SADO-MAZO ESTETIKA Kipar Kristijan Kožul s radovima iz ciklusa Asylum - hranilicom i kolijevkom, iz zbirke Filip Trade, izrađenima od kože, lanaca, šiljaka i zakovica, u kojima spaja nespojivo - sado-mazo estetiku i dječju bezazlenost'U najnovijim radovima bavim se ikonografijom Divljeg Zapada i klišejima kaubojskog života na ironičan način”, kaže Kristijan Kožul, jedan od najradikalnijih i najprovokativnijih hrvatskih kipara mlađe generacije, autor originalnog rada “Invalidska kolica” za koji je na 8. trijenalu hrvatskog kiparstva dobio nagradu, te laureat Vjesnikove nagrade “Josip Račić”, objašnjavajući najnoviju izložbu u galeriji suvremene umjetnosti Anhava u Helsinkiju.

Kožul izlaže od 1996. godine, a do sada se predstavio publici u Hrvatskoj, Nizozemskoj, Švicarskoj, Italiji, Njemačkoj, Finskoj, Kini, Japanu, Americi i Austriji. Lani je imao prvu samostalnu izložbu u newyorškoj galeriji suvremene umjetnosti Goff and Rosenthal, ljetos je izlagao u Motovunu, a nakon Helsinkija slijedi nastup u Galeriji TZR Kai Bruckner u Düsseldorfu, s kojom surađuje godinama, zatim na Art Forumu u Berlinu i skandinavskom Art Fairu, te odlazak na Art Fair u Los Angelosu.

Na izložbi u Helsinkiju prezentirao je seriju politički subverzivnih radova poput kaubojskih šešira i čizama, sedla, omči za vješanje i kaciga za američki nogomet, koje je poput igračaka postavio na velike opruge tako da su se mogli ljuljati. Zbog problema s transportom nije izložen veliki mehanički bik, napravljen od crnog baršuna, tila, šljokica i perlica, tipičnih za Kožulov rad, koji je bio prikazan na izložbi u galeriji Goff and Rosenthal u NewYorku.

“Američki galerist je na toj izložbi zabranio izlaganje serije omči za vješanje u crvenoj, plavoj i bijeloj, po uzorku nalik na američku zastavu, koje su se u središtu prostorije vrtjele na disco-motorima, jer ih je ocijenio previše kontroverznima”, kaže Kožul. “U Finskoj nije bilo cenzure, no Europi je puno lakše prihvatiti kritiku Amerike, dok se u SAD-u stalno postavljaju pitanja o političkoj, rasnoj, vjerskoj i spolnoj korektnosti. Da sam napravio radove u kojima bih propitivao političku prošlost Finske, koja je u Drugom svjetskom ratu bila na pogrešnoj strani, pitanje je kako bi reagirao galerist i publika u Helsinkiju.”

Radovi iz Kožulove “američke faze” nastali su u New Yorku gdje živi zadnje tri godine, prvo kao stipendist prestižne njujorške institucije ISCP - International Studio and Curatorium Program, a zatim kao slobodni umjetnik. Kožul priznaje da bi se ti “američki” radovi mogli u Hrvatskoj doživjeti kao turistički, međutim, on je u njih utkao, kaže, razmišljanja o društvenim promjenama u Hrvatskoj tokom devedesetih te o nacionalizmu i njegovu utjecaju na vrijednosni sustav.” Kao i u prethodnim radovima za podlogu je uzeo svakodnevne uporabne predmete - obične kacige i čizme, i zatim ih je transformirao: unutrašnjost je obložio šiljcima, kaže, a vanjsku stranu ukrasio malim, specifičnim komadićima reflektirajuće plastike u crvenoj, plavoj i bijeloj boji, koji asociraju na blještave brodvejske kostime i sladunjavost Las Vegasa. Kao i u njegovim dosadašnjim ciklusima, primjerice, Discoware, Asylum, Gozba i Licitari, naglašena je prekomjernost, blještavilo i ironija, poigravanje s estetikom i kičem, osobito u korištenju nacionalnih simbola i folk elemenata, a suština je u propitivanju kulturnih i političkih značenja originala.

ZA 'INVALIDSKA KOLICA', napravljena od lažnih dragulja, perlica i zrcala, dobio je drugu nagradu na 8. trijenalu kiparstva u Zagrebu, a rad je u zbirci Filip Trade, kolekcionara iz New Yorka“Inspiraciju sam pronašao u ikonografiji kičastih rodeo spektakala i kaskaderskih predstava na američkom jugu gdje se i danas mogu pronaći kožnati kostimi izvezeni američkim zastavama i ukrašeni prugama i orlovima”, nastavio je Kožul. “Kad sam radio mehaničkog bika, počeo sam od njegova prvog značenja: to je bilo funkcionalno pomagalo koje se koristilo na rodeima, a simboliziralo je snagu i mačizam. Kad su ga na raznim show programima zajahale djevojke, njegovo se značenje transformiralo u jedan od najvažnijih seksepilnih simbola američke popularne kulture. U početku sam se poigravao s tom ikonografijom, a zatim sam se usmjerio na politički kontekst i veličanje kulta teksaškog muškarčine - odlučnog, snažnog, nepomirljivog i beskompromisnog, koji sve zna najbolje i prvo puca, a tek onda pita tko je. To je romantizirana verzija muške brutalnosti.”

Kristijan Kožul, diplomirani kipar, ali i odličan crtač i mačevalac, poznat je po strelovitom usponu u Hrvatskoj, a njegov rad krase minucioznost i pedantna izvedba, ironija i humor, provokativnost, neočekivanost, društvena angažiranost i propitivanje simbola zajednice. Koristi neuobičajene predmete poput sedefastih perlica, satenskih mašni, svijeća, čipke, licitarskih srca, crnog remenja, zakovica, štrasa, tila, čavala, komadića zrcala, perja i lažnih dragulja, koje stavlja na uporabne predmete poput štaka i invalidskih kolica, kostura životinja, zvona, kaciga ili lutaka, dajući im nova značenja. Rođen je 1975. u Münchenu u Njemačkoj, a odluku da će se baviti kiparstvom donio je još dok je bio “mlad, neustrašiv i blesav jer mu se tada to činilo pametnim”. Budući da se već u osnovnoj školi otkrilo da je “terminalno netalentiran za muziku”, postao je članom likovne, strip i keramičarske grupe. Zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti upisao je 1993., “u mračno doba”, no smatrao ju je tradicionalnom i konzervativnom pa se prebacio na Kunstakademie u Düsseldorfu gdje je studirao kod profesora Jannisa Kounellisa i Irmina Kampa.

Za vrijeme studija bio je okupiarn videom, a ubrzo su uslijedili nastupi na Videonalu u Bonnu 1996., te Tokijskom video festivalu i Bienalu mladih Europe i Mediterana u Rimu. Zatim je na izložbi “Gozba” u Galeriji Vladimir Nazor 2003. izložio seriju neobaroknih ili neorokoko objekata, primjerice, “Janus”, “Svinja” i “Pojas nevinosti” nagovijestivši fazu objekata. Ubrzo su uslijedili novi ciklusi “Discoware”, “Rog izobilja”, “Sado-mazo” i “Tease”, nagrađen priznanjem Filip Trade, u kojima se poigravao sa seksualnim slobodama.

Kožul kaže da “umjetnik samo uočava apsurdni, bizarni trenutak u društvu i zatim ga podcrta, ali ništa više”. “Umjetnik skreće pozornost javnosti i pokreće polemiku. Nema mesijansku ulogu i ne nudi odgovore, iako bi mnogi to htjeli, no to je naivno”, kaže Kožul. “U ciklusu Discoware izvadio sam invalidska kolica, štake i noćne posude iz njihovog socijalnog konteksta i učinio ih vidljivima te skrenuo pozornost na ono od čega ljudi okreću glavu. S kolekcijom sado-mazo perika, cipela i komada odjeće, posebno dizajniranih pomoću čavala i žileta, poigravao sam se seksualnim slobodama koje stvaraju osjećaj nelagode i zazora. Tako na površinu izlaze naši strahovi i odbojnost koju osjećamo prema bespomoćnosti i invaliditetu. Radovi su u svakoj zemlji drukčije tumačeni: u Hrvatskoj su objašnjavani porastom poslijeratnog invaliditeta, a u Njemačkoj aktualnom zdravstvenom reformom.”

'Muška noćna posuda nalazi se kod nizozemskog kolekcionaraKožula inspirira društveni apsurd. “Neprirodne i iskrivljene stvari, te ismijane ili ugrožene moralne vrijednosti jako su pogodne za transformaciju", kaže Kožul. "Neki radovi bit će više, a drugi manje politizirani. Primjerice, ciklus ‘Licitara’ u kojem sam aplicirao etnomotive licitara na ratnu opremu poput nacističkog šljema i pritom se poigravao s idejom rađanja Hrvatske u NDH kao s nečim jako sladunjavim, jako je politiziran. Austrijanci su s tim radom bili oduševljeni, više nego s invalidskim kolicima. Vjerojatno zato jer je koncizan i sladunjav što odgovara njihovu mentalitetu, ali i zato što se oslanja na povijest, koja je i u Austriji, kao i u Hrvatskoj, bila problematična. U Hrvatskoj je taj rad prošao gotovo nezapaženo."

Kožul nikada do sada nije imao problema s tržištem: "Invalidska kolica" kupio je kolekcionar iz New Yorka, vlasnik zbirke Filip Trade, noćnu posudu kolekcionar iz Amsterdama, a "Sedlo" bogati Teksašanin. Tomislav Kličko, vlasnik zbirke Filip Trade, bio je prvi kupac Kožulovih radova. U fundusu te zbirke nalaze se i kolijevka i hranilica za djecu iz ciklusa “Asylum”, radovi napravljeni od kože, zakovica, kromiranih šiljaka i lanaca, koji se temelje na konfrontiranju sado-mazo estetike i dječje bespomoćnosti. Naime, na prvi pogled asociraju na fetišističke sado-mazo predmete, no kad se otkrije njihova prava svrha, stvara se nelagoda, šok i nevjerica. Akademik Ivan Kožarić kupio je “Rog izobilja” i tu prestaje lista hrvatskih kupaca. Kožulov rad u svom fundusu nema ni zagrebački Muzej suvremene umjetnosti.