kao država tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Nakon pobjede boljševika u ruskom građanskom ratu stvorena je jedinstvena ukrajinska država na širokom području. U nju su ušla i područja gdje su Rusi bili u većini. Ta boljševička ukrajinska država postala je dijelom Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika - SSSR-a 1922.

U SSSR-u je nacionalno pitanje bilo potiskivano, a provodila se sovjetizacija društva. Bilo je razdoblja agresivne rusifikacije, ali ona nije uspjela, nego je, naprotiv, i kroz sovjetsko doba jačala ukrajinska nacionalna svijest. Demografski procesi kretali su se u smjeru jačanja ukrajinskog elementa na štetu ruskog. Nakon raspada SSSR-a se značajan broj Rusa iz Ukrajine iselio. Nestalo je nekadašnje dominacije Rusa u najvećim ukrajinskim gradovima. Danas u Ukrajini Rusi čine nešto više od 13 posto stanovništva, ali su oni snažno koncentrirani na sjeveroistoku oko Harkova, na istoku u bazenu rijeke Donjec, na jugu na Krimu i u Odessi, a u tim područjima žive i mnogi Ukrajinci skloni snažnim vezama s Rusijom. Taj istočni i južni proruski dio Ukrajine ekonomski je mnogo snažniji od zapadnog dijela, te je odlučan u svojim političkim opredjeljenjima. On je već povukao značajne poteze kako bi uspostavio lokalnu autonomiju, najavljujući i tako da bi se moglo krenuti u daljnje rastakanje zajedničke države ako zapadna Ukrajina bude inzistirala na politici okretanja Zapadu. To sve pokazuje da se uz obale Crnog mora otvara možda jedan mnogo opasniji konflikt s dalekosežnijim posljedicama od onoga gruzijskog, koji je čak možda bio i njegova generalna proba. Crno more postaje područje od ključnog strateškog značenja, gdje su vojne mogućnosti Zapada zbog tamošnje zemljopisne situacije vrlo ograničene.